ALDO KLIMAN - MATI KRIŽMANU

 

DVA ZAGUBLJENA I U VIRTULANOJ ARHIVI OPET PRONAĐENA PISMA DRAGOM SAMOZATAJNOM PROFESORU MATI KRIŽMANU, NEZABORAVNOM HUMANISTIČKOM DUHU NAJŠIREGA RASPONA, UZ KOJEG STE UVIJEK IMALI PREDIVAN OSJEĆAJ DA SVAKOM NJEGOVOM RIJEČI I SAMI POSTAJETE BOLJI I PLEMENITIJI ČOVJEK

 

Pula, 9. veljače 2001.

Dragi gospodine Križman,
skoro vam zavidim na lijepoj staroj navici da slušate radio. Mnogo me ugodnih, doista posve nejasnih ali krajnje blagih uspomena (u obliku gotovo taktilnih senzacija: možda nježni dodir majčine ruke prije uspavljivanja, ili nešto tomu slično) vezuje uz zvuke starog Teslinog radija koji je bio tako dugovječan, i koji možda i danas još uvijek postoji negdje u očevoj garaži, potpuno sposoban da ovoga časa zasvira i progovori. Ali taj radio govorio je na drukčiji način, mislio je i osjećao na drukčiji način. Možda je bio premlad da shvati kako će biti do te mjere licemjerni ti novi fićfirić-prijamnici koji će ga tako naglo istisnuti (znate, zbog one geometrijske glatkosti i pitkosti dizajna iz šezdesetih kojem dugujemo i hrpu solitera po Novim Zagrebima i novim Skopljima &td). A možda je i sâm već onda bio prijetvoran u svome dodvoravanju slušateljstvu koje je, pak, poput mene, bilo premlado, prepoletno i prenafilano ondašnjim idealizmom, da nije ni moglo razlikovati što je što. Sada, s ljuljačke novog milenija, u godinama koje nisu samo suma šarolikih iskustava i spoznaja, i koje nisu tek puka zrelost, sasvim jasno vidim uzbuđenu gomilu svih nas kako se onda prepuštasmo njegovoj neumornoj igri, njegovom zavodljivom šaptanju, zvučnoj čaroliji nekih nevidljivih žrečeva…

Ali ipak, neka se topla i utješna patina prosula i po njegovim zvucima, po zlatastom platnu koje je pokrivalo njegov zvučnik, po onom lagano zelenkasto osvijetljenom krugu sličnom nekom navigacijskom uređaju iz starih zrakoplova. Nostalgija prema tim dalekim sutonima, priznajem, toliko je snažna da svojim uspomenama pomalo opraštam toliku naivnost. Ali naivni su bili i čisti bijeli snijegovi koji su tih zima padali i prekrivali naše gradove. I njihova se ljepota činila dugovječnom i neuništivom. Mogli ste tako u suton, u svojoj toploj sobi u kojoj se čula peć, lagano odmaknuti zavjesu i kroz prozor dugo i spokojno gledati u raskošnu bjelinu krajolika (ma koliko on bio gradski) i osluškivati kako tiho sipka, kako tiho tiho lupka snježac o hladno staklo. A radio je, tu negdje u pozadini, u polutami, šaptao, pjevušio svoje sonate… Zagledani u tu čudnu bjelinu pred sobom, bjelinu koja je gotovo dodirivala apsolut intaktilnosti, i sami ste imali osjećaj intaktilnosti i moći beskrajnog trajanja u vremenu. Ali snijegovi su se ipak topili, a po kockastim robnim kućama zavladaše prijamnici nove linije koje ste mogli kupiti na nekoliko rata, pa zatim televizori koji su odmah imali tu nesretnu liniju iz šezdesetih, pa tranzistori, pa tranzistorčići… A moćne gradske toplane razvukoše svoju paukovu mrežu beskrajnih cjevovoda, parovoda, plinovoda… I, eto, sada možete danima i noćima stajati kraj odmaknute zavjese i čekati snijegove, ali oni neće doći. A ako odnekud i doleti koja pahuljica, nikad ne doleprša ni do vašeg prozora, a kamo li do tla… Glas radija, pak, iza vas rezak je i rezolutan poput one ovještale rečenice plaćenih ljubavnica iz jeftinih američkih trilera: “No, što čekaš, hoćeš li se već jednom svući?” Žrec je skinuo masku. Ta hongkongška metalik-kućišta koja tek hine nekakvu svoju zagledanost u 21. stoljeće, zapravo su posvuda razasuti “altoparlantei” jedne iste mreže (u smislu tridesetih ili četrdesetih godina 20. stoljeća), s kojih slušamo uvijek isto snubljenje uvijek istih zavodnika.

I kada nas se neki danas tako sjete u svom neobaveznom radio-ćaskanju, i kada naše ime ni krivo ni dužno proleti eterom, ono kao potpuni sinonim naše duše zapravo metafizički traži onaj poznati feeding, ono povremeno pištanje starog Teslinog zvučnika dok pretražujemo stanice po zelenkasto osvijetljenoj skali, i konačno, onaj uspokojavajući glas starih dobrih spikera koji su čak i vjerovali u ono što govore.

Želim vam laku noć.

Aldo Kliman

 

 

Pula, 5. ožujka 2001.

Cijenjeni gospodine Križman,
najprije o e-mailu: otišao je gotovo istoga časa kada sam stigao kući. Dakle, samo dvadesetak minuta nakon što sam vas dopratio do kuće vaše nećakinje.

Sada vam želim zahvaliti na sudjelovanju u predstavljanju naše knjige. Lijepo ste govorili i ljudi su vas rado slušali, utoliko više što je to bila doista odabrana publika. Vidjeli ste i sami da smo uspjeli ostvariti pravi kontakt s njima. Poslije sam čuo puno lijepih riječi, a znate i sami da čovjek koji se poput mene više od trideset godina bavi istim i sličnim poslovima zna jasno razlikovati kurtoaziju od iskrenih pohvala.

Na isti način, dakako, primio sam i vašu poštu s prvim, krajnje blagonaklonim dojmovima o Načinovićevoj i Zoričićevoj knjizi. U nakladničkom smislu rodila ih je ona ista kreativna (gutenbergovska) ljubav prema knjizi koja me godinama poticala i ohrabrivala da ustrajem u ovom doista donkihotskom poslu. A vama posebno zahvaljujem što to tako jednostavno i tako “iznutra” prepoznajete.

Suradnja s vama, pak, neizmjerno me raduje. Iako sâm nisam sposoban za toliku tananost i takav autorski perfekcionizam poput vašega, moram reći da sam svim svojim bićem ustremljen u tom smjeru. Istina, da bih se uopće približio takvom modelu rada i promišljanja svari, morao sam se dugo oslobađati surovo snažne gravitacijske sile “šarolikih” građanskih iluzija o ovakvom ili onakvom uspjehu u društvu. Te iluzije nisu bile moj izbor. Jednostavno sam se, okružen takvom “nadobudnom” stvarnošću, u djetinjstvu i ranoj mladosti zatekao u njima. Ali, igrom slučaja, preokret je bio nagao i, eto, od tada, gotovo dvadeset i pet godina spoznajem jednu vrstu neobične askeze koja me, poput onog nakovnja iz našega “Svetog Jakoba”, postupno čini sve čvršćim. Naime, u prvih desetak godina moga javnog rada bilo je gotovo nezamislivo da me nema u svim časopisima, u svim novinama. Pisao sam i objavljivao puno, toliko puno da se ponekad i sam začudim kada sam sve to uopće uspio uraditi. Ali bilo je to samo “horizontalno zauzimanje teritorija”. Trebala mi je ona dramatična “šok terapija” samoće s kojom sam se suočio koncem sedamdesetih, i koja se zatim pojačala u još složenijim uvjetima nakon moga dolaska u Istru, e da bih se na onom uskom, najužem prostoru vlastitoga unutarnjeg habitusa pozabavio neslućenim mogućnostima kojima obiluje propitivanje i sampropitivanje “po vertikali”, ili “po spirali”, ili čak po nekakvoj “radijali” duše i dušâ. Moja se askeza sastojala u tome što sam godinama ustrajavao pred iskušenjem da se ponovno vratim tamo gdje mi zapravo i nije bilo neugodno, u onu zavodljivu i općeprihvaćenu igru “horizontalnog zauizimanja prostora”. Ali onaj uobičajeni osjećaj “apstinencije” kad vas nema svakodnevno “na kulturnom tržištu” kod mene je već odavno sasvim popustio, i, evo, sada godinama radim u miru, bez razmišljanja o pragmatičnim aspektima te i takve sporosti i povučenosti. Pa ipak, volio bih da sam se, poput vas, odmah našao u tom ozračju unutarnje tišine i ravnoteže kojima odiše sve ono što ste vi uradili i što radite. Ali stvari su, kao što rekoh, išle drugim tokom. Sada sam, zahvaljujući suradnji s vama, bliže istinskom uzoru, kakvih nažalost nije bilo u mojoj čisto književnoj mladosti.

Nakon svega rečenog, možda neće zazvučati pretenciozno ako vas zamolim da mi dopustite da se večeras od vas oprostim jednom svojom neobjavljenom pjesmom.

* * *
Čudo mehaničkog kosmosa
nisu planeti i zvijezde,
uljuljkane u ravnotežu beskraja.
Čudo idealnog beskraja
lijepe su i čiste misli
što poput leptirica lagano lete
nad vrletima i zaravnima vrēmena.
Poneka od njih
sleti na ovu bjelinu
i tko zna zašto ostane tu