ALDO KLIMAN - FRAHREDINU SHEHU

 

Pula, 27.8.2018.

 

Dragi prijatelju,

oprosti što i s ovim odgovorom na tvoje kratko pismo kasnim toliko. Radimo nekakvu adaptaciju u stanu i ulovila su me leđa, pa ti i ovo pišem iz kreveta u kojem sam već nekoliko dana; ali danas je već malo bolje; bilo je vrlo neugodno.

Ali i inače, tebi sam velik dužnik, zbog tako duge šutnje. Tako sam se obrukao i s drugima, ne samo s tobom. Naida mi je uporno pisala, pa sam joj povremeno i odgovarao. Bila je i u Puli na jednom simpoziju, (što vjerojatno znaš, jer vjerujem da ste u kontaktu, zasigurno uspješnijem nego samnom), tako da smo se ona i ja i ovdje kratko vidjeli. Nedavno me je opet potaknula da priredimo do kraja njenu knjigu na makedonskom, a onda mi se javila da je u Sidneyu, nakon čega mi nije više odogovorila na moje zadnje pismo, ali, eto, bar donekle taj kontakt funkcionira, a nadam se da će i u kreativnom smislu ova posljednja prepiska s njom sretno završiti objavom njene knjige u Makedoniji.

Tebi, dragi prijatelju, i svima vama koji ste uočili da sam nekako nestao s radara, dugujem veliku ispriku, ali i jedno, bar kratko (ili možda tek malo duže) objašnjenje, jer bi sve dulje od toga za vas bilo i zamorno, i nezanimljivo.

Nakon onog našeg nadahnjujućeg boravka u Turskoj, zasigurno meni daleko dojmljivijeg i važnijeg nego svima vama koji ste svjetski putnici i često ste u takvim prigodama i situacijama, vratio sam se kući punih baterija. Nikad neću zaboraviti ono tvoje pjevanje sa slijepcem kojemu si dao i novu snagu, i nadahnuće, i neko čudesno samopouzdanje da jе vjerojatno i sam pomislio kako je to njegov najljepši pjev ikad; to je bilo toliko poetično i nadrealno lijepo da ću ga pamtiti do kraja života. Tako sam uvijek zamišljao odnos sa stvarnošću i s ljudima, i tako sam se uvijek i sam ponašao dok me nisu povukle neke stupidne kolotečine koje se, vjerojatno, događaju većini ljudi.

No vraćam se na svoju šutnju.

I tebi je, dakako, poznato da su se ubrzo nakon našeg boravka u Turskoj u Makedoniji počele intenzivno odvijati krajnje dramatične stvari, i sve me je to neizmjerno strašno pogodilo i zaboljelo, ta opća bezočnost i bezobzirna međunarodna otimačina i grabež moje jedine stvarne domovine Makedonije, i sve to s nepodnošljivom lakoćom brutalnosti, zahvaljujući međunarodnom komplotu i crnoj marioneti Zaevu. Želim da znas da ja ne pripadam nijednoj političkoj grupaciji niti partiji, ni ovdje u Hrvatskoj niti u Makedoniji. Dakle, sve ovo što ti govorim, govori ti običan čovjek, nadasve kozmopolit u onom izvornom i najplemenitijem smislu, Aldo Kliman, koga je zgrabila i prožela najljuća patnja zbog toga što mu se zbiva s domovinom, i zbog toga što ako i može učiniti nešto - može strašno malo, ili ništa. A to malo, ili ništa, bio je pokušaj da kroz svoje kolumne pokušam osvijestiti bar jednog čovjeka, dvojicu, nekolicinu možda među stotinama tisuća onih koji su se, zavedeni podmuklim političkim igrama, našli na smrtno suprotnim stranama, da se dom podjeljen iznutra ne može održati. Napisao sam do danas stotine kolumni koje su najprije objavljivale neke dnevne novine, a prenosili ih mnogi portali, neke čak izazvale bugarsku vladu da u jednom momentu sterilno ali prijeteći javno reagira, a potom, i kvislinšku vladu Zorana Zaeva nakon potpisivanja kapitulantskog ugovora s Grčkom da zaprijeti tužbom i kaznenim progonom meni i portalu Republika. Inače, ja nisam znao do koga sve i u kolikoj mjeri dopiru ti moji očajnički pokušaji da osvijestim tamošnju zavedenu i izmanipuliranu javnost o tome što se zbiva i da će krajnji ishod svega toga biti brutalni kraj jedne lijepe kulture i jednog plemenitog, miroljubivog naroda, a svakako kraj Republike Makedonije kao da je nikad nije bilo. Pokazalo se da su te kolumne imale snažnog odjeka, već samim tim što su ih, kao što rekoh preuzimali drugi portali, a dijelili i mnogi na facebooku i ne znam gdje sve i kako. Molim te, vjeruj mi, nisam se zbog toga ni umislio niti uzoholio, već si bar malo olakšao duši svjestan da činim ono što mogu za svoj narod i za svoju domovinu. I još nešto: nikome nisam pružio priliku da manipulira mojim tekstovima i stavovima, iako su oni, nažalost, katkad bili i najrigidnije jednostavni. Dakako, volio bih da je ovo vrijeme literarnih pregnuća i dosega, vrijeme blagosti i čiste filozofije, vrijeme novog humanizma i uspona civilizacije, pa da i kolumne odišu čistim duhom, tom nebeskom hranom za svakoga od nas. Ali nije tako, i zato se te kolumne kreću od dubinskih društveno-politickih analiza, do polemika, i od političkih satira do kratnih, ponekad preizravnih, gotovo pamfletskih reagiranja. Mogao sam, naravno, i ja kao i mnogi makedonski intelektualci, samo sjediti i „čistih ruku” pišuckati svoje larpurlartističke stihove i prozu tko zna o čemu. Ali nisam. Trebalo je donijeti unutarnju odluku i reći sebi, ne ja nisam samo pisac, ja sam i sin ove zemlje koja je u mene utisnula i utkala najdivnije osjećaje i najljepše humanističke porive. Ne mogu je samo tako prepustiti luđacima; pružit ću otpor, ma koliku žrtvu to zahtijevalo od mene.

Eto, nažalost, u toj mojoj unutarnjoj drami, s nepodnošljivom boli i razočaranjem u suvremene vrijednosti Europe koja je u potpunosti izgubila civilizaciski kompas, što je priča za sebe, proteklo je to vrijeme moje šutnje prema dragim ljudima poput tebe. Pritom je nastala cijela jedna opsežna knjiga kolumni pod markezovskim naslovom „Kronika najavljene smrti imena”, još nedovršena, jer još se nije dogodio i onaj posljednji takt posmrtnoga marša za Makedoniju. Možda će ta knjiga nekad i biti objavljena kao cjelina, ali tek kao memento nečemu što nismo smjeli dopistiti da umre i da iščezne na takav bijedan način.

U međuvremenu, u vremenu između tih stanja očaja i očajnih stanja zbog potpune bespomoćnosti, privršavao sam, ili bolje reći sređivao sam i jednu knjigu svojih kratkih priča „Začini crne proze” koju sam netom ovih dana predao nakladniku, i mogla bi izići iz tiska već koncem ove, ali svakako početkom naredne godine.

Dragi prijatelju, nemoj mi zamjeriti zbog te duge tužne šutnje. Kolikogod nečija patnja imala realne razloge, ili pak ona bila samo posljedica njegove uobrazilje, čisti umišljaj - patnja je uvijek patnja, a u mom slučaju ona je, eto, bila i šutnja. Jer, što bih u tim i takvim unutarnjim turbulentnim stanjima tebi i svim svojim dragim prijateljima uopće mogao pisati, osim da vas gnjavim i da vam dosađujem stvarima koje vas možda, i najvjerojatnje, uopće ne zanimaju, bar ne na način na koji sam ih ja doživljavao i proživljavao. Pa i sada te ne bih zamarao svim ovim stvarima, da nisam imao doista ljudsku obvezu da ti kažem što se samnom zbivalo svo to vrijeme, i zašto je ta moja šutnja bila tako duga i neprozirna.

Oprosti.

Dao bih sve, kad bi to bilo moguće, da je vrijeme stalo u Sakaryi, u onom začaranom mjestašcu Tarakl, s tobom i s onim slijepim pjevčem, i sa svima vama, i da se sve ono što je poslije uslijedilo i bilo razlogom moje strašne i neizlječive panje nikad nije dogodilo.

Nisam, ne, nisam zaboravio i svoj rad na prijevodu tvojih pjesama. Dovršit ću ga, jer nikad ništa nisam ostavio na pola puta, osobito ne ono što mi je stvaralački zanimljivo i nadahnjujuće poput tvojih stihova.

Najsrdačnije,

Aldo