KOVČEG

 

U namjeri da pohranim neka pisma, otvorih večeras svoj stari skopski kovčeg koji je nekad ipak bio lijep kartonski kufer s kojim sam kročio u život. Kad sam otišao od kuće vukao sam u njemu Pla­tona, An­drića i Dostojevskog, a ubrzo nakon toga postao je, ne­kako sasvim prirodno, „stari kovčeg”, priručno skla­dište prošlosti. Svih ovih godina sa­njao sam o spo­koj­stvu koje bi mi dopustilo da to uz­ burkano i mla­došću zamagljeno vrijeme pohra­njeno u njemu prelis­tam spokojno, da stvar po stvar, događaj po događaj, osjećaj po osjećaj vratim na svoje mjesto. Nikad u to­me, naravno, nisam us­pio. Kako je vrijeme odmicalo, ta mi se težnja či­nila sve nesvrsishodnijom, novi su događaji vukli naprijed, novi planovi potiskivali stare, ne­ostva­rene. Pa ipak, možda vođen nekakvom intui­cijom, snažnijom od čarolije samoga života koji nas mami dalje, ljubomorno sam u svom starom kov­čegu čuvao svaku mrvicu, svaki plakat, pozivnicu, neke čud­ne ugovore o davno zaboravljenim poslo­vima, fo­to­gra­fije, fotografije... i, dakako, sva pisma. Odlažući te bezbrojne si­tnice, najčešće umoran, gotovo nikad nisam ni otvarao širom poklopac. Ona­ko pognut, za­vukao bih ruku ispod kreveta, nekako do pola izvukao prašnjavi kovčeg, tek ga malo odškrinuo i ubacio pis­mo, sliku ili već nešto drugo. Pritom nikad nisam ni pomislio da li uopće još nešto može stati unutra. A kovčeg je stalno pri­mao nove i nove sadržaje.

I, evo, kada sada pogledam što je sve izišlo iz njegove utrobe, čisto se zapanjim kako je toliko toga moglo stati na tako malom prostoru.

Onda sam odjednom shvatio! Tà to je zato što se prošlost sliježe! Kao grob koji se lagano uru­šava u se­be. Nestaju zemne (s)tvari, ostaju znače­njâ. A ona su po pri­rodi svojoj esencijalna. Ona se sama po sebi ne mijenjaju. Mijenja ih tek iščita­vanje...

Stari su kovčezi važni jer pohranjuju značenja i onda kada ih privid nekog drugog života rasprši ili stvara druga značenja za neke druge kovčege.

Pogledaj samo što se zbilo u ovih nekoliko go­dina, taj užas pomahnitalog, mračnog atavizma koji je poput iverja na sve strane razdrobio ljude, rasturio sud­bine, zavadio oči u glavi. Možda sam ja svoj kov­čeg ipak trebao držati trajno za­tvore­nim. Možda je svaki put kad bih ga odškrinuo iz njega bježalo po jed­no zlo, po jedno ime. Jer, gdje su sada svi ti ljudi, sva ta značenja koja se sliježu u tami moga kovčega, u tom opskurnom zajedniš­tvu s onu stranu tragedije? Mnogima sam sasvim za­gu­bio trag. Gdje su nestali, što li rade? Ispaštaju li možda neki od njih grižu savjes­ti zbog vlastite la­komislenosti ili naivnosti koja im se u zao čas o­makla

Što, tako različiti, poneki zasigurno i smrt­no suprotstavljeni, traže zajedno u tom mom sta­rom nevinom kovčegu?

 

Pula, 1993.