DELFI NA GOMILI*

Daleko od bučnih likovnih salona, sasvim izvan likovnih aktualnih strujanja i pravaca, anahoretski upućen na vlastitu maštu, Marčelo Brajnović, poput drevnih mista i epopta na Delfima i u Eleuzini – na Gomili osluškuje, prima i prenosi čudesne znakove Tajne, neponovljive znakove ljepote. Opća je Ljepota nedjeljiva, ali mi obični smrtnici u njenoj metafizici sudjelujemo tek ponekad nagrađenim naporom razuma da joj se približimo i spoznamo je. Poput „neznabožaca Gvineje”, mi se radujemo krhotinama velikog Ogledala, zrncima zlatnoga praha za kojim tako tragamo. Marčelo Brajnović, međutim, ne traži Ljepotu poput nas – on je naprosto posvuda nalazi, jer on je medij za nju. Stoga i ne čudi što nam njegovi izrazno sasvim suprotni i gotovo suprotstavljeni ciklusi djeluju tako skladno i jedinstveno. Jer on ne gradi sustav svojih imaginacija, već naprotiv odčitava imaginaciju Sustava i zato mašta preplavljuje njegove slike. Eruptivna snaga Ljepote ponovno je na izvoru.

Razasut diljem Europe, Brajnovićev nam je širi opus danas gotovo nedostupan i u znatnoj mjeri nepoznat. Čak i kad bismo se držali onih njegovih osobitosti koje su ga učinile onim što on danas u stvaralačkom smislu jeste, zasigurno bi nas zatekle bezbrojne neočekivane likovne situacije i orogenetske likovne začudnosti kojih je prepuna njegova umjetnička prtljaga. Zato će za neke kojima je zastrašujuća bizarnost ljepote nepodnošljiva, za razliku od akademske ukočenosti koja fine građanske osjećaje drži na okupu, Marčelo Brajnović – parafrazirajmo ovdje Baudelairea – uvijek ostati pomalo osporavan, upravo onoliko koliko je potrebno da bi se dodao još koji blijesak njegovoj aureoli. On ima prava biti vječno mlad, jer nas nije prevario, nije nas slagao poput nekih idola koje smo nažalost nosili i danas opet nosimo u naše panteone.