KAKO NADOCRTATI GRAD

 

Teško je danas reći da li je netko ikada Pulu, u njenoj 3000 godina dugoj povijesti, zamislio kao kakav idealni grad, ali je nedvojbeno da je to beskrajno, magleno vrijeme razasulo po njoj, poput pouzdanih znakova takve permanentne težnje, lijepe i nesvakidašnje graditeljske objekte. Jedno je sigurno: srednjovjekovlje je, jednako kao i renesansa, na svaki način nastojalo sačuvati idealnu antičku fakturu grada, tako da i danas one malobrojne vidljive interpolacije doživljavamo kao nezaobilaznu svijest o urbanom i arhitektonskom kako funkcionalnom tako i estetskom, kontinuitetu Pule. I njen nagli procvat u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, dakako u punom ozračju neoklasicizma i secesije, pogodovao je mogućem ostvarenju jedne takve ideje. Ona je, na svoj način, vrlo lapidarno i izražena svim onim što je Pula bila na samom vrhuncu tog graditeljskog crescenda. Uslijedilo je potom 20. stoljeće čestih promjena, obilježeno kratkim graditeljskim proplamsajima, ratnim razaranjima, nebrigom i devastatorskim zahvatima, izgradnjom neprimjerenom duhu grada i prostora. No, usprkos svemu tome i usprkos neobuzdanom zubu vremena, Pula je snagom svoga vitaliteta uspjela sačuvati vlastitu urbanu i arhitektonsku konzistentnost koja, dakako, svjedoči o kontinuitetu ideje o gradu.

Pa ipak, uvijek je ponešto trebalo dograditi. Katkad sretnija, katkad manje sretna arhitektonsko-urbanistička rješenja natjecala su se s „nadocrtavanjem” parkova i besprimjernih asfaltnih površina umjesto cijelih, buldožerima dokrajčenih gradskih blokova. Ta su vremena socrealističke isprazne jednostavnosti, nasreću, iza nas i, eto, svoj grad počinjemo čitati i prepoznavati na jedan sasvim drugi način. To je posvuda vidljivo. Stare, posivjele, najčešće oronule pulske fasade gotovo preko noći zabljesnu punim sjajem negdašnje neoklasicističke otmjenosti čiju strogost blaži tek mnoštvo razigranih apliciranih ornamenata. U tom nizanju pomlađenih lica starih arhitektonskih ljepotica Pule budi se davno, uzbudljivo vrijeme njena procvata, priziva se puni smisao i suština grada. Osobito se ugodno trgnemo kada u srcu stare jezgre, umjesto donedavnih ruševina obraslih kupinom i divljom smokvom, ugledamo poneko lijepo novo zdanje koje ni u čem ne odudara od ukupne decentne komornosti starogradskog ugođaja. Zaboravljeni i zapušteni prostori odjednom dobijaju novo značenje i sadržaj.

Nekoliko ljupkih arhitektonskih rješenja autorice Ljubice Dugandžić svjedoči o tom neprestanom osluškivanju vremena, o tom traganju za korjenima i vraćanju tradiciju, o tom prožimanju stilova i učenju od starih majstora. Studentica Le Corbusierovog asistenta Jurja Neithardta, suptilnog tradicionalista koji je na nju imao velikog utjecaja, svoju je prvu šansu dobila u Mainzu, u tada Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je radila punih (ona bi rekla: samo) deset godina. Ostavila je za sobom više ostvarenja od kojih su neka publicirana i u specijaliziranim njemačkim časopisima. I upravo se tamo srela s jasnim nastojanjima da novo u arhitekturi ljepotom i funkcionalnošću konkurira starom – ne potirući ga. Bilo je to onda važno iskustvo za mladu arhitekticu čija će sljedeća, može se reći, životna destinacija biti Pula. Radeći ovdje na nekolikim rekonstrukcijama u starogradskoj jezgri, susreće se s Attiliom Krizmanićem, zagovornikom očuvanja starih vrednota, čovjekom koji je, po njenom sudu, puno učinio za Pulu, i osobito kada je riječ o prikupljanju najraznovrsnije dokumentacije što su sedamdesetih godina arhitekti nekritički omalovažavali, u uvjerenju da jednostavno sve staro treba srušiti i izgraditi novo.

Imajući za uzora Plečnika koji se  usudio pomiješati stilove, stvarajući tako čudesne estetske amalgame, Ljubica je Dugandžić i mogla Pulu, sa svom njezinom graditeljskom slojevitošću, doživjeti samo tako – kao veliki stvaralački izazov.

Sa zanosom kreativca i s uvjerenjem znalca ona govori o duhu grada koji treba sačuvati po svaku cijenu. Ti dugi mileniji opstojanja, smjene različitih civilizacija, kultura, susljeđivanja epoha, stilova i tendencija u oblikovanju pojedinih zdanja i grada u cjelini – učinili su Pulu riznicom svekolikih graditeljskih iskustava. Svaki je sloj iznimno dragocjen, ništa se ne smije prebrisati, ponajmanje taj duh grada koji izrasta i živi na svome snažnom korjenju. Nema sumnje da se o tome itekako vodilo računa sve do konca drugoga svjetskog rata, kada je Pulu zadesio težak lom u kontinuitetu kulturnog milieua. Stare vedute, jednako one s kraja 19. i početka 20. stoljeća kao i one iz razdoblja između dva svjetska rata, otkrivaju nam jedan prelijep grad, utemeljen na organskom skladu staroga i novog, na proporcijama koje je determinirao slikoviti ambijent pulskih sedam brežuljaka  – dočaravaju nam austrougarsku primorsku metropolu koja je, vlastitoj ekspanziji usprkos, sačuvala puni intimitet i smisao po mjeri čovjeka. Taj lom, ta dramatična promjena socijalne strukture žitelja koja se, posebice u starom gradu, na svoj način protegla sve do naših dana morala se odraziti pogubno na njegovu sudbinu. S druge strane poslijeratna je izgradnja, tako tehnicistički svedena na mjeru socrealističkih zahtjeva i tako opsjednuta iluzijom o velikom gradu koji čine neboderi, žestoko zagrizla u onaj čarobni sky-line, u drevnu i stoljećima oblikovanu siluetu Pule.

A upravo suprotna iskustva stjecala je Ljubica Dugandžić u Njemačkoj, kao naprimjer pri projektiranju hotela „Hilton” u Mainzu gdje je, dakako pod budnim okom zaštitara, prva i najvažnija stvar zapravo bila sačuvati prepoznatljiv sky-line s Rajne, sa starim romaničkim zdanjem u središtu.

I inače, Pulu je sasvim mogla zaobići ta neboderska pošast, jer ona ima praktično neograničene mogućnosti širenja izgradnjom manjih kvartova, s razumno dimenzioniranim obiteljskim zgradama, sukladno i očuvanju značajki ambijenta ali i postojećem društvenom standardu. Na primjeru izgradnje tih obiteljskih kuća, međutim, iskazao se neminovni sraz visokih zahtjeva kulture življenja, s jedne, i megalomanskog potrošačkog mentaliteta s druge strane, tako da se isti socrealistički model društvene izgradnje u potpunosti replicirao i na individualnoj – s obiljem malih obiteljskih „nebodera”.

Ipak, možda je upravo to širenje na neki način zaustavilo vrijeme u starogradskoj jezgri, privremeno joj oduzelo šansu obnove, ali je sačuvalo od posvemašnje devastacije kakvu poznaju neki drugi gradovi. Sada joj se ta šansa vraća. Nešto je bitno proradilo u općoj svijesti da stari grad, i stara Pula općenito, nije, kako bi se slikovito izrazila Ljubica Dugandžić, nekakav stari kaput koji treba odbaciti zbog jednog otpalog dugmeta. Jer, ne samo primjeri uspješnih rekonstrukcija poput zgradâ „Lipe” ili „Zagrebačke banke” na kojima je radila upravo ona, već i sve učestalije likovne intervencije na licu grada potvrđuju da se onaj stari, plemeniti duh Pule opet budi, i da nam, štoviše, postaje sve važniji. Tom okretanju vrijednostima, tim nastojanjima da se iznova uspostavi čvrsta veza s nezaobilaznim kulturnim nasljeđem, Ljubica Dugandžić priložila je svoj dar i iskustvo. Novom zgradom „Istarske banke” na početku Castropole i objektima u tzv. Bloku 15, na početku Kovačićeve ulice, tik uz samu „Lipu”, pokazala je da je na tragu najizvrsnijih arhitektonskih rješenja koje zahtjeva jedan istinski estetski remake autentične stare Pule.*

* Napisano na temelju razgovora s arhitekticom Ljubicom Dugandžić, koju zato smatram koautoricom ovoga teksta. U sjećanju, s poštovanjem, A.K.