Voltaire

OGLED O EPSKOJ POEZIJI

Ulomak iz cjelovitog prijevodа

Uvodna napomena

Autor je svoj „Оgled o epskoj poeziji” najprije napisao na engleskom jeziku dok je 1726. g. boravio u Londonu. Na francuski je preveden u Parizu i taj je prijevod bio objavljen uz spjev „Anrijada”*, ali je zatim autor to djelo potpuno preradio, napisavši ga iznova na francuskom. S osobitom ga je brigom revidirao i proširio u završnom dijelu.**

* Naslov izvornika ovoga prijevoda na hrvatski jezik: La Henriade, poëme par Voltaire avec les notes; suivi de l’essai sur la poésie êpique. Édition stéréotype d’aprés le procédé de Firmin Didot. A Paris, de l’imprimerie et de la fonderie stéréotypes de Pierre Didot l’aîné, et de Fermin Didot, 1815. 

** Na svojoj novoj, francuskoj inačici „Eseja” Voltaire je svakako još uvijek radio tijekom 1731. godine, što se dade zaključiti iz pisma upućenog ruanskom vijećniku De Cidevilleu 13. kolovoza te godine u kojem kaže: „Poslao sam vam na ocjenu ovaj dio Eseja, ali nadam se da ću vam ubrzo poslati i kraj”. No posve je sigurno da je taj rad konačno dovršen tek poslije 26. prosinca 1731. godine, jer je to datum smrti francuskoga književnika Houdarta de La Mottea kojeg Voltaire u novoj inačici teksta spominje kao pokojnog (feu).

Drugo poglavlje

HOMER

Homer je vjerojatno živio oko osamsto pedeset godina prije kršćanske ere. Zasigurno je bio Heziodov suvremenik. No Heziod nam kazuje da je Homer stvarao u vrijeme koje je slijedilo nakon Trojanskoga rata te da je to razdoblje svršavalo s trojanskom generacijom koja je tada još uvijek postojala. On je dakle uvjeren da je Homer djelovao dvije generacije nakon Trojanskoga rata, tako da je u svom djetinjstvu još uvijek mogao upoznati nekolicinu staraca koji su sudjelovali u toj opsadi, te da je često razgovarao s Grcima iz Europe i Azije koji bijahu osobno vidjeli Odiseja, Menelaja i Ahileja.

Stvorivši „Ilijadu”, (pod pretpostavkom da je upravo on bio autor cijeloga toga djela), on je, dakle, samo prenio u stihove dio povijesti i priča svoga vremena. Grci su u to vrijeme za povjesničare i teologe imali jedino pjesnike. Tek će se četiri stoljeća poslije Hezioda i Homera to reducirati na pisanje povijesti u prozi. Taj njihov običaj, koji će se mnogim čitateljima činiti smješnim, zapravo bijaše vrlo razuman: knjiga je u ona davna vremena bila stvar toliko rijetka kao što je danas rijetka dobra knjiga. Umjesto da objavljuju povijest svakoga sela in-folio pojedinačno, kao što se to sada radi, oni su svojim potomcima prenosili samo najznačajnije događaje koji bi ih trebali zanimati. Obožavanje bogova i povijest velikih ljudi bijahu jedini sadržaji tih malobrojnih djela. Kod Egipćana i Grka ona nastajahu dugo vremena u stihovima, jer bijahu namijenjena učenju napamet i pjevanju: takvi bijahu običaji tih naroda toliko različitih od nas. Do Herodota oni nisu imali drugih povijesti do li stihova, i nikad ne odvajahu poeziju od glazbe.

Što se Homera tiče, osim što su mu djela općepoznata, dok o njemu samome vlada posvemašno neznanje, jedino što se pouzdano zna jest to da su mu nakon mnogo vremena iza njegove smrti posvuda postavljali kipove i podizali mu hramove, a čak se sedam moćnih gradova²¹ sporilo za čast da je u njima rođen, ali opće je mišljenje da je za života zapravo prosjačio u tih sedam gradova, eda bi ga budućnost uzvisila do boga koji življaše kao netko prezren i prezira vrijedan. 

„Ilijada”, koja je veliko Homerovo djelo, puna je božanstava i malo vjerojatnih bitaka. Takvi su se sadržaji, dakako, sviđali ljudima. Poput djece koja lakomo slušaju priče o vješticama koje ih straše, tako su i oni voljeli ono što im se činjaše strašnim. Tu ima priča za sve uzraste, a nema naroda koji nije imao i svojih sličnih pripovijesti. Ta dva sadržaja kojima je ispunjena „Ilijada” razlogom su i dvaju velikih prigovora koji se upućuju Homeru: zamjera mu se pretjerana razuzdanost bogova i surovost njegovih junaka. No to su prigovori upućeni slikaru koji je svoje likove odjenuo u odjeću vlastitoga vremena. Homer je naslikao božanstva onakvima kakva je vjerovao da ona jesu i ljude onakvima kakvi bijahu²². Nije baš neka osobita zasluga pronalaziti besmislenosti u poganskoj teologiji, ali treba biti dobrano lišen ukusa pa ne voljeti neke Homerove priče. Ako su ideja o tri Gracije²³ koje neprestance moraju biti u pratnji božice ljepote, ili pak ona o Venerinu pojasu²⁴, doista plodovi njegove invencije, ne dugujemo li mu onda samo pohvale što je tako lijepo ukrasio tu religiju, umjesto da mu prigovaramo? A ako su te priče i postojale još prije njega, može li se onda prezirati stoljeće koje je pronašlo te tako suptilne i toliko šarmantne alegorije?

Kada je riječ o grubosti likova u Homera, možemo se do mile volje smijati gledajući Patrokla, u devetoj knjizi „Ilijade”, kako stavlja tri ovčja buta u lonac, pali oganj, raspaljujući ga puhanjem, i priprema večeru s Ahilejom²⁵. Ahilej i Patroklo nisu u tome nimalo drugačiji od ostalih. Karlo XII, švedski kralj, šest je mjeseci u Demir-Toki sam sebi kuhao²⁶, ne izgubivši ništa od svoga heroizma. I većini naših generala, koji su sa sobom na bojno polje dovlačili sav svoj mekušasti dvorski luksuz, bijaše teško izjednačavati svoje heroje s onima koji su sami sebi kuhali hranu. Možemo se rugati princezi Nauzikaji koja u pratnji svih svojih dvorkinja ide prati vlastitu odjeću, kao i odjeću kraljevu i kraljičinu. Moglo bi se smatrati smiješnim i to što su Augustove kćeri tkale odjeću svome ocu, njemu koji bijaše gospodar polovice svijeta. No sve to nipošto ne znači da ta poštovanja dostojna jednostavnost vrijedi manje od isprazne pompoznosti, mlitavosti i dokonosti, u kojima su odgajane osobe visoka ranga.

Homeru se mnogo prigovara da je slavio fizičku snagu svojih heroja, ali na to treba odmah reći da je prije pronalaska baruta snaga ljudskoga tijela odlučivala o svemu u bitkama. Ta je snaga bila izvorom sveukupne čovjekove moći. Upravo su zahvaljujući takvoj superiornosti narodi sa Sjevera uspjeli osvojiti našu hemisferu od Kine pa sve do Atlasa. Stari su se narodi ponosili time što bijahu čvrsti. Zadovoljstvo im predstavljahu upravo žestoke vježbe. Nisu provodili dane vozikajući se u zatvorenim kočijama, zaklonjeni od utjecaja zraka, eda bi, onako omlitavjeli, od jedne do druge kuće prevozili svoju dosadu i svoju beskorisnost. Riječju, Homer nam je predstavio upravo ono što nam je trebao predstaviti: jednog Ajanta i jednog Hektora, a ne nekog dvorjanina iz Versaillesa i Saint-Jamesa.

Pošto smo vidjeli što se nalazi u pozadini glavnoga sadržaja Homerovih poema, ovdje bismo istražili i način na koji ih je on sam tretirao i pokušali procijeniti vrijednost njegovih djelā. No budući da su brojna znanstvena pera već iscrpila tu materiju, ja ću se ograničiti samo na jedno razmatranje, ne bi li oni koji se žele baviti lijepom književnošću iz toga mogli izvući kakve koristi.

Homeru su podizali hramove, ali bilo je i mnogo sumnjičavaca koji se podsmjehivahu njegovoj božanskoj prirodi. Tijekom stoljećā bijaše i takvih znanstvenika, mudrijaša, koji ga smatrahu bijednim književnikom, dok drugi klečahu pred njim na koljenima.

Taj je otac poezije prije stanovita vremena bio postao predmetom velike raspre i u Francuskoj. Perrault²⁷ je započeo polemiku napadom na Despréauxa²⁸. Perrault je u taj sukob ušao vrlo nekorektno, objavivši knjigu „Usporedbe starih i modernih”(Parallèles des Anciens et des Modernes) iz koje izbijaju krajnje površan duh, odsustvo ma kakve metode te mnogo zabluda. Strašni Despréaux je satro svog protivnika, držeći se jedino isticanja njegovih krupnih omaški, tako da je spor završen podsmijehom na račun Perraulta, a da pritom uopće nije bila ni načeta dublja strana postavljenog problema. Houdart de la Motte²⁹ je zatim obnovio tu raspru. On nije poznavao grčki jezik, ali je svojim duhom, onoliko koliko je to bilo moguće, nadopunjavao svoje znanje. Malo je djela napisano s toliko vještine, opreza i finesa poput tih disertacija o Homeru. Madam Dacier³⁰, poznata po svojoj zadivljujućoj erudiciji, branila je Homerovu stvar žestinom istinskoga tumača. Za djelo g. de la Mottea govorilo se da ima ženski duh, a za djelo madame Dacier da posjeduje duh znanstvenika. Prvi, zbog nepoznavanja grčkoga jezika, ne mogaše osjetiti ljepote autora kojega je napadao; ona pak, duboko ispunjena strahopoštovanjem komentatora, bijaše nesposobna uočiti nedostatke kod stvaraoca kojeg je obožavala.

Čitajući Homera i vidjevši u nj te stvarne grube propuste koji potvrđuju opravdanost kritikâ, ali istovremeno i sve one ljepote daleko veće od grešaka, i ja najprije nisam mogao vjerovati da je isti genij stvorio sva ta pjevanja „Ilijade”. Istini za volju, ni u Latina niti u nas ne poznamo nekog autora koji je tako nisko pao nakon što se toliko visoko uzdigao.³¹ Doduše, i veliki je Corneille, genij gotovo ravan Homeru, napisao „Pertarita”, „Surénu” i „Agezilaja” nakon što je stvorio „Cinnu” i „Poliekta”, ali za „Surénu” i „Pertarita” zapravo bijaše gori sam izbor sadržaja no što to bijahu njihove realizacije. Te su tragedije vrlo slabe, pa ipak nisu bile opterećene besmislicama, proturječnostima i grubim pogreškama. Na koncu, tek sam kod Englezâ pronašao odgovor koji sam tražio, i tada mi se razjasnio paradoks Homerova ugleda. Za Shakespearea, njihova prvog tragičkog pjesnika, u Engleskoj jednostavno ne postoji drugi epitet osim – božanski. Nikada u Londonu nisam vidio kazališnu dvoranu toliko ispunjenu pri izvedbi Racineove „Andromahe”, koju je inače dobro preveo Philips³², niti pak kod izvođenja Addisonova „Katona”, kao na predstavama starih Shakespeareovih komada. To je povlastica inventivnoga genija: on sebi probija put kojim još nitko prije njega nije išao; on juri bez vodiča, bez vještine, bez pravila; on luta u svome radu, ali daleko iza sebe ostavlja sve ono što predstavlja tek puki razum i točnost. Gotovo da je takav bio i Homer: stvarao je svoju umjetnost, i ostavio nam ju je nesavršenu, to je još uvijek kaos, ali tamo svjetlost blješti sa svih strana.

Desmaretsov³³ „Klodvig” i Chapelainova³⁴ „Djeva”, te poeme koje su slavne po svojoj ridikulnosti, ostvarene su, prema svim pravilima, s neizmjerno više regularnosti od „Ilijade”, kao što je i Pradonov³⁵ „Piram” mnogo egzaktniji od Corneilleva „Cida”. Malo je djela u kojima su događaji bolje osmišljeni, pripremljeni s više umijeća, uređeni tisuću puta vještije no u Homera. Pa ipak, već samo rukovet lijepih stihova iz „Ilijade” neizmjerno nadvisuje sve te njihove tričarije, isto onako kao što i krupan dijamant, grubo djelo prirode, nadmašuje običan nakit od željeza ili mjedi, koliko god ga obrtnikove ruke vješto izradile. Velika je Homerova zasluga u tome što je bio začudan. U mnogočemu inferiorniji Vergiliju, u tom je pogledu ipak bio superiorniji. Kada bi opisivao vojsku u maršu, to bi bio proždrljiv oganj koji, gonjen vjetrom, guta tlo pod sobom³⁶. Ako bi bila riječ o nekom bogu koji se premješta s jednoga mjesta na drugo, on učini tri koraka, a s četvrtim već stiže na kraj zemlje³⁷. Kad opisuje Venerin pojas³⁸ nema toga l’Albaneova³⁹ platna koje bi bilo doraslo ljupkosti takova prizora. Želi li, pak, ubljažiti gnjev Ahilejev, on personificira Molitve: „One su kćeri gospodara bogova; tužno koracaju, lica prekrivenih zbunjenošću, očiju vlažnih od suza, i jedva se držeć na nogama koje posrću, izdaleka slijede Nepravdu, oholu Nepravdu koja, lakonoga, hrli zemljom, drsko uzdignute glave”.⁴⁰

Ovdje je jednostavno nemoguće suzdržati revolt prema pokojnom La Motte Houdartu koji u svom prijevodu guši cijeli taj lijepi ulomak i svodi ga na samo dva stiha:

          On appaise les dieux; mais, par des sacrifices,

          De ces dieux irrités on fait des dieux propices.

           (Smiriti bogove; žtvovat zá nje,

           da blagi budu, a ljuti manje.)

                                                (Prev. A.K.)

Kakvo li je to zlosretno stanje duha spriječilo g. de La Mottea da osjeti sve te velike ljepote imaginacije, i da on, akademik, tako domišljat i iskusan, povjeruje kako nekoliko antiteza i nekoliko suptilnijih preokreta može zamijeniti sve one goleme zamahe rječitosti! De La Motte je odstranio puno Homerovih nedostataka, ali nije sačuvao niti jednu od njegovih ljepota; izradio je tek slabašan kostur za predimenzionirano i krupno tijelo. Zaludu su se sve novine razmetale pohvalama La Motteu; zaludu je na sve moguće načine bio obasipan mnogim priznanjima; to ga nije učinilo značajnim: njegove pristaše, hvalospjevi, njegov prijevod, sve je to iščezlo, a Homer je ostao.⁴¹

Oni koji Homeru ne mogu oprostiti greške u prilog svih njegovih ljepota, to su uglavnom pretjerano filozofski duhovi koji su u sebi samima ugušili sve osjećaje. Gospodin Pascal u svojim „Mislima” kaže da uopće ne postoji pjesnička ljepota te da su upravo zbog njezina nepostojanja izmišljene krupne riječi, poput fatalne lovorike ili sretna zvijezda, i da je zapravo to ono što se naziva poetskom ljepotom. No što drugo dokazuje ovaj navod, osim da autor govori o onome što nije razumio. Da bi se sudilo o pjesnicima treba moći osjećati, treba biti rođen s onih nekoliko iskrica ognja koji oživljava to što se želi shvatiti. Jednako tako, prosuđivanje o glazbi nije isto što i kad matematičar⁴² broji omjere tonova; za glazbu treba imati uho i dušu.

Ne vjerujte u to da pjesnike možete upoznati na osnovi prijevoda. To bi bilo kao kad bi ste htjeli doživjeti kolorit nekog platna na osnovi njegove tiskane reprodukcije. Prijevodi povećavaju pogreške u književnom djelu, i kvare njihovu izvornu ljepotu. Tko je čitao samo prijevod madam Dacier, taj uopće nije pročitao Homera. Jedino se na grčkome može doživjeti pjesnikov stil, prepun nemara, ali nikad patvoren, a pritom urešen prirodnim skladom najljepšega jezika kojim su ikada govorili ljudi. Tek će se tako moći upoznati pravog Homera, – kod kojeg ćete, kao i u njegovih junaka, pronaći puno nezgrapnosti, – pa ipak predivnog! Gubitnik je onaj koji bude podražavao štedljivija mjesta u njegovoj poemi! Sretnik je onaj tko bude slikao detalje poput njega! Jer upravo su detalji ono čime poezija očarava ljude.

S francuskoga preveo, te bilješkama popratio Aldo Kliman.

© Aldo Kliman, sva prava pridržana