KONOGRAFSKA I ILUSTRATIVNA GRAĐA O BUZETU*

 

Buzet i Buzeština, taj osebujan istarski kraj neodoljive ljepote i tihosti, gotovo povučenosti u sebe, ima, između ostalih, još jednu čudesnu zavičajnu škrinjicu, vrlo zagonetnu i intrigantnu, i premda već ponešto odškrinutu, ipak još uvijek nedovoljno istraženu i vrednovanu, a poznatu tek najužem krugu znalaca. Riječ je o ikonografskoj i ilustrativnoj građi, tj. o starim crtežima, gravurama, fotografijama i razglednicama Buzeta i Buzeštine, rasutima na razne strane, od uglednih znanstvenih institucija do privatnih zbirki, ili od onih objavljenih u nekim davnim tiskovinama do onih tek plutajućih na nepouzdanom, šarenom međunarodnom tržištu umjetnina i antiknih predmeta. Te spomenute krajnosti kao da asociraju na važnost jednih ili nevažnost drugih; ali zapravo nije tako. Jer, kada je riječ o Buzetu i Buzeštini, ukupan broj tih danas dostupnih artefakata, a govorimo uglavnom o onima od druge polovice 18. stoljeća, pa negdje do konca četrdesetih godina 20. stoljeća, relativno je mali i zato još važniji i dragocjeniji.

Ta građa, različite provenijencije i različitih namjena, osim njezine izvorne likovnosti i ljepote same po sebi, ljupko oplemenjene patinom vremena i izmaglicom desetljeća i stoljeća zakrivenima davnim pričama, sačuvala nam je do naših dana neke doista krajnje relevantne povijesne podatke i tekstualne i slikovne informacije, bitne ne samo za kulturnu i gospodarsku povijest Buzeta i njegove okolice, već i cijele Istre i šire, ali, k tomu, i obilje manje važnih iako ne i manje zanimljivih podataka koji nam pomažu iznova posložiti slikoviti mozaik lokalne mikropovijesti. Čak i najnepretencioznije „surfanje” tom građom zavodi nas i odvodi u raznim smjerovima i upućuje na raznovrsne sadržaje, otvarajući nam niz novih tema i vodeći nas, i dovodeći, nekim davno zaboravljenim ljudima, pojavama i događajima.

Nesumnjivo najvrijedniji i naljepši artefakti u toj građi o kojoj govorimo jesu četiri crteža iz druge polovice 18. stoljeća koje je u Državnom arhivu u Veneciji pronašao, istražio, protumačio i objavio profesor Marino Budicin u svojoj reprezentativnoj monografiji „Aspetti storico-urbani nell’Istria Veneta”*. Najstariji crtež među njima potječe iz 1718. godine, djelo je nepoznatog autora, a prikazuje red reprezentativnih privatnih i javnih objekata (Capello, Bochina, Fleghi) s pretorskom palačom i vrtovima s donje strane. Taj crtež Budicin prilaže uz dio svoga teksta o gospodarskom rastu u Mletačkoj Republici koncem 17. i tijekom 18. stoljeća koji je snažno pospješio zamah ulaganja u graditeljstvo i u istarskim općinama, pa tako i u Buzetu. Tri druga crteža, pak, ilustriraju njegovu studiju „Vodovod Sv. Martina i Zdravstvena stražarnica u Buzetu – dva predložena ali neostvarena projekta tijekom osamdesetih godina 18. stoljeća”. Prvi od njih, iz 1752., djelo Zuana Dongette, crtež je kaštela Buzeta i cijele zone izvan zidina na jugu, s položajima javnih i privatnih mlinova koje se planiralo restaurirati i vratiti u pogon, budući da su godinama bili napušteni; drugi iz 1782., djelo javnoga inženjera nadležnog za granična područja Pokrajine, Cristifora Bighignata, zapravo je plan i profil terena obuhvaćenog između izvora Svetoga Martina i kaštela Buzeta koji je bio predstavljen u „Projektu za dovođenje vode u Buzet”, dok je treći crtež iz 1789. djelo poznatoga graditelja župne crkve Uznesenja Marijina, inženjera Filippa D’Ongettija, koji donosi plan kaštela sa zidinama, Vela i Mala vrata, kućicu Zdravstvene stražarnice (Sanità) te kuću obitelji Baseggio izvan zidina koju su lokalne vlasti željele otkupiti i preurediti je u novu Zdravstenu stražarnicu. Sve su to, dakle, tek stručni crteži, inženjerske skice priložene dopisima koje su lokalne vlasti slale u Veneciju sa zahtjevima da se odobre ti traženi graditeljski projekti, no sve i da oko njih samih nisu bili spleteni razni zanimljivi događaji i angažirani viđeni ljudi svoga vremena i svoje sredine, pa čak i s poznatim negativnim ishodima važnih gospodarskih i komunalnih projekata na kojima se radilo dugi niz godina, vrijeme nam je ipak sačuvalo ta prelijepa likovna svjedočanstva koja nam sugestivno i gotovo scenično, vizualno predočuju Buzet i njegovu najbližu okolicu toga vremena, ali, dakako, govore i o profinjenom duhu i izvornom nadahnuću onodobnih majstora koji su, čini se s lakoćom, izrađivali takve lijepe mape i crteže. 

Šezdesetak godina kasnije, 1842., tijekom svoga boravka i rada u Istri, istaknuti će njemački slikar August Tischbein naslikati romantični krajolik kraj Mirne, s prepoznatljivom impoznatnom gradinskom hridi Sv. Stjepana. Taj je litografirani crtež zasigurno jedna od najpopularnijih i najljepših veduta iz Tischbeinova istarskog ciklusa.

Iz starijega tiska ostala nam je gravura s vedutom Buzetske doline i Buzetom u sredini, uhvaćena s pozicije pruge Divača–Pula. Tiskana je 1891. godine u znamenitoj ediciji „Austro-ugarska Monarhija u slici i riječi”, a njezin je autor manje poznati slikar Lichtenfeld.

Desetak godina kasnije, pak, 1903., iz tiska će izići fotografijama i crtežima bogato opremljena monografija don Emilija Silvestrija „L’Istria” u kojoj ljepotom i iznimnom kvalitetom izrade dominira oveći autorov litografirani crtež hridi Sv. Stjepana s okolicom, vrlo rijedak kao i sama knjiga.

No gravurama veduta i pojedinostima kulturnih znamenitosti Buzeta i Buzeštine mnogo je bogatji opus Giulija De Franceschija. Bio je sin poznatoga istarskog povjesničara Carla i brat povjesničara Camilla De Franceschija, istinska umjetnička duša i veliki zaljubljenik u Istru i njezine ljepote. S iskrenim je nadahnućem i nevjerojatno lakom rukom slikao i crtao istarske motive, krajolike, gradiće i manja mjesta, seoske žanr-scene, ali i razne kulturne spomenike, povijesne građevine i njihove ostatke, označavajući ih prepoznatljivom siglom G.D.F. Djela su mu razasuta, a izvornici uglavnom zagubljeni, osim manjeg dijela koji se čuvaju u Gradskom muzeju u Trstu. U tom enormnom opusu crteža i gravura koje je u najvećem dijelu radio za knjige Giuseppea Caprina i svoga brata Camilla, i u kojem, čini se, nije propustio naslikati ništa relevantnije u Istri, nalazi se i nekoliko motiva iz Buzeštine. Uz vedutu samoga Buzeta, uključenu u jedan kolaž od nekoliko istarskih mjesta, tu su lavirani crteži Roča i Rima, s elementima antičkih rimskih spomenika, kombinirani u dva vertikalno postavljena okvira, te također lavirani crtež Huma s vedutom na brežuljku u čijem se donjem dijelu, u širokom polukrugu, obuhvaćenom bogatim florealnim elementima, vide zvonik, zidine i gradska vrata, i domaći ljudi koji gone blago. I jedan i drugi crtež izrađeni su kao onodobne privlačne i ljupke razglednice toga kraja, premda nema naznaka da su takve razglednice kao zasebni artefakti ikada tiskane. Uvijek posvećen povijesnim i kulturološkim temama Giulio De Franceschi će, dakako, nacrtati i čuvenu ročku bombardu, ali i nekoliko poznatih buzetskih reljefa: Sv. Jurja nad Velim vratima, Cereru nad Malim vratima i Bika, ugrađenog u zidni plašt buzetskoga groblja.

Što se gravura tiče, još se jedna lijepa veduta Roča, autora potpisanog siglom J.J.K. i sličnoga onodobnog estetskoga štiha, u jednostavnom polukružnom ornamentu, pojavljuje kao ilustracija u hrvatskome književnom listu „Vijenac”.

Nije poznato u kolikoj su mjeri tijekom 19. stoljeća, a i kasnije, u prvoj polovici 20. stoljeća, na Buzeštinu dolazili i tu radili poznati istarski i inozemni profesionalni fotografi, ali posve je sigurno da jesu i da će vrijeme postupno upotpuniti ovu sliku koju trenutačno imamo. No sigurno je da su tu boravila i djelovala bar dva iznimno značajna imena istarske fotografije: Luigi Mioni i Alois Beer.

Luigi Mioni bio je prvi profesionalni fotograf u Istri. U Puli je 1862. godine otvorio svoj foto-atelijer, premda tamo boravi i snima već 1858. godine. Bio je prvi ovlašteni carski i kraljevski fotograf koji je snimao austro-ugarsko ratno brodovlje, što je bio veliki privilegij. Bio je dugovječan i njegov je opus iznimno velik, ali nažalost još uvijek rasut i nedovoljno istražen. U drugoj fazi svoga djelovanja, tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća, sve se češće iz Pule upućivao u unutrašnjost Istre, snimajući običan svijet u narodnim nošnjama, ali i razna istarska mjesta. Među njima je i Buzet. Jedna Mionijeva, ne baš najbolje uščuvana fotografija iz tog razdoblja, ali vrlo vjerojatno jedna od prvih ako ne i uopće prva fotografija Buzeta, s poznatom siluetom grada, pohranjena je u Gradskome muzeju u Trstu i, usprkos tehničkim manjkavostima, u kulturološkom i dokumentarnom smislu ta je fotografija za povijest ovoga kraja iznimno važna i vrijedna. No Mioni je u Buzetu i Roču snimio i druge fotografije u gradskim ambijentima i s domaćim ljudima i objavio ih na razglednicama koje je u Malom Lošinju sam izdavao. Motivi su doista lijepi i puni stvarnoga života, s ljudima i djecom u prednjem planu, u uličicama ili poslije mise pred župnom crkvom. Danas su te razglednice iznimno rijetke i nedostupne, a reprint nekih od njih, unutar većih setova starih razglednica Istre, koji je tijekom devedesetih godina 20. stoljeća objavio tršćanski nakladnik „Italo Svevo”, nažalost, prilično je površno odrađen i nekvalitetan.

Alois Beer veliko je i značajno ime srednjoeuropske fotografije. Njegov središnji atelijer djelovao je u Klagenfurtu, ali nadaleko se proslavio upravo kao carski i kraljevski fotograf koji je snimio apsolutno najviše, i k tomu najkvalitetnijih fotografija suvremenoga austro-ugarskog ratnog brodovlja smještenog u Puli. No to nisu bile njegove jedine teme. Snimio je desetak tisuća fotografija s motivima iz Pule i Istre, a mnoge od njih našle su se i na razglednicama onodobnih uglednih nakladnika, među kojima je pulski Schrinner bio zasigurno prvo ime. Tako se i jedna njegova lijepa i kvalitetna fotografija Buzeta pojavila na razglednici duge adrese. Premda opsežni i gotovo nepregledni, popisi Beerovih fotografija danas su dostupni i moguće je istražiti je li bilo i drugih njegovih snimaka Buzeta i ostalih mjesta na Buzeštini.

Ono što svakako možemo pretpostaviti i pritom nećemo pogriješiti jest to da su u Buzet i na Buzeštinu, kao i u druga istarska mjesta, dolazili putujući profesionalni fotografi i najčešće snimali skupne fotografije za potrebe lokalne zajednice ili neke njezine asocijacije. Tako se to radilo od osamdesetih godina 19. stoljeća pa sve do Prvoga svjetskog rata, pa je najvjerojatnije tako nastala i jedna lijepa skupna fotografija buzetske Pučke škole, po svemu sudeći 1911. godine. Osim 34 učenica i učenika pred školom, na fotografiji su, uz učiteljicu Vučetić i tri važne i poznate osobe kulturnoga, obrazovnoga, društvenoga i političkog života Buzeta i Istre: Tereza Golmajer, Rade Kazimir i Josip Šestan, koji je te godine upravo bio položio učiteljsku prisegu za rad u buzetskoj osnovnoj školi. Sugestivna fotografija: starinska vrata s kovanim željezom neosecesijskih naznaka podcrtavaju ozbiljnost i strogost školske ustanove, ali dječica pred njom, zbunjena, bosonoga, u siromaškoj odjeći i sa zakrpama na hlačama zapravo odaju stvarnu sliku socijalnoga stanja hrvatskoga puka tih godina. S druge pak strane, vidimo odlučna lica učiteljica i učitelja, već iskusnih u prosvjetnom i preporodnom radu, a k tomu i u lijepoj gradskoj, gotovo modernoj odjeći. Josip Šestan je, štoviše, valjda kako ne bi bilo neprimjereno za fotografiju takvoga sadržaja, svoj pomalo mondeni žirado-šešir odložio sa strane na stepenik, što ovoj slici daje posebnu estetsku ali i simboličnu draž, utoliko više što danas znamo da je on tada tek polazio na svoj dug i osebujan životni put svjetskoga čovjeka.

Vjerojatno je tako neki „putujući foto-atelijer” snimio i izradio i tipičnu i sugestivnu „austro-ugarsku” skupnu fotografiju željezničkih službenika u odorama na kolodvoru Buzet, sa središnjim likom velikih, filmskih „mustaša”, koji svojim samopouzdanjem svemu daje čvrstinu, stabilnost i nepobitnost moćnoga državnog službenika, okruženog nekolicinom (iz istog razloga) ležernih suradnika. No ta fotografija, na svaki drugi način sadržajno zapravo posve asketska, govori nam i o energiji, živosti, snazi i gospodarskoj važnosti tadašnje buzetske željezničke postaje.

Stare razglednice Buzeta, Roča, Huma, Sovinjaka, Pietrapilose, Livada i Toplica Sv. Stjepana (Bagni di San Stefano) pričaju nam svoju priču. U jednom trenutku, sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća, objavljivanje razglednica, pa i najmanjih mjesta na svijetu, postalo je planetarna moda, pa su tako uz moćna gospodarska, vojna ili turistička središta, poput Pule s Brijunima, Rovinja i Opatije, praktično i sva manja mjesta u Istri počela objavljivati svoje razglednice. Tako su i Buzet, i Roč, i Hum, i Sovinjak, i Livade i Toplice dobile svoje razglednice, najprije, koncem 19. st., one s tzv. „dugom adresom”, vrlo lijepe, visokokvalitetne zanatske i estetske izrade, najčešće litografirane, a zatim, od 1908. nadalje, i one s poleđinom u dva dijela, za adresu i tekst pošiljatelja, još uvijek lijepe i profesionalno dorađene, da bi, u razdoblju između dva svjetska rata i prema kraju četrdesetih godina 20. st. kvaliteta u svakom smislu naglo i sve više opadala i standardizirala se na mnogo nižim razinama. 

Danas nam je poznato sedamdesetak razglednica Buzeta i ostalih spomenutih mjesta na Buzeštini koje pokrivaju to razdoblje od nekih pedesetak godina. To je relativno mali broj artefakata; no s druge strane, možemo nabrojati čak dvadesetak nakladnika, što profesionalnih, što privatnih iz samih mjesta, uglavnom viđenijih ljudi, poduzetnika ili sopstvenika hotela, konačišta i gostiona, što je pak prilično velik broj. Imponira, međutim, to što se među prvima nalaze i doista poznata imena i tvrtke kao što su Luigi Mioni (Mali Lošinj), Alois Beer (Klagenfurt), C.O. Hayd (München), Wise e Dreykurs (Beč), pa A. Cadel (Trst), Giuseppe Stokel e Debarba i Fratelli Debarba (Trst), A. Stein i Vittorio Stein (Trst), Foto „Ars” (Pula), L. Novak (Piran), M. Clapis (Pula), B. Bohatý (Lipnik), Stabilimento Bagni termali S. Stefano i drugi. Među privatnim nakladnicima vrlo lijepih razglednica pak treba navesti sljedeća imena: Giorgio Rottini, Massimo Cerovaz (poduzetnik Importazioni-Esportazioni), Matteo Massalini, Pietro Prodan, Maura Fabiani (za koju je fotografije izrađivao Foto Borghi), Angelo Facchini, Stefano Bertetich, zatim stanoviti Gialli, pa G. Nemarnik, te (Ermene)Gilda Fermeglia i dr.

Očigledno je da je to bila cijela mala gospodarska djelatnost u kojoj, međutim, ipak nije bilo poslovnog naguravanja, već više pitanje nekakvog zavičajnog statusnog prestiža što se ponajviše u pozitivnom smislu odražavalo na samu kvalitetu tih kartolina.

Pred nama u tih nekoliko desetljeća u Starom gradu Buzetu i na Fontani, u Livadama, Toplicama, Roču, Humu i Sovinjaku defiliraju šarolika lica i sudbine: djeca, dame, obični ljudi i državni službenici, skupine građana svih društvenih struktura poredane i nevino zagledane u objektiv fotografskog aparata, seljaci na sajmu, putnici na željezničkom kolodvoru u Livadama, razdragani izletnici u Toplicama, hotelijeri i njihovi gosti i radnici, šetači na Šotojorti, kočije, automobili, bicikli i biciklisti, vojna lica i fašisti na vježbi, a onda i brojni gradski spomenici s Velim i Malim vratima, župnom crkvom i njezinim svetištem, s gradskom šternom, uglavnom „okupiranom” nekim ležernim društvom ili djecom, gradskim uličicama i popločanim trgovima, visokim gradskim zidinama i impozantnom Pietrapilosom...

Posebno je lijepa i dokumentarno zanimljiva razglednica s Buzetskom limenom glazbom, na čijoj je poleđini službeni žig s tekstom „Corpo musicale Pinguentino”, ali i dvije razglednice na hrvatskom s Narodnim domom od kojih je na jednoj naljepljena markica s poznatom preporodnom krilaticom Vinka Šepića „Prosvjetom slobodi”.

Među dostupnim nam kartolinama ima jako malo ponavljanja. Svaka je nova i drugačija, svaka donosi poneki zanimljiv detalj, ali i različite obiteljske intimne sadržaje, od izraza ljubavi, do tuge i nostalgije zbog rastanka, od oduševljenja ljepotama i zdravim ambijentom toplica Sv. Stjepana, do razočaranja uslugom koja je koncem tridesetih godina na više razglednica opisana kao „sačuvaj Bože” ... Vrijedi tu spomenuti i specifične stare žigove, među kojima je filatelistički iznimno vrijedan žig sa željezničke stanice „Levade – Livode”.

Razglednice se tiskaju na talijanskom, ali, vrlo često kod istih nakladnika i na hrvatskom jeziku. I, dakako, one koje su tiskane na hrvatskom uglavnom su i pisane na hrvatskom jeziku, ali na jednoj s talijanskim natpisom pošaljiteljica piše: „...Spero di vederla nel nostro Buzet”.

Razglednice iz Buzeta i Buzeštine putuju u to vrijeme na sve strane, ali ponajviše prema istarskim mjestima. Bio je to, očigledno, onodobni e-mail, jer je to zapravo bio i najbrži način uzajamnog obavještavanja unutar Istre.

S koncem četrdesetih godina 20. stoljeća, što se razglednica tiče, konačno je došao i njihov kraj u svakom smislu riječi: više ih nije bilo, ili ih je bilo sve manje i sve slabije kvalitete. Zlatno doba razglednica Buzeta i Buzeštine bilo je već odavno prošlo.