EROS ONOGA SVIJETA

PJESNIK U NEDOUMICI

 

Metafizika tihog ljeta

širi se pustim Ilirikom.

Nezakcij drijema spokojno

omamljen vlastitom lirikom.

Na savčentskoj šterni širokoj,

obrasloj trnjem i pirikom,

Vincent od Kastva raspravlja

s gosparem Giorgom de Chiricom.

 

* * *

Što podupire plavo čelo

nad tom bezdani, nad dubinom,

tko to šapće pod zlatnim velom

kao da snubi nas nutrinom?

 

Tko nam to teške otpire dveri

i okom čudnim tko nas to mjeri?

* * *

Az spl’ju a srce moje bdit,

jer svu noć usred žita

ledeni niče zub.

* * *

Vrtlozi, voda, u snu, u očima,

svilenih kosa cvjetovi plutaju;

nad smeđom pjenom grlo se otima

– i zvijezde kolutaju.

 

Diže se most poput broda,

škripav pod snijegom i ljudima.

To vabe ih tajnom u praznim grudima

– bujice, vrtlozi, voda.

* * *

O tamnom inju ne znam ništa,

al’ popalo je iznenada

i samo feral s pristaništa

odaje sjeni mrtvog grada.

 

I nema smisla taj vjetar škrti

u obrazima smeđeg jedra

što klizi lagano ka mutnoj crti

za kojom se ne smiješe lica vedra.

* * *

Što je s nutrinom ogledala?

Spoznaje li ono mrlje

na svojoj vanjštini,

još uvijek kadroj

da odrazi ljepotu?

 

Ne. Tek poput ribljeg oka

zuri u šareni prostor

koji nije, kao vrijeme,

tako zakrivljen ka izlišnosti.

* * *

Čuje se vino nemirno,

iza dùžica i obručâ.

Krupno zrnje isíjava

iz njenih tamnih kovrča.

 

Njišu se kose, srpovi –

nad škrinjama punim pšenice.

Po tami plavoj plutaju

zlataste božje zjenice.

 

I sve se tiho razmiče,

propušta šuštave skutove.

Iz snova jarkih hrlimo

u mračne svoje kutove.

* * *

Támo, puna klijanja,

šumi, šumi...

Čujem tvoje vrutke,

tvoj smeđi pijesak prebirem.

Ispružen po nebu nauznak,

vidim cijelo naličje.

 

* * *

Mudrost prepuštam tebi.

Meni su dovoljni znaci,

u tamnom jeziku igračke pohranjene.

 

* * *

Kad primiri se bilje znakovito –

čas je!

Po kutovima mramornim spavajte,

spavajte, bijela djeco.

San je kipuća tamna voda.

Vlast je njegova nad Suštinom.

 

Pepeo, tjeskobnu postelju,

poravnava dlan strpljivi.

Duša vidi,

duša zna...

 

... a prostor se naglo uvija

u crnu spiralu mraka

na koji se oko nije priviklo.

* * *

U znani otkucaj sata

razdvoji purpur od zlata

i prosu biserje šumom.

Zatim se uputi drumom

ko Krstitelj blještava čela.

* * *

Odmiču svijeću

i sjen sve veću

ćutim nad domom

i dvorima.

Al' tu je smokva 

i zrnje nara...

 

Kazaljku tromu

pomiče zvono,

i čara.

Nad prstenom našim

ko da se kruni

veliki grumen žara.

* * *

Razgrnuv tamno busenje mora,

poput krupne zlatne meduze

bešumno izranja opsjednuti um.

Dječački plahim očima

promatra strmu liticu svijeta.

DELFI

 

Je li otajstvo urok

ili posljedica?

 

Ni ženstvo,

ni muštvo,

ono je To.

Pozna snagu poluge

i slabost uporišta.

 

Nepojamno,

a zna da ga se pojmi.

 

Otuda pjesma.

* * *

Kljunovi crni kljucaju

crni gumb

punog mjeseca.

 

Delfini boje ugljena

krizmaju

tintom valovlja.

SUNČANI SAT

Sine Sole Sileo

 

Ništa ne dolazi samo tako;

bez znaka Tvoga u tami šutim;

pa i kad snažno dah Tvoj oćutim

rađanje pjesme nije lako.

*  *  *

Stvari odraslih bole.

U plavetnilu –

trave povijene,

nježnosti nepovratne.

* * *

Ta zlatna stakla

ko da je takla

ruka srebrna.

 

Dlanova mekih,

iz šuma dalekih –

ruka srebrna.

*  *  *

Laka su tijela, znamo,

za one što odlaze tamo –

šetače tihih herbarija,

plivače plavih akvarija,

letače moćnih lunarija,

slušače nebeskih arija.

*  *  *

Ne možemo piti pijesak, zemlju i kamenje.

Zato hodočastim žednim krajolikom,

ližući krupan grumen soli.

Nije Svevišnji uzalud prorijedio zdence

i poslao nàs, smiješne pustinjake,

da ih tražimo u bespuću umrlih raskrižja.

* * *

Želje i snovi su šišmiši.

Vise naglavačke

po zapuštenim tavanima duše,

po njenim Escherovim stubama

gdje neprestano se silazi i uspinje.

Kad prije sna,

u potpunoj tami,

duša odloži stari album –

obeznanjene želje i snovi

razlete se na sve strane.

Ali sva su vrata zatvorena

i sve škure zaklopljene.

Táma vri od bešumnih krila

koja nemaju kamo odletjeti.

* * *

Čudo mehaničkog kozmosa

nisu planeti i zvijezde,

uljuljkane u ravnotežu beskraja.

Čudo idealnog beskraja

lijepe su i čiste misli

što poput leptirica lagano lete

nad vrletima i zaravnima vremena.

Poneka od njih

sleti na ovu bjelinu

i tko zna zašto ostane tu.

* * *

Je li ništavilo peteljka,

izdanak volšebnog graha,

kada se uza nj vere

svevišnji crni kukac?

 

Ili lebdi uznoseć se,

ili lagano ka bezmerju tone.

 

Probudi se, o, zemljo tanana,

pod prozračnim kristalnim prahom!

U tvoju zvonku, oblu noć,

zagriza velika čeljust.

* * *

Ribari pjesama,

spustite mreže,

tu gdje je najdublje,

najtamnije, mračno.

Bacite mreže stiholovke,

mreže stajaćice,

plivarice, potegače,

i slatke ješke

za nadahnuća.

Neka se guste mreže spuste,

i one trorednice,

jer posvuda pluta

plodna mliječ.

Arthurov brod

nije doplovio.

Dolje su amfore pune slika.

* * *

Mirno spavaju pjesme,

kao bebe u rodilištu,

podojene, povijene, čiste i rumene.

Poput kruhova noću

bujaju u toplim naćvama,

dok nad njima bdiju sestre-nesanice,

utješne i dobre.

„Djeco”, šapću u sebi,

„doći će po vas pjesnici,

vaši očevi i majke,

doći će s tintom na prstima

i mekim upijačem,

i preuzet će vas iz velike Kolijevke.

I tog će jutra sve ječati od života,

disanja i glazbe”.

 

Kada se bebe probude

grudi će narasti od mlijeka i vina,

od ambrozije posve lude,

snažne poput sirišta što skrutnjuje

i svemu daje oblik.

Kada se bebe probude

i kad nam ih čiste donesu,

hoćemo li ih znati čuvati

i podići do zrelosti?

RUSKA PJESAN

 

Poput kakva Griše, zaneseno, ruski,

kosio bih beskraj gdje bujaju riječi,

gdje trave su snovi, a oblaci vječni

samo šume nježnost nad stepama pustim.

 

Poput kakva Stjepke stisnuo bih ralo,

nagazio brazdu duboku i crnu,

sijao bih sve što u maštu bi stalo

i iz mašte raslo na stijeni i trnu.

 

A za snježnih bura, kad vitlaju srsi,

poput kakva Miše ispio bih pelin,

upregnuo trojku, i bičem bih bijelim

naganjao vrijeme svom kraju i svrsi.

* * *

Pomisli:

Mogli smo znati

da vjetar će suri

duše razganjati

nad zdencem tamnim,

nad vodom, šumom...

i da će zima

srebrilom hladnim

škropiti plavet

odmaklih sati.

 

Mogli smo znati

da teška će klatna

u ponoć naglu

bubnjat u maglu...

i da će pred nas,

evo večeras,

ta jabuka zlatna

- u modrom staklu -

otpasti šumno

kroz prostot nagluh.

MAGLA

 

Divno jato strijela,

ukosnica snova

što sa malog krova

u prostranstva bijela

zadihano hita

tragom noćnih zvona

koje njiše Ona

iza tajnog štita.

CRNA ZIMA

 

Na rubu svijeta mravinjak Smrti.

Na beskrajno dugoj vremenskoj crti,

kolona mrava sa Zrnom Žita.

Za strašnu ga tamo spremaju Zimu.

Ne imam za nju ni sliku, ni rimu.

JUG

 

Krâj uzaludne bitke.

Raskomadano tijelo scorpiona

među stabljikama makova

drhti pred zadnji ubod u vlastitost.

 

I čemu makovi? Čemu plein air?

Čemu te žive boje i veliko ljupko sunce?

Jer svibanj ne bijaše blag, niti srpanj, ni studeni.

ni sve te okrugle godine.

Putevi zalutali u strnjišta.

Samo sasušene čašice makova zveckaju na vjetru,

još uvijek toplom od čežnje,

još uvijek žarkom od ljubavi

što se zakačila o trn na ledini.

 

Silhuete ljudi odlaze.

S njima i vitki makovi.

Privečerje na poprištu punom čašica.

Ali kamo odlaze?

I zašto samo zveckaju?

Je li to poruga praznine?

Zar to narod makova napušta jug?

STUP

 

              Mom bratu Jane Čentu

 

Misli, osjećaje, čežnje i snove

ne možeš zarobiti u tamnoj komori.

Čvrsto stisnuta šaka i gusto zbijeni prsti

nemaju moć da u dlanu sputaju bistru živu vodu.

Poput Života samog, ona uvijek pronalazi put,

i hrli ka svojoj svrsi - Slobodi,

maštovitom stalaktitu što bez prestanka

šalje ljupki morseov koloraturni šapat

tihom stalagmitu koji ga dolje šutke preuzima,

i onda, kap po kap, zajedno rastu u oba smjera,

dok se ne dotaknu i ne stvore nesalomljiv stup,

jedinstvenu vertikalu ljepote, ljubavi i smisla.

STREPNJA

 

Premjerih snom

svo mračno dno.

Oko u tamu seže.

Vrcave svjetlosti 

predamnom bježe

ko male noćne stanice.

I trnu varnice.

Mahati valja

i zvati u noć,

jer stubište ružno,

spušta se kružno.

* * *

Podupri sve što je bez uporišta,

iz ležišta izvuci labav kamen,

i kloni se stabla plitkog korijenja.

TIHA, ISTRIJANSKA

 

Poput zrmanā

što se rijetko sreću,

usred polja razmjenjujemo darove:

ja dajem knjigu,

on plodove zemlje.

* * *

Opsjednuto sve je

do krajnjeg ruba,

do doma,

do riječi,

do uma.

* * *

Ma, kakav bi to smiraj bez nas bio,

kakva granica koju ne blaži milina,

kakav osmijeh bez usana

i ljubav bez pogleda,

kakav dodir drugoga bez znaka,

bez crvenog i crnog, bez bola,

bez naših zvona i ljupke pjesme,

jutro bez sumnje

i ljepota u uvijek istome?

* * *

Postvarenje je znak,

metafizički fetus Ničega.

INSOMNIO

 

Umor nas oslobađa tijela

i, sasvim lagana, bosonoga,

duša kroči u tamni povrtnjak sna.

Njena košara, camera obscura,

puna je krupnih kukaca

što žvaću mirisne peteljke.

Samo oprezna bogomoljka,

tiha, nepomična pogleda,

promišlja srebrnu rajčicu na nebu.

* * *

Ako bismo o snazi poluge –

tà nije li Newton upravo riječima

pomaknuo Mjesec?

* * *

Tako krhka i bijela,

tako ovijena magijom,

tiho zagledana u dubinu sna,

spava Katja.

 

Što li preuzima,

što daje?

 

Možda tek nejsano sjećanje

na noć dozivanja,

na blagi, virtualni ritam tipki

što po binarnim galaksijama

sipkahu čaroliju ljubavi.

* * *

Ladonja na placi – slika vješanja.

U korti stablo prepuno trešanja.

Gravitacija povijesti grane povija.

Krivulja smrti životom se ovija.

PAVESE

 

Camminiamo una sera sul fianco di un cole,

in silenzio.*

 

"Ni sam ne znam - velim -

kako to da mi za života

bijaše dopušteno toliko toga heretičkog?"

 

Nell'ombra del tardo crepusculo

mio cugino è un gigante vestito di bianco,

che si muove pacato, abbronzato nel volto,

taciturno.

 

"To je zato - kaže -

jer si potreban u različlitosti svijeta".

 

*Stihovi u kurzivu preuzeti su iz pjesme "Južna mora" (I mari del sud) Cesarea Pavesea.

*  *  *

Strah je neopravdan,

jer ništa veće od Života, poput Smrti recimo,

ne raspravlja o razlozima i posljedicama.

 

Ni sudnica, ni porota, ni javnost –

samo Sudac u opskurnoj apsidi.

 

Strah je suvišan,

jer presuda je pravomoćna

i već se provodi.

 

Tinta, Upijač i Žig.

ČEMU HUMKA

 

Čemu crna humka i epitaf nad riječima prešućenim?

Neka ih s groblja raznosi vjetar poput uzaludnog praha,

s loptama suha korova i crnim lišćem pod crnim suncem.

U bešćutnu tamu položen je kovčeg čistih misli,

i nitko ne treba to tiho blago, ugaslo u šutnji črnih dubina.

NOĆ PRIJE POSLJEDNJEG DA(H)NA

 

Noć prije posljednjeg da(h)na bijaše nedohodna.

Poput ustrašena psa kraj visoka zida kopao sam

i kopao mahnito kroz crvotočinu vrtosmrti do druge strane.

Ali tamo u Slobode ne bijaše ono sjajno mlado lice.

Bez stijega u zamahu i pokliča snage i nade

samo je zurila u me s hladnih zidina, s rubova i oboda

mračnih jaruga, između crtovlja žilet-žica i stražarnica.

Noć prije posljednjeg da(h)na ne bijaše dovoljno duga

da do kraja prokopam san i crni jastuk pun crnog paperja.

*  *  *

Umorni kovači iz najteže smjene,

ispraćeni vrsikom tvorničke sirene,

koracaju tmurno po skeletu grada.

Sive, modre, smeđe, izlaze iz sjene

silhuete kuća – informel iz Hada –

sumračne i prazne; nagnute su stijene

obraslih fasada.

 

I ja svoje misli, kad satovi stanu,

po predgrađu skupljam poput crnog stada,

i po šutnji znadem gdje je koja sada.

Najcrnja u zbroju čeka uru moju.

VRIJEME

 

Vrijeme nikamo ne žuri.

U rađaonici čeka Godota.

Zatrudnjelo je s drugim Vremenom

i sada, poput ruske babuške,

u trbuhu nosi zametak Vremena

u čijem je pak trbuhu novo Vrijeme

što će opet roditi Vrijeme s plodom u utrobi

već punoj zametaka Vremenâ-blizanaca...

 

Vrijeme ne možeš pogurati,

ni ubrzati ili usporiti:

ne znaš ide li naprijed ili unatrag.

Kroz njega se ne može projuriti

niti se kroza nj progurati:

ono nije autobus što povremeno zastaje

i otvara prednja i stražnja vrata.

U njega se ne ulazi niti iz njega izlazi.

I zato samo putujemo, putujemo,

vožnji se predavši poput izletnika.

 

Naš supunik, Vrijeme po sebi,

govori dugo i razvučeno:

“Vozača nema, vozača nema!”

Samo komandna ploča

što fluorescentno trepće i odbrojava.

Je li prekasno?! Ili prerano?! Ili navrijeme?!

Rukohvati ne pomažu,

jer vrtoglavica je potpuna.

Vrijeme je bezglavi automatski pilot.

Kroz blještavo okno na jurećem shuttleu

vidimo samo kako se poput moćnog svrdla

zarivamo u Mliječni put,

u Veliku Babušku.

LOCKDOWN

 

Satjerali su nas u mûk, u alegoriju.

Iskosa gledamo što drugi još ne vide:

i smrt bahatu u haustoru, i agoniju,

i pijanu glad, i iščezle zemljovide,

ispale iz tuba, bez imena i kartuša,

bez rubova i bojâ črnog vremena.

 

Iza suhozidâ vrtovi, pusti, pepeo i suša,

i pastir zaspao na smotuljku bremena.

Mahnito se igraju šćinki i povijesti,

dave nas koprivom, glogom i trnjem,

ali suton je već i crno tone u crnjem,

u gorkoj ironiji, cerekanju i obijesti.

 

Dalje od ručica giljotina i vješala,

dalje od tragičnih mostova i trgova!

Erazmo, More, mudrost Voltaireova...

BERBA

 

Smrt kucka po lubanjama

kao po crnim lubenicama.

Traži najbolju, stasalu, zrelu,

da je na crnom kamenu raskoli

i s crne obale nad crnom rijekom

poput crnih koštica pljucka crne misli

što nekoć se rađahu tamo.

 

Evo, kucka po mojoj lubanji;

lagano je odiže na crnom vjetru

što crne čemprese povija.

Ogledava je sa svih strana

na crnom dlanu ispružene ruke,

govori joj kao Hamlet Yoricku,

svoje crno uho pripija uz moje čelo, osluškuje...

„Ali ne, još je prerano, još je puna pjesama,

još se hrani crnim nadahnućem”.

 

Pažljivo je odlaže na njeno mjesto

na beskrajnom polju crnih lubanja,

pod crnom vrežom crnih naslućaja.

 

OSMI PUTNIK

 

Ni otac, ni majka, ni čedo, ni povijest -

Ljepota je tek Mudrost po sebi.

Bestjelesna i bešćutna poput aliena,

precizna kao brza gesta, kao čista riječ,

kao fijuk meteora,

bez razloga i posljedice,

bez sumnje i nade,

bez smisla,

otporna na radost i ludilo,

stvorena da preživi sve -

Ona putuje šarenim shuttleovima

u kojima povremeno spavamo mi,

u dubokoj hibernaciji,

onako, ovijeni vremenom, ušuškani sličicama,

i sami poput čudnih holograma

utisnuti u prazninu Ničega.

EPITAF

 

Ne slušajte druge što govore o meni,

jer svatko će dodati još poneki začin.

I kad kamen grobni natkrile mi sjeni

živjet ću u vama samo na svoj način.