SPLEEN

1.

Siloamska bara

 

Danima zavijahu čudni vjetrovi bez smjera i cilja. Nije bilo snijega, ali neki prozračni, gotovo bestjelesni kristalići prošarahu stakla i jedva zamjetne pukotine na vratima i prozorima. Ta neuhvatljiva paučina, spletena od hladnoće i neobičnih zavijanja izvana u kojima bijaše nemoguće razaznati ni vjetar, ni izgubljen dječji glas, ni nekoliko ispraznih klavirskih akorda što dopirahu iz susjedne poluprazne kuće, ni lavež izgladnjelih pasa, ni škripa velikoga napuklog drveta pred kućom – ne, ništa ne ulijevaše ni trunčicu spokojstva i, ukoliko bijaste sami, oooo, mogao vas je progutati užas toga grotesknog miješanja zvukova što ga je s lakoćom, kao u šali, izvodio golemi natprirodni somnambul vremena.

Znam, onkraj moga zida što bijaše prilijepljen uz susjedovu kuću, ugađalo je položaj njegovo pokvareno doušničko uho. Htio je razobličiti moju samoću. Gledao sam ga noću kroz tijesne razmake na roletama: onako, u tamnoj trenirci, visoko zadignuta ovratnika, besmisleno je trčao neosvijetljenom ulicom. On je, zapravo, i uveo tu modu mjesečarenja. Svi čekahu da suton dogura oblake i dobrano zgusne tamu među dimnjacima, pa da izmigolje iz svojih mračnih rupa i da bez i najmanje zadihanosti, bez šapta, tiho, nijemo, gotovo mrtvi trče praznim, propuhanim ulicama. Zračne su trube iz pretumbanih kanti za smeće izvlačile njihove šarene, ljepljive sadržaje i dugo ih i nepredvidivo podizale i vitlale nad krovovima poput nekakvih ponoćnih jahača straha. Ali ja bijah zaštićen od tih gurmana mraka. Ležeći u svojoj apsolutnoj tami, prelistavah nedavne događaje. Da, bijaše posve jasno da je netko iznimno vješt neprimjetno pomaknuo moju figuru s onoga polja na kojem sam zapravo trebao biti. Štoviše, možda me je i sasvim ukrao s ploče, dobijajući tako neočekivanu prednost koju je sada trebalo nadomjestiti, ili bar ublažiti. Nisam, dakako, kanio poduzimati ništa, jer moje konačno odsustvo iz svijeta bijaše posve zanemarivo, premda me je nešto ipak još uvijek snažno zazivalo na opasnu igru.

Onaj bi se neumorni doušničić, bez sumnje, bar nakratko htio ušuljati u moje misli, legitimirati ih, pa, po mogućnosti, malko ih i dovesti u red... Znao sam da se već predugo iscrpljuje istraživanjem moga intimnog života s našom zajedničkom maloljetnom susjedom Munom, narkomančicom koja je dolazila k meni da meditira pod eufoničnim ozračenjem Jean-Michela Jarrea. Ne pokušavah joj ni pomoći, niti odmoći. Jedino dilerima ne dopuštah da prelaze moj prag, jer ona mi bijaše nešto iza onih vrata, nešto što se prelijeva i uzmiče kroz čudesno zvonak a sanjiv doziv. Ona je bila uvod u neko drugo carstvo za koje sam samo ja imao njezinu iskaznicu.

Buđenje je nerijetko samo privid, a i svjetlost tek neznatno izobličava stvarnost što nas tako neizbježno hladi; ali kad se budite s laganim Jobimom svakako ćete ustati na lijevu nogu prije no što okrenete zamišljen telefonski broj. Eto, Muna obećava da će svakako doći. Donijet će u košarici i svoga tigrastog mačića Filipa. Prihvatljiv početak jednog zimskog dana. Sada bi trebalo još samo podići roletu, kralježak po kralježak, što sporije, što opreznije, i vidjeti da je pročišćavajuća bjelina snijega prekrila dvorište i zasula ulicu čijom će sredinom, lagano vrludajući, još uvijek sanjiva Muna ostaviti svoje malene tragove.

Ha! Činio mi se nekako zamućen smisao svega toga. Sigurno sam nešto odavno pogriješio, možda onda kada sam, zaveden koritom nekog šumskog potoka, naglo osjetivši strašnu žeđ, nepromišljeno otpio gutljaj s prvog vrloga. A možda su me samo zaludjeli divlji mirisi onih kosmatih trava među kojima sam zaspao umoran od prečista povjerenja.

Naglo povukoh roletu, namjerno grubo i nepažljivo. U moju sobu odjednom nahrupi sav užas noćnih sjena. Mrak se samo okrenuo naglavačke: doušničić je pod miškom nosio vruć hljeb, povremeno ga čupkajući na okrajku; susjedi s druge strane ulice, užurbano kao i uvijek, guranjem nastojahu pokrenuti svoj dotrajali auto. Vjetar je djeljao, gladio, oštrio ulični led za nečiju ruku ili nogu. Jedan pak zgužvani starčić u plavom, zakrpljenom ogrtaču, projuri brzo na biciklu, pretovarenom golemim crvenim vrećama. I soba bijaše prekopana od nemarnih dana. L’Art déco. Svijeća dogorjela. Muna je zaboravila svoje rukavice. U kupaonci je kapala voda. Na radiju samo nekakvo zavijanje nedohvatljivih signala.

Znao sam da će me iz ove užasne truleži možda izvući jedino priča o gospodinu Carlosu. Zato se brzo obukoh i odoh na posao.

Bio sam gotovo doslovno bačen u tu zagušljivu i nečistu rupu, stvorenu za gmazove, sklone tami i hladnoći. Pretrpani stolovi oslanjahu se jedni na druge, zakrčeni pepeljarama punim opušaka i nezdravog pepela koji kao da nikad i ne bijaše ugašen do kraja, jer se iz njega širio nepodnošljivo težak vonj; a možda je to bio samo prirodan miris ustajala papira debelih godišta starih novina što zatvarahu pogled do visine zidnoga sata. Zapravo, sve bijaše nekako nakrivljeno. Stolice nejednakih nogu kao da su navodile pogled iza zavjesa gdje su možda bili odbačeni njihovi osakaćeni dijelovi. Ali tamo je brujao samo dotrajao, posve razlabavljen ventilator što je neumorno vitlao debeli prah sa sumanutih vijesti i komentara. Ljudi koji su tu radili bili su kao usađeni u taj stješnjen prostor. Prignuti, ovješenih glava, spuštenih ramena, skraćenih udova – sličili su nepravilnim, bez razloga presječenim voštanim figurama koje su, vjerojatno zbog slučajnog prisustva jednoga plućnog krila, davale nekakve znakove života. U tu je kutijicu netko vrlo lukav uz sam prozor dao ugraditi jedan još manji zastakljen kavez za stenografe, pa je sada i jedini prozorski otvor konačno bio zapečaćen. Zrak se, ipak, nekako uvlačio ispod loše zabrtvljenih vrata.

Netko je neprestano visio na telefonu i nikako nisam mogao dobiti Munu. Moj radni stol bio je zatrpan raznim izvješćima koje je trebalo preraditi, skratiti, dovesti u pristojno stanje. Jedna razglednica iz Angole. Opomena za neplaćenu struju. Stari dobar sanjarski atlas.

Pod velikom crnom kuvertom nađoh najnoviji broj časopisa s mojom pričom Intriga. Gogoš je, dakako, mogao stići svakoga časa i ja brzo istrgnuh taj arak, tutnuh ga u unutarnji džep sakoa, a časopis pažljivo odložih na upadljivo mjesto i izađoh. Trebalo je nekako ispuniti vrijeme do Gogoševa dolaska. U tome on nikako nije mogao zakazati. Zato sam morao biti negdje gdje će me lako pronaći, ali tako da mu ipak ostavim dovoljno vremena da sprčka nekakav zaplet. Priznajem da me tada još uvijek zabavljahu te sive igre, jedina raskoš u toj zadimljenoj pustoši iz koje bijaše nemoguće ma kamo uteći.

Siđoh u službeni restoran – to zagušljivo djelo nekog prilično mračnog arhitekta. Kosi je prostor pritiskao trom ustajali zrak, koji kao da bijaše blagoslovljen za umjetnost dosađivanja, jedinoga posla kojem ste se ovdje posve bezbrižno i neograničeno mogli prepustiti. U odjeću nervoznih službenika, koji se naguravahu u nepravilnom redu pred šankom, uvlačio se težak lojav vonj iz susjedne kuhinje, zadah koji je ubijao glad i poticao mučnu vrtoglavicu. Zbunjenim licima nazočnih kao da je strujao nekakav neodrediv, ali jedinstven val prešućena straha. Osmijesi im bijahu šturi, tek da ne naruše red. Sličili su zamišljenim hipohondrima što se duboko u sebi bave čudnim žmarcima po tijelu i svojom pretjeranom zadihanošću.

Odjednom preda mnom iskrsnuše dvije kolegice, sestre, punašne djevojke. Počele su s hahahaha! i tomu slično. Za mene one već odavno bijahu određene svojim zaštitnim znakom: gore, u uredu, svakih bi nekoliko trenutaka iz malog priručnog ormarića drpnule duge plahte rebrastog toaletnog papira, izlazile na hodnik, a onda se čulo kako po mramornom podu cupkaju do škripavih vrata toaleta.

Prišao nam je i Otelo. Njegov zaštitni znak: izbuljene sive oči. Dakako, Otelo mu je bio nadimak, vjerojatno zbog kuglastih očiju što sada, onako vlažne, lutahu prostorijom koju je već dugo ispunjavao samo kaos nesređenih pokreta, šumova i šaptanja. Uvijek je i svuda nastojao nametnuti strogu atmosferu što je bilo krajnje nezabavno i izazivalo prigušeno gunđanje za koje bi bilo teško utvrditi odakle dolazi. Netko bi, tmurniji od nas, mogao reći da to zasigurno gunđa nedužni namještaj što je prisiljen trpjeti taj nedarovit, tautološki svijet. A možda je i sam Otelo poput trbuhozborca mrmljao zbog svoje nemoći da razluči sofiste od znatiželjnih posjetitelja Aja Sofije, jer, evo, netko je upravo spomenuo te čudne pojmove čiju je maglenost negdje duboko u sebi doživljavao kao pokoru za neke neučinjene grijehe. Odavao je izgled čovjeka koji ipak nešto mora reći e ne bi li bar malo pomaknuo stvarnost s njezina mjesta, – samo, kvragu, ništa mu nije padalo na pamet.

Otelo se za tren udalji i priđe jednom starijem čovjeku kojemu se svi obraćahu s Ujo. Zašto Ujo? I kome to Ujo? Nekako uvijek bijah izvan granica toga lažnog intimiteta. Pokušavao sam se i naviknuti na to, približiti se malo, poistovjetiti se s tim svijetom koji vjerojatno zna istinsku formulu ophođenja, pa prema tome i formulu života, ali kad mi se samo jednom otelo da se Uji obratim s Ujo, osjetih kao da mi je netko golem stao na grlo, razarajući i najzabačenije stanice moga istinskog identiteta.

Ali, da, da, hvala Bogu, evo i Gogoša. Uočio sam ga dok se sa šalicom kave u ruci, gotovo u glisandu, provlačio između ljudi. Njegov zaštitni znak: nenormalne količine Eau de Cologne. Pokušao je kao glumac-amater. Propao. Uspio je kao urednik-profesionalac. To je već poznato poglavlje, iako sam se duboko u sebi gotovo infantilno zgražao sudbine propaloga glumca i uspješnog urednika. No, Gogoš je zadivljujuće dostojanstveno izvrtao smisao svoga neuspjeha. Smatrao je da je taj amatersko-akterski pokušaj bio nešto osobito nobl u njegovoj biografiji u razvoju i neprestano ga je svima gurao pod nos. Naposljetku, držao je on, to je svjedočilo i o njegovim nesumnjivo širokim obzorima.

Prišao je polako, spustio šalicu na stol, pozdravio se s punašnim sestrama, pa sa mnom, i sjeo. Sestre s njim započeše s onim hahahaha! – ali ja sam želio biti brz i učinkovit i odmah započeh razgovor... Oh, kako se samo uznemirio kad je odjednom shvatio da kanim govoriti o stvarima o kojima se inače šapuće i u četiri oka. Nastojao je sestrama odvratiti pozornost nekim trivijalnostima oko loše kave, ali ja bijah uporan:

„Riječ je o nekom gospodinu Carlosu, Kubancu!” – rekoh. „Nije li to nešto prilično ozbiljno?”

Nije imao nikakva valjanog razloga, nikakvo raskrižje kako bi razgovor preusmjerio na drugu stranu. Znao sam da je na mukama. To se osjećalo po pojačanom valu zapaha kolonjske vode, koji je dopirao odnekud ispod njegove milimetarski fazonirane brade. Ne znam zašto ga je jedan pjesnik u šali nazvao baš Princezom Brambilom. To ni u kom slučaju ne bijaše najpogodnije za nadimak, iako ga je ovdje, na koncu konca, svatko od nas manje ili više zasluživao, ali, doista, ako biste ga pogledali malo pažljivije, uočili biste u njegovoj krutosti stanovitu nonšalanciju svojstvenu princezama u pubertetu.

Sada bijaše zatečen, no određeno delikatno iskustvo pomoglo mu je da se pribere.

„No, dobro, porazgovarat ćemo o tome kasnije, ali sada ima jedna hitnija stvar koju treba obaviti”.

Odjednom se smrknuo, malo pridigao čelo i izveo bitnu pauzu.

„Znaš, trebalo bi napisati posmrtni govor. Trenutačno nemamo nikoga da to učini. Sada kada su svi odjurili na razne strane za nepredviđenim obvezama, stvarno si nam ostao samo ti”.

„Posmrtni govor?! Tko je umro?!”

„Zapravo – ubio se”, reče Gogoš.

Sestre vrisnuše. Iza šanka izađoše dvojica kuhara, noseći golem kotao pun splačina. Ljudi koji bijahu u redu sklanjahu se u stranu kako ih ne bi dohvatio masni rub kotla iz kojeg na sve strane pljuskahu valići guste tvari.

„Kuno”, reče Gogoš. „Ubio se Kuno. Bio je na izvanrednom dežurstvu. Imajući na umu takve stvari, bili smo zabranili sve posjete na stražarskim mjestima, ali on je pozvao djevojku, nešto su se porječkali, neočekivano je pucao u nju, a zatim ubio i sebe. Znaš da te govore uvijek piše Brada i držim da nema većeg majstora od njega u takvim tužnim prigodama, ali i on je sada na terenu i, eto – odlučili smo to povjeriti tebi”.

Tu se Gogoš izvukao iz nokdauna. Vratilo mu se ono prepoznatljivo spokojstvo i odmah bijaše jasno da ponovno postaje gospodarom svoga duha. Čak se malko i raskomotio: raskopčao je gumbić pod vratom.

„I, da... znaš, još bih te nešto zamolio: donesi mi onaj svoj tekst Intriga da ga pročitam. Vidio sam časopis na stolu, ali neki je moron istrgnuo arak. O čemu, zapravo, pišeš?”

Bilo je jasno da je moja nevješta šala sada otklizala u posve drugom smjeru i više mi nikako nije bilo do zabave na njegov račun.

„Ma, ništa osobito”, rekoh. „Ništa osobito”.

Sestre iskašljaše ono svoje hahahaha! – i Gogoš zadovoljno otkopča još jedan gumbić.

Dakle tako, ubio se Kuno! Svi smo znali da je malko otkvačen i do grla u dugovima zbog žena. Otkad su uveli ta izvanredna dežurstva motao se amo-tamo s tim crnim pištoljem poput kakva pauna, a zatim pam... pam... i eto ti.

Nekako se izvukoh iz restorana i odoh do Bradine kancelarije. Taj se čovjek, pak, osobito brinuo o distanci prema ostalim kolegama, odstojanju koje je gradio godinama, pomalo mudro, pomalo grubo. Brada je, igrom slučaja, čak otkrio da može stvoriti i nepremostiv jaz između sebe i drugih upravo najbanalnijim listovima papira koji pred njim bijahu rašireni na cijela dva radna stola. Uvijek na nogama, svisoka udubljen u ispisane redove dugih tužnih govora koje je pisao i prepisivao o preminulim ili poginulim kolegama, osjećao se ugodno u ulozi moralnoga suca na kraju njihovih tankih životnih priča. Ali sada bijaše odsutan. Žezlo je pripalo meni.

Njegova mala tajnica neumorno je i strpljivo tipkala na stroju fragmente starih posmrtnih govora koje je on zatim kompilirao i prilagođavao za neku novu, i možda upravo ovu prigodu, kao da je znao da će i Kuno prije ili kasnije dići ruku na sebe. Bradin slogan bijaše: „Živi kako znaš i umiješ, ali umri značajno!”

Mala tajnica bila je nervozna. Dok je prelistavala stare posmrtne govore, ljubavnik joj je nekoliko puta telefonirao, a ona je molećivo odgađala razgovor, obećavajući da će uskoro završiti posao. Bila je zbunjena zbog moga neočekivanog prisustva. Po širokim porama pocrvenjeloga lica taložila joj se gusta prašina, taj prekrasan i trajan kancelarijski inventar. Kroz zavjese je provirivala kolebljiva svjetlost od čega su joj se stvarale mrljice na podbratku i kratkom vratu, upregnutom u bakarnu bižuteriju kakvu je možda nosila i ubijena djevojka. Odjednom joj ja dođoh kao nekakva neugodna savjest. Zasigurno nam je istoga časa oboma proletjela kroz glavu jedna besmislena scena kada sam je na nekom od službenih putovanja slučajno vidio gdje se u jednom od zabačenih, mračnih hodnika stišće s nekim mladićem iz hotelskog osoblja. On je gotovo uplašeno povlačio glavu unatrag, braneći se od njezine žestine, a ona je, posve izgubljena, ponavljala: „Molim te, molim te, samo jednom!”

Vani je na ogoljene grane lipa i na zadimljene krovove okolnih baraka lagano počeo padati snijeg. Baš da čovjek poželi biti dobar i poslušan.

Uzeh sve posmrtne govore u dvije debele najlonske vrećice i nekako se odvukoh kući. Snijeg je bio dobrodošao, jer je natjerao sva njuškala iz susjedstva da se otkažu od noćnih trčanja. Njihov pokušaj da se okušaju i po ovakvu vremenu bijaše im naježio vratove i samo su poput razljućenih mačaka frktali iza zatvorenih vrata.

Nešto se kuhalo u ovom gradu. Ne, nikako se nisam mogao izmigoljiti ispod staklenog zvona i nekako razumjeti o čemu je zapravo riječ. Znao sam samo da će jednoga dana kroz moj prozor uletjeti kamen s privezanim prijetećim pismom i blagoslivljao sam svako novo mirno jutro.

U sobi bijaše pretoplo. Peć se užarila i njezino bubnjanje kao da oživljavaše arhigovor predaka.

Onako razgoljen do pojasa, iziđoh iz godišnjeg doba. Posmrtni govori bijahu nesmiljen podsjetnik. Davida smo sahranili u kolovozu. Uvijek je pretrčavao cestu na nezgodnim mjestima i bilo je gotovo sigurno da će ga jednoga dana netko pregaziti. U Institutu za sudsku medicinu jedva su ga nekako složili. Tomas je, pak, izgorio u studiju. Tada mu se Brada obratio kao žrtvi, iako su svi znali da je to bilo samospaljivanje paranoika. To se dogodilo u lipnju. Nitko nije mogao ugasiti požar. Vojne su ga vatrogasne postrojbe uspjele samo lokalizirati. Od Tomasa nisu našli ni koščicu. Istog je mjeseca od kamene lavine nastradao i Vandžel. Imao je slabu plaću i nikako se nije mogao udomiti. Zato je tražio jeftina zadovoljstva: vozio je star bicikl, sakupljao kamilicu i sljez, planinario u ranim jutarnjim satima... No svejedno, svi kao da iščezavahu bez traga. A sada, kada si pokušavah predočiti ta daleka lica, kao da vidjeh i već odavno utisnute sivkastougasle žigove smrti na onim uobičajenim mjestima bljeska u njihovim očima.

„Hm, i sâm bih trebao stati pred ogledalo”, pomislih, no ta mi se brzopleta ironija odmah učini nekako olako sročenom i neduhovitom. 

Na vanjskim je stubama snijeg odjednom zaškriputao pod nečijim nogama. Da, čuo sam Munu kako šapće. Već je stajala kraj samih vrata i mrmljala u procjep:

„Otvori. Nema nikoga. Filip će se smrznuti. Mijauče od hladnoće i grebe me.”

Obazrivo otvorih vrata. Nisam želio da se previše svjetlosti razlije po ulici. Muna bijaše mokra do kože. U jednoj je ruci držala košaricu s Filipom, a u drugoj oveću ikonu s nekim nepoznatim svecem. Ušla je ravnodušno i onako se, s ikonom, spustila kraj peći. Vani je bilo tamno-tamno, kao u grobu. „Vjerojatno štede struju”, pomislih. Ali ipak, dok zatvarah vrata vidjeh... ne, nisam se prevario – kroz plastičan prozorski zastor kod susjeda preko puta promigoljio je nekakav ostrašćen pogled, provirile su nečije opasne oči.

Muna je djelovala sanjivo, iscrpljeno.

„Sveti Nitko putuje samnom”, reče nekako omamljeno. „Evo, pogledaj mu ruke”.

Doista, svetac kao da bijaše uboden u zapešće.

„Ha, vidiš?” – reče Muna, – „dobro društvo”.

Oslobađah je od vlažne odjeće, ne obazirući se na ono što je govorila. Bijahu mi poznata ta stanja. Muna je bila predivno djevojče. Prolazila je kroz neku svoju opasnu prosvijetljenost koju sam samo naslućivao. Znala je da je u meni sve nepovratno izdrobljeno, ali neki mi ju je snažan poriv i dalje gurao u naručje, tražila je nekakvu čudnu zaštitu kojoj je samo ona mogla dati puninu, smisao i značenje.

Brisao sam njezino krhko tijelo, grlio je, slušao njezine jecaje, tetošio je.

U sobi je postajalo sve zagušljivije. Nemarno oslonjena na peć, ikona je počela nagorijevati. Šutnuo sam je u stranu i lagano spustio Munu na ležaj. Bijaše već posve opuštena i gotovo uspavana. Volio sam tu bonacu njezina tijela, ali sada kao da se nad njim prosipao oduran pepeo posmrtnih govora.

Odjednom se sve užasno zatreslo. Vani je zapraštala strahotna pucnjava, unakrsni rafali, potmula topovska paljba. Činilo se da će se na nas srušiti obližnja planina, da će se razglobiti zidovi i popucati sva stakla. Sav protrnuh od mučne, ledene jeze.

U toj bjesomučnoj tutnjavi teških oruđa začuh kako netko kuca na vrata. Bio sam posve siguran da mi se to samo učinilo, ali neki me morbidan živac natjera da ih naglo i širom otvorim. Predamnom se, u modroj, svježe po rubu izglačanoj uniformi i drskoga stava isprsio onaj susjed s druge strane zida. Unezvijereno se zagledao u Munu, onako razgoljenu i ispruženu na krevetu, ali prije no što sam uspio i pomisliti da zatvorim vrata, on je već vješto uklinčio stopalo u kut između praga i okvira.

„Odmah zamračite prozore! Zar ne znate da je noćas opća vojna vježba?!”

Nije bilo mjesta za drskost. Morao sam se brzo i jednostavno suglasiti. Polagano izvlačeći nogu iz vrata, on se kao šeretski osmjehnu u znak prešutna razumijevanja i suradnje, a onda obzirno ali angažirano sjuri niza stube.

Muna je još spavala. Od duge snažne tutnjave nikako se nisam mogao usredotočiti na posmrtni govor. Zapravo, trebalo je učiniti onako kako je to uvijek radio Brada: spojiti prihvatljive dijelove i kvit! A ja sam uporno i bez uspjeha orao more.

Oko ponoći javio se Gogoš. Podsjeća me da je sprovod u 9 sati. Jesam li gotov?

„Da”, rekoh, „imam taj govor. Sve je u redu”

Ne, ja doista nikad neću postići takvo savršenstvo. Znao sam da će Gogoš i prvi stići pred kapelicu da bi se pobrinuo za najpravilniji raspored vijenaca i besprijekorno odvijanje protokola. Ovaj je neočekivani sprovod za njega bio tek obična fraza u sveukupnom ritmu njegovih odnošaja, nešto provjereno, dobrano razrađeno.

Kad sam ujutro odlazio, Muna se još nije bila probudila. Filip je bio ušuškan kraj njezinih stopala.

Samo jedan korak izvan doma i to je bio sasvim drugi svijet, zauman, kao izdrobljen u avanu. Snijeg bijaše raskvašen, izlozi još uvijek zatamnjeni, automobili su jurili brzo na sve strane, bešćutno prskajući promrzle pješake koji, promočenih cipela i crvenih nosova, hitahu nekim svojim imaginarnim ciljevima.

Na groblju se oklupilo nešto malo svijeta. Put od kapele do ukopnog mjesta prošli smo tiho, šljapkajući potočićima od snijega koji se već topio. U bjelini tihoga grobljanskog krajolika raka je djelovala grozno, sumorno, odurno.

Lijes, dakako, uopće nisu otvarali. Možda si je Kuno raznio lubanju. Gogoš je vodio računa o spokoju nazočnih. Roditelji, tik uz grob, bijahu skrhani, ali ne ispuštahu glasa. Očekivalo se da sada ja istupim naprijed i održim govor. Ali sve to bijaše krajnje besmisleno, a neprirodno sam ostavio i Munu, bez ikakva objašnjenja.

Neka Kunova rođakinja odjednom iskoraknu naprijed i nestrpljivo reče:

„Eto, a gdje su sada drugovi da održe govor?!”

„Ššššš! Ššššš!” – smirivahu je sa strane.

Tu se neočekivano uklještila i bizarna pretpostavka jednoga od nazočnih koji se iza mene došaptavao s prijateljima da je, zapravo, djevojka ubila Kuna, a zatim upucala sebe.

Opušteni i ravnodušni, grobari stajahu straga s teškom vlažnom užadi u rukama.

No, nekako sam ipak morao započeti.

„Dragi naš Kuno...” – protisnuh kroza zube.

Osjećao sam neizrecivu potrebu da govor započnem i odmah, istoga časa dovršim, brzo i naglo, da sve naglasim nekakvim snažnim kontrapunktom, da izgovorim nešto skrajnje jednostavno i posve prepoznatljivo od čega će svima odmah pasti kamen sa srca.

„Dragi naš Kuno...” – prozborih uz lagano zastajkivanje, „...svojom si nam preranom smrću nanio neizmjernu bol i nenadomjestiv gubitak... Ubio si se...”

Tu zastadoh za tren, lagano podižući (vjerojatno posve bezizražajan i blijed) pogled prema okupljenima. Zurili su u mene s neskrivenim iščekivanjem i znatiželjom, kao da žele reći: „No, no...?”

„...a mi...” – dometnuh malo svečanije, samo tiše – „...mi ćemo... slijediti tvoj svijetli primjer”.

Tu nastade dug i mučan tajac, a sprovodna se skupina poče polako, šutke i razočarano razilaziti na sve strane.

Pa ne znam, u svakom slučaju dokazano uspješan u tome, Brada je upravo tako započinjao i završavao sve svoje mnogobrojne posmrtne govore.

2.

Limbus infantum

 

Dakako, bijaše jako čudno to što smo odmah nakon sprovoda otišli na nekakvo predavanje. Nikako se nisam mogao iščupati iz toga. Teško odmjeravahu svaki postupak, a sada već bijah i preumoran od svega. Munu sam ostavio u nezavidnom stanju, bespomoćnu, bijah neispavan i daleko od ma kakave nade da se uskoro odmorim, a vijesti su i dalje neprestano pristizale, pritiskale i nije bilo nikakvih izgleda da dođem do daha.

Sjedio sam kraj Gogoša, uronjen u naslonjač, sav znojan, s mračnim predodžbama i osjećajima. Predavanje se sa svom svojom elementarnom težinom valjalo po našim glavama, strop se čas spuštao posve nisko, čas podizao, izdužujući unedogled gnjecavu tamu male dvorane, očigledno namijenjene nekakvim intenzivnim tečajevima.

Godinama sam živio tako utrnuo, ugašenih osjetila. Bilo je to istinsko odsustvo iz svijeta. Nisam si mogao predbaciti nekakvu bezvoljnost, nekakvo pomanjkanje želja i snova, ali bilo je posve jasno da oni nisu imali nikakva smisla u ovom opustošenom svijetu, svedenom na grube i zastrašujuće informacije zbog kojih se nedvojbeno i rađa onaj unutarnji emotivni daltonizam. Više nema nijansi: sve je podijeljeno i razdijeljeno na za i protiv, na crno i bijelo, na toplo i hladno, na dobro i zlo, na tuđe i svoje. Nijanse su iščezavale i konačno posve iščezle i netko je zasigurno zbog toga bio vrlo zadovoljan. Opći raspored zadataka i obveza bijaše prejasno osmišljen i nije bilo nikakvih mogućnosti da se iz toga iskorakne. Ranije sam si pokušavao objasniti to mrtvilo, tu mrtvost, ali iz tog je dubokog bunara smrti, iz njezinih zagušljivih katakombi ono malo svjetlosti, ona jedina prolazna zraka što se nad nama prelama samo jednom u životu – djelovala prekrhko da bih se ščepao za nju kao za kakvu slamčicu. Više se nije javljala ni najobičnija misao. Osjećao sam se poput preumornog studenta koji u kasnim ponoćnim satima tek treba početi s učenjem iz neke goleme, konfuzne knjige, nabijene formulama i definicijama koje treba zapamtiti do posljednjeg zareza. To je značilo da na neki način treba ponovno učitati tu knjižurinu koja je, naposljetku, mogla biti i nečija najobičnija pogreška, hir što ga je već odavno minuo i više ga uopće i ne zanima. Nisam htio razbiti ničije iluzije o sebi i zato nisam ni postavljao pitanja, ali zapravo sam odavno želio znati zašto svi oko mene imaju te službene telefone i stalno očekuju nekakve hitne pozive. Što je to što sam propustio u tom složenom matematičkom nizu, pa mi sada sve izgleda tako besmisleno? Na kakvom smo to zadatku bili, tko nam ga je povjerio i tko je to sebi uzeo pravo smatrati da nam povjerava nešto što nas uopće ne zanima?

Možda Gogoš?

Sada je, evo, gotovo ukočeno bio zagledan u predavača koji je baš citirao duge tirade iz nečijih govora. To se, inače, ponavljalo na sve strane... Ali... da, možda je u tome i bio ključ svega. Možda nisam shvatio da živim u blagoslovljenom vremenu mudrosti, tuđih mudrosti i tuđih preciznih postupaka, zbog čega nije ni potrebno misliti, pretpostavljati. Ali zašto onda ja nisam bio sretan? Ili je to, pak, bila neka nova vrsta sreće pri čemu se sreća i ne osjeća? Bijah već ispunjen beskrajnim gađenjem prema takvim dosjetkama koje više nisu bile ni zabavne. Želio sam doživjeti nešto drugo, naći se pred nekim posve drugim izazovom, pred izlazom, pred nekim vratima bez ključa i brave, sâm izabrati želim li ostati ili otići.

Predavač je očigledno bio stručnjak za specijalni rat. Gotovo sam zavidio Gogošu što tako uživa u njegovim riječima. U mojoj pustinji od senzacija, i najbanalnija bi fatamorgana bila posve dovoljna. Zapravo nikad i nisam bio baš probirljiv i zanovijetalo; ali nisam bio u stanju učiniti ništa za sebe, pa je i moja igra oko gospodina Carlosa jednostavno pljusnula u vodu. A sada je još trebalo stići na posao, prekopati informacije o štrajkovima i demonstracijama, o opasnim klizištima zemlje koja su ugrožavala stotine obitelji, možda čak i otići na samo mjesto događaja, podnijeti uznemirujuće vijesti o novim državnim udarima, pa nešto prezalogajiti, a onda vidjeti i što se zbilo s Munom.

Sakupih snage da izaberem sam. Naglo ustadoh usred predavanja i provukoh se između slušateljā. Gogoš se zasigurno sledio, ali odlučio sam o tome uopće ne razmišljati. Svoje poteze on je uvijek pripremao dugo, razrađivao ih do najsitnijih pojedinosti, strategijski, s dubokim predumišljajem. Moj ga je blitzkrieg, istina, šokirao, ali znao sam da će protuudar uslijediti brzo i da će biti doista žestok.

Na poslu svi ritnimično srkahu velike količine kave. Brbljalo se o ključnim pretpostavkama oko daljnjeg razvoja događaja. Informacije bijahu oskudne i trebalo je za svaki slučaj iskopati nekakvu dokumentaciju kojom bi se materijal mogao malo razigrati.

Nakon polsatnog traženja po fasciklima i policama, žena zadužena za dokumentaciju vratila se samo s nekim isječkom iz novina s kratkom vijesti: Nad Tajlandom viđeni NLO-i! Ta besmislica prevršila je svaku mjeru. To se doista više nije dalo pojmiti.

Nisam još uspio čestito ni sjesti, a mala mi je Bradina tajnica već panično poručila da joj hitno donesem sve posmrtne govore. Dvije debele sestre istrgoše po cijelu plahtu rebrastog tolaletnog papira i iziđoše na hodnik, ali jedna se od njih, cup-cup, odmah vrati i reče mi da me netko treba na telefonu u susjednoj kancelariji. Ne, nije bila Muna kao što se ponadah, već vlasnica stana u kojem sam živio. Otkazuje mi najam, a pojedinosti će mi obrazložiti večeras. Čekat će me u autu pred svojom agencijom, ali...

Odjednom se u uredu nađoše moj šef i Brada. Kretnje im bijahu ležerne, smirene i sigurne.

„Ne, ne, imam puno razloga”, inzistirala je na telefonu vlasnica stana. „Nastojala sam neke stvari ne primjećivati, ali vi ste doista pretjerali, počeli ste tamo dovlačiti razna društva...”

„Pa, ne može čovjek živjeti sam”, promrmljah.

„Ma, molim vas, može, može”, reče ona, „kako mogu ja živjeti sama?!”

„Da, da, da... u redu... da, da”.

Spustih slušalicu. Brada sjede na rub stola preda mnom. Šef zapali cigaretu...

„Eto, vidite kakva nam je situacija”, reče. „Desetkovani smo, a posla ima sve više. Zar vam nije jasno da nema prostora za te vaše subjektivnosti. Pa, to što se događa s vama stvarno je iza uma. Prvo: neviđena drskost u slučaju s Kunom; drugo: stalne uporabe službenog telefona u privatne svrhe; treće: redovito kašnjenje na posao; i naposljetku: današnji skandal s onom vašom curom koja vas je došla tražiti ovdje u nikakvom stanju. Pa, kamo vodi sve to! Vidite da sam upitnik zamijenio uskličnikom! To je zato što od vas više i ne očekujemo odgovor”.

Brada bijaše zadovoljan.

„Muna!” – pomislih uznemireno. – „Što se to zbilo s njom?!”

Odjednom više nisam bio u stanju pratiti, niti sam mario što šef govori. Jer... on je i dalje nešto govorio...

Dakle dolazila je ovamo! Sigurno joj se dogodilo nešto ozbiljno!

Istrčah iz kancelarije bez isprike. Dakako, bila mi je jasna sva složenost toga postupka, ali morao sam učiniti nešto.

Uletjeh u prvi autobus, zagušljiv i prepun ljudi. Osjećao sam kako se smanjujem, kako se spuštam do nogu, do stopala putnikā. Htio sam se samo provući naprijed, nadvladati unutarnji grč od kojeg mi je dolazilo da se nasmrt stresem.

Nisam bio siguran, ali činilo mi se da mi netko samo nekoliko koraka dalje pokušava dati znak. Nastojao je, valjda, osmjehnuti se. Zapravo, vjerojatno je nastojao, jer mi se u zamućen pogled uplitala nekakva krivulja koja je podsjećala na iznuđenu vedrinu. Ruku je mogao samo na tren osloboditi i zasigurno mi se u tom času učinilo da namjerava mahnuti i privući mi pozornost. Nisam razaznavao ništa više od toga molećivog znaka, od tog uzaludnog dozivanja. Znao sam samo da iza tih grozomornih vrata moga odsustva možda krklja nečija tuđa nevolja, nečiji grozničaviji očaj, ali u sebi nisam pronalazio dovoljno snage i razloga ni da se pomaknem, ni da pridignem pogled, da učinim nešto što bi bilo izvan nesigurne svrsishodnosti toga mog mučnog putovanja.

U autobusu ponestajaše zraka. Prozori bijahu zamagljeni i samo bi tu i tamo, na mjestima kojima je prošao nečiji bezvoljan prst, prodiralo bljedilo samljevenog vanjskog svijeta koji je treperio na eunuhoidnim licima poput odsjaja svijeća na ravnodušnom podbratku nekog odavno ohlađenog mrtvaca. Nisam vjerovao tišini što se poput guste kreme natočila u usta i uši ovih lutaka oko mene. Polako, kao da sam očekivao da me netko zvizne po glavi teškom gumenom palicom, okrenuh vrat prema kondukteru. On je, međutim, posve tih, posve običan i opušten, žvrljao nešto po nekom starom biljetu. Koliko li sam puta maštao o takvoj tišini u pretoplim čitaonicama knjižnica, kradući od sebe vrijeme da prekopam sve, da se otrgnem umoru čije mi je teško „bop, bop, bop” uvijek bilo za petama. Ali tamo, usprkos svemu, uvijek bijaše nekako prebučno. Sišavši vjerojatno sa same pjene vala koji nas je nekamo sve skupa nosio, ti ljudi koji su tamo dolazili brbljati, došaptavati se i gurkati, kao da su zabadali oštre iglice u moju koncentraciju. Doli, pak, Gajtana, Medeni, Rosica – ti čudesni izleti čistote! – zračile su vedrinom, mirišljavošću, bjelinom, dok je sladunjav, krut, gotovo uokviren miris prašnjavih knjiga sjedio na drugom kraju ljuljačke i točno odmjeravao njihovu neprihvatljivu slučajnost u ovom mom svijetu. Mimoilazile su me, razdragane, sretne, jednostavne, savršene u svojoj ispraznoj lepršavosti, ali ja nisam mogao ni posegnuti za njima. Stješnjen u svojoj klupi, za svojim radnim stolom, napregnuta pogleda koji se istezao za njima poput kakva omekšalog tijesta, osjetio bih kako se naglo preznojavam, kako postajem neočešljan, mastan, zarastao u višednevnu bradu, nedostojanstven. Morao sam što dalje od njih držati svoju mračnu priču. A, eto, sada, ovdje, u ovom dugom, dugom instrumentu za prijevoz, gospodari ona sanjana bibliotečna gluha tišina. Samo ritmično „tr-tr-tr-tr” vjetrobranskih brisača odnekud izdaleka kao da dokotrrrrljava u svijest mokre noge s jutarnjeg ukopa u crvenu, gnjecavu zemlju, koja se, eto, tako, bez previše pompe, mrvi u nerazumne ušne školjke, što negdje, po polupraznim ulicama i tržnicama jednostavno hitaju, hitaju nekamo...

U bolnici nisu znali ništa o Muni, ali liječnik kojeg sam zamolio za informacije htjede biti posve siguran i odvede me do jedne prostorije s nekolicinom pacijenata koje su tamo pregledavali, testirali, što li? Muna nije bila među njima, ali kad se liječnik okrenuo da odemo, uhvatio sam ga za ruku i tiho zamolio neka malo pričeka. Čudan nekakav ljepljiv češalj bijaše prošao kroz kosu tih mladića i djevojaka. Poput oštrih, zamršenih krijesta njihovi su pramenovi neugodno neravnomjerno stršali nad blijedim čelima i ušima i u tom trokutu ne bijaše drugih markantnijih znakova od podbuhlih očiju i crvenih nosova. Sličili su ružnim ritualnim maskama što se urušavaju u svoj besmisao iz čijeg zastrašujućeg vrtloga nema spasa. Njihovo bunilo, ta prinudna opuštenost, ta krhka zamjena, to lagano uvlačenje u tamni lijes od hrastovine, bijaše tek pokušaj da se uporno i snažno juri uz strme stube neke čudno pokretne, polurazrušene piramide što se povlači ka nekakvoj sve udaljenijoj i užarenijoj jezgri. Munu doista nikad nisam vidio u takvom užasnom stanju, ali sam u nadolaženju svih onih prekonkretnih senzacija postupno počeo raspoznavati i njezin naglašen hedonizam koji ju je sve češće gurao u takva raspoloženja. Možda sam i ja bio tek dio njezine literature, dio njezina fiktivnog svijeta, izvrnuta slika u njezinoj cameri obscuri, zid na koji se samo ponekad usput oslanjala. Doista je znala precizno podesiti kut pod kojim smo promatrali ovaj ostario, zamoran svijet, ravnodušan i usporen, duboko uvjeren u svoju svrsishodnost upravo ovdje, u tom nevelikom krugu ništavnosti, opipljivih banalnosti koje još samo za novake predstavljaju nekakve ozbiljne obveze, dok se gore, visoko nad njihovom mravljom rastrčanosti vijori tamni plašt smrti, te opće ovojnice u kojoj se nikad ne dozrijeva, iz koje se nikad ne izlazi kao što izlazi nabubreno zrno truloga ploda. Ona je prečvrsta, preširoka i ima mjesta za sve.

3.

Nespokojstvo

 

Trebalo je staviti točku na sav taj košmar. Kao na pladnju gledah razmrvljeni mozak općeg bića kako se lagano rastače, kako se prelijeva preko sopstvenih rubova, izlazi iz sebe sama. Netko je, dakako, vodio računa i o meni, ali ja još uvijek bijah zanemariv u općem poretku. Kao slušatelju nižeg ranga „veliki” su mi sa svojih fascinantnih putovanja donosili šarene kutije žigica, naljepnice, privjeske i slične sitnice, nonšalantno pripovijedajući o lijepim cejlonskim ženama, o rizičnim kontaktima u Americi i o pikantnim arapskim jelima. Mogao sam godinama glavom udarati u staklenu stijenku zvona što me je od njih razdvajalo, sve dok ne potrošim sav zrak koji mi bijaše namijenjen, ali nisam imao nikakvih izgleda odatle pronaći izlaz. Daleko, daleko od njih, uspijevao sam vladati vlastitim identitetom, prepoznavao se, imao mišljenje i stav o svojim postupcima, ali to je moglo imati smisla samo u nekom drugom vremenu.

Nešto tu ipak nije bilo u redu. Osjetio sam to one večeri kada sam se spremao za preseljenje. Hladnoća bijaše popustila, ali je vrijeme naglo okrenulo na kišu i nije bilo moguće ni proviriti kroz vrata. U kući odjednom postade jezivo vlažno, zidovi su se znojili od nekakve svoje unutarnje groznice. Iza namještaja koji sam pomicao pojavljivahu se goleme pjege od plijesni, a nekakav je podmukao propuh njihao svjetiljke. Činilo se da će se žarulje pogasiti kao najobičnije svijeće. Izgledalo je kao da kućom koraca mrtvac, da ispušta posljednje mjehuriće zraka što mu se bijahu zapleli u hladnim alveolama.

Tih je dana bilo teško pronaći nekoga tko bi prihvatio seliti me. Osjećao sam se opsjednutim, zauzdanim u toj kutijici-kući. Morao sam učiniti nešto, pronaći nekakvo prihvatljivo rješenje.

Ogrnut starim, crnim, kratkim kaputom, izađoh van. Zrak je nalikovao na tešku vodenu draperiju što se leprša na vjetru. Ulice bijahu poplavljene snažnim bujicama što su nosile puno blata, odnekud pokupljene oblutke i svakakvu gradsku nečistoću. Bijaše gotovo nemoguće prekoračiti vrtloge pred polumrtvim dućanima, tihim i pustim, svedenim na banalnost četrdesetvatnih žarulja što su mlitavo visjele na duguljastim, pletenim, prašnjavim kablovima. Spremala se teška, vlažna noć, izluđujuće šumna od kiše koja je snažno miješala elemente. Ulične su svjetiljke treperile na vjetru, svjetlost se poigravala vodenim kristalima.

Zastavši tako na tren pod snažnim naletima pljuska, osjećah koliko je sve to daleko, predaleko od one pitome igre svjetlosti koju sam kao dijete gledao nad plavičastim snježnim nanosima. Ušuškana u toplu hermelinsku bundu, moja je majka koračala tijesnim, netom proprćenim puteljkom. S postavljenom kožnom kapom na glavi i s debelim, teškim džemperom punim izvezenih jelenčića, trčkarao sam za njom pod ogoljenim granama drvoreda. Rijeka se, tu, samo malo niže, isparavala čarobno kao u pričama. Činilo se da će se evo sada! hop! – iz te pare odjednom stvoriti dobra vila i zagrliti raznježen sanjivi svijet. Ali ova uznemirena svjetlost, nasilno utisnuta u kišnu zimsku noć, izlijevala se nekako s bujicom i pljuskom i padala na zemlju gdje bi je dograbile brze vodene struje. I ona bijaše prolazna, zagonetna, ali nije imala onu uzbudljivu, uspavljujuću magiju. Posve olabavljene od upornih vjetrova, neke su se svjetiljke klatile poput opasnih njihala, škripeći jezivo onim poznatim metalnim zvukom od kojega podilazi jeza.

Bio sam prokisao do gole kože i bez ikakva smisla kao ukopan stajao nasred puste ulice. Negdje daleko odmicao je autobus. „Index-bar” bio je najbliže skrovito mjesto gdje sam mogao popiti i nešto toplo. Za ovakvih noći i on je ostajao prazan, ali sada pred njim bijaše puno vozila. Dok sam se približavao, ugledah vlasnika kako pretrčava od priručnog skladišta do nadstrešnice nad ulazom. Dvojica crnaca izađoše ruku-pod-ruku, sasvim pijani i, klateći se u hodu, nešto raspravljahu. Jedan od njih bio je Tači. Tu sam ga često viđao. Uvijek je ponavljao svoju priču o Roze, glumici koja se htjela baciti s njegova hotelskog prozora. A ta glumica i nije bila izmišljena. Posve netalentirana, ona nije imala nikakvih izgleda za uspjeh. Povlačila se između kazališta i televizije, ali je uspijevala dobiti tek sporedne uloge. Neuspio pokušaj skoka s Tačijeva prozora bila je njezina jedina glavna uloga s kojom je ipak završila tek na psihijatrijskoj klinici. Zatim je mjesecima odlazila na terapiju. Tamo sam je i upoznao. U dugom, tamnom, prizemnom kliničkom hodniku ona je najčešće sjedila prekoputa mene i čekala red. Ustvari, uglavnom smo bili sami. Njezino dolaženje ovamo bilo je rutinsko, bez uvjerenja; u svemu tome nije vidjela nikakva smisla niti koristi, ali najvjerojatnije ju je netko prisiljavao na tu terapiju. U međuvremenu doznah i o njezinim skandalima o kojima se pričalo naokolo. Pitao sam se koliko je sve to zapravo istina. Jer, odavala je dojam intelektualke kojoj uspjeh možda i znači puno, ali koja u isto vrijeme svoje postupke temelji na vlastitim stavovima. Pa ipak, neugodne afere s nekim psihodeličnim slikarima, preprodavačima narkotika, bijahu previše konkretne, previše detaljno razglašne da bi sumnju dovele u pitanje. No, te su stvari uvijek nekako prebrzo bivale zataškavane i ona je i dalje dobijala svoje male, beznačajne role.

Uđoh u bar. Sasvim izuzet iz vanjskog svijeta, tako hladnog i neprijateljskog, on je u sebi imao dovoljno spontanosti. Snažan se dim kovitlao na sve strane. Gosti bijahu načičkani jedni kraj drugih. Mnogi koji su sjedili zajedno sigurno se nisu ni poznavali. U dnu bara gazda je dodavao boce. U jednom kutu, predvođene ponesenim glasom mladog Ciganina koji je svirao gitaru, nekoliko je djevojaka senzualno pjevalo pjesmu Čija je ovo djevojka, a tu i tamo mogli su se čuti i drugi glasovi što su ih pratili. Ali pjesma se stalno, gotovo iz trena u tren, mijenjala. Mijenjalo se i mjesto gdje su je započinjali, a zatim se u valovima selila od stola do stola.

Već na prvi pogled spazih nekoliko poznatih lica. Dobra stara Nikki, opuštena u svojoj debljini, pila je vino u krupnim gutljajima. Oči joj bijahu podbuhle, pocrvenjele i pomaknute u neku drugu stvarnost. Ipak me je prepoznala i pozvala me da sjednem kraj nje, ali me vlasnik lokala već povukao za ruku prema jednom stolu gdje je vjerojatno još uvijek bilo praznih mjesta. Onako mokar, obuzet tjeskobom, izmrcvaren od dugih bdjenja, sasvim se prepustih. Donio mi je vruće rakije i ogrnuo me nekakvim pokrivačem.

Ciganin je u svoju neukrotivu pjesmu uvukao sve. Odjednom se tu i tamo počeše paliti svijeće. Sve se prelijevalo od glasova, prepuštenih samima sebi, oslobođenih od svakog njihova drugog smisla osim pjevanja radi pjevanja. Ugasiše svjetlo. Bar je nalikovao čudesnoj pijanoj crkvici usred hirovita oceana.

„Nevjerojatno, nevjerojatno”, pomislih, „svi se ponašaju kao da se oko nas ništa ne događa”.

Vidjeh Nikki kako napreže vratne žile. Pjevala je iz svega glasa i držala se za sljepoočnice.

Donesoše mi još jednu čašu. Sada je već bilo toplije.

Nisam si mogao objasniti taj čudan preokret. Pjesma nije prestajala. Gosti se muvahu u polutami, prelazeći od stola do stola.

U jednom trenutku učinilo mi se da sam među njima spazio i Tačijevu glumicu. Da, provlačila se između stolova, osvrćući se lijevo i desno. Očigledno je tu poznavala puno svijeta. Izgledala je tako poželjno i nikako je nisam mogao smjestiti među ove brodolomce. Ali ona nije imala dara, nije nikako mogla preokrenuti svoje izglede prema nekakvoj izglednijoj budućnosti.

 A i ta riječ bijaše previše mutna ljudima koje sam poznavao. Zakopani u svojim malim, vlažnim stanovima, suterenima i potkrovljima, osuđeni na česte selidbe, oni ostavljahu dojam biblijskih patnika što se vuku nekom novom, još uvijek neimenovanom pustinjom. Mogli ste se obazrijeti oko sebe i vidjeti mnogo toga neobičnog što je gotovo iz dana u dan poput glatkih stopala posvuda utiskivalo svoje sve površnije, klizeće tragove ubrzanih koraka. Duhovna kotlinica u kojoj smo živjeli, eto, na samom rubu stoljeća, milenija, još uvijek bijaše obrasla nekim drukčijim vremenom, mnogo intimnijim, krotkim, ispunjenim opojnošću tajanstvenih mirisa starih kovčega, glatkih, sjajnih voćki po ormarima u hladnim sobičcima s fotografijama ovješenima ukrivo i petrolejkama na zidu. I povijest kao da nam bijaše na dlanu, sasvim naša, prisna. Osjećali smo vlastito sudjelovanje u njoj. Ali sada – nešto se duboko promijenilo. Nekakav nas je moćan prst izbacio iz kruga gdje se ona događala. Odjednom je sve postalo tako neizvjesno. Bijasmo kao istrgnuti iz glavnog zbivanja što se odvijalo negdje daleko, u jezgri svrhovita svijeta oko kojeg smo kružili poput nemoćnih čestica.

Pred očima mi proletješe kaotične slike nagomilanog i već klimavog namještaja, Kunov blatnjav grob, Munino krhko, sedefno, tajanstveno tijelo, kolebljiva škripa razlabavljenih uličnih svjetiljki, pomahnitala kiša, vijesti, vijesti što se prosipahu kao sumanute... i mirišljavi Gogoš. Htio sam podvući crtu, sumirati nešto, razumjeti smisao ili bar uzrok tom kaosu iz kojeg se nikako nisam mogao izvući. Ali pijesak je curio poda mnom kroz tijesno grlce vremena i mogao sam samo na sve strane pružati ruke, grčevito zabadati prste u nesigurnu i klizavu padinu stvarnosti. Ovo zadimljeno mjesto bijaše drugi, možda treći krug prema dnu. Sve kao da bijaše oprljeno, podgrijano razbludnom opuštenošću svijeta koji od sebe samoga više ne očekuje ništa.

Pjesma je postajala nekako šuplja, kao da dolazi iz nekog dubokog urotničkog bunara. Naprezala se do erotskog krika, do incestuozne zavodljivosti. I glumica već bijaše tu, gotovo sasvim kraj mene. Bio sam uvjeren da joj leđima plaze zeleni mravi i da bi mi, kada bih je tamo dotaknuo, u ruci ostao cijeli uzbuđeni mravinjak.

No nije se dogodilo ništa osobito, iako je neobičnost njezina pozdrava naglo izoštrila sliku koja me bijaše obujmila svojom razdrobljenom mnogodimenzionalnošću.

„Nisam očekivala da ću te sresti u ovom atomskom skloništu”, reče mi iznenađujuće prisnim tonom.

Ta posredna kontaminacija ionako kontaminiranoga vanjskog svijeta učini mi je mnogo bližom no što bih uopće mogao povjerovati.

Ponudih joj da sjedne, ali ona odmahnu glavom.

„Kad si već tu, zar ne bi bilo bolje da se maknemo odavde?” – prošapta nekako odsutno.

Bio sam zatečen, jer, premda nisam mogao pronaći nikakva osobita razloga tomu, njezina izravnost učinila mi se posve prirodnom i shvatljivom. Naši bolnički razgovori bijahu tek usputni i zanemarivi, no ipak, ona me nekako uvijek intrigirala i, eto, sada mi se odjednom učinilo da zapravo znam i previše najosobnijih stvari vezanih uz njezin život. I više nisam bio uvjeren da je to bila tek puka slučajnost.

Vani je samo neutješno lijevalo, lijevalo. Pretrčasmo do jednog taksija i, onako već prokisli, uskočismo na zadnje sjedalo. Mislio sam da će me ponovni izlazak na kišu probuditi iz grotesknog sna koji sam već predugo živio, ali sve bijaše uzalud. Vozač je bila žena s licem sredovječnog muškarca. Osmjehnula se kao za utjehu i reče da se nada kako nam neće smetati njezin pas. Na sjedalu kraj nje čučao je poput kakva fosforescentnog Kerbera krupan pas-čuvar bez brnjice i uporno nas i ispitivački promatrao. Kad je promrmljala adresu i sama mi se Roze učinila drugačijom – nekako plahom i previše tihom. Žena-muškarac nije palila motor. Meškoljila se nešto na svome sjedalu, a zatim je upalila pomoćnu žaruljicu kraj retrovizora. Iz jednog je pretinca izvukla veliki plan grada i počela ga rasklapati.

„Zapravo”, reče ona s nekakvim portugalskim izgovorom, „ja večeras započinjem s ovim poslom, pa još uvijek ne znam dobro ulice”.

Ugasila je lampicu i napokon krenula.

Ulice bijahu puste. Tu i tamo bljesnula bi po koja neonska reklama ili poneki osvijetljen prozor u dugim redovima zaspalih kuća. Kiša je pljuštala po vjetrobranskom staklu i u krupnim mlazovima letjela na sve strane.

„A pas?” – rekoh.

Roze se sasvim stisla uz mene.

„Što pas?” – upita žena-muškarac. Pritom se naglo osvrnula i jedna slučajna ulična svjetiljka zabljesnu joj ružno lice. – „Pa to je zbog razbojnika”, reče, jedva otvarajući usta.

„Dakle, dotle smo dogurali”, pomislih i glavom mi proletješe najneobičnije slike po kojima se posipalo puno snijega, božanski bijelog, sjajnog, škripavog, kristalno prozračnog, s pahuljicama na čijim su vrhovima nevino svjetlucale zlatne zvjezdice kao na starim božićnim čestitkama. Moja sestra Bube hukala je u mraz na prozoru, a duge joj pletenice bijahu posipane tim grimovskim uresom. Iz magle koja se kovitlala poput velikih mjehura kao da vri, odjednom iskoči Mađar Tokodi Vilmós s lijepim bijelim golubom i raširivši od mrzline pocrvenjeli dlan, oslobodi mu krila i noge. Šepireći se paunasto svojim zavodničkim repom, golub se jednom-dvaput okrenu na Vilmosóvu dlanu, zatim mu skoknu na rame i odletje među vrhove borova što izvirivahu iz magle. Bijaše to posve čudna slika. Jer Tokodi Vilmós bio je lovac na zmije. Pravio je odlične praćke s rašljama ili bez njih i, čekajući zmije na prisojnim mjestima, prema njima se ophodio s prapovijesnim poštovanjem. U svojoj dječačkoj ošamućenosti uopće nisam zdvajao da je Vilmós jedan od onih lovaca koje sam viđao u knjigama sa spiljskim slikarijama. Ubijao je puno zmija i sakupljao ih na jednome mjestu, a zatim ih, polivene benzinom, spaljivao kao na žrtveniku. Bube i ja uopće nismo shvaćali taj njegov ritual, ali smo sasvim pouzdano znali da on nije mrzio zmije. Za njega one bijahu bića do kojih mržnja ne dopire.

Posrednost tih misli nije mi bila jasna, ali ćutio sam kako se sada Roze sve više i više upija u mene, kako se nevjerojatno izdužuje i svojim me već ledenim tijelom čvrsto obavija. Puzeći prema gore, od stopala ka vratu i čelu, istezala je svoj dugi šareni rep, nastojeći ga progutati i tako zatvoriti tajanstveni krug svoga postojanja.

Užasnut, naglo otvorih oči. Bijah sav utrnuo od hladnoće i nekakva nepojmljivog straha. Kao da preuzima moju jezu, Roze se zimogrozno strese kraj mene. Osjetih se glupo zbog toga neočekivanog infantilnog sna.

„Umoran sam”, promrmljah tiho, zagledavajući se tupo u fosforescentnog Kerbera koji je uporno zurio u mene, ljuljkajući se na prednjem sjedalu pri svakom ulasku u zavoj.

No besmislena priča s taksijem završi naglo.

„Evo nas”, reče kratko žena-muškarac, zaustavljajući automobil kraj nekog osvijetljenog kioska.

Kiša je jenjavala i nismo morali pretrčavati do Rozine kuće. U daljini povremeno bljeskahu nijeme munje. Ne znam zašto, ali naš prelazak preko pločnika učini mi se nekako predugim. Zapravo, kao da je sve imalo produženo trajanje. „Index-bar” činio mi se kao već daleka prošlost. Vjerojatno je neka prebrza misao ostavila za sobom elemente stvarnosti – naše glasove, naše korake. Ulična je akustika, tako natopljena zvonkim ozonom, posve sigurno usporavala zvukove i šumove, i osjećah kako se iz naših bića izdvajaju dvije spojene sjene i upućuju prema nekom drugom, netaknutom prostoru i vremenu.

Zastadoh na tren i osvrnuh se s nelagodom. Sasvim u dubini ulice kao da se nešto događalo. Kroz gust mrak koji je pritiskao naselje neka su brza stvorenja pretrčavala amo-tamo. Činilo se kao da se zavlače u živice i dahom gase prorijeđene svjetiljke. Kad ponovno okrenuh glavu, vidjeh Roze kako posve spokojno iskoračuje iz čudesnog, treptavog kruga koji kao da je neprimjetno slijedio samo naše kretnje. Protrnuh, jer me odjednom podsjeti na istu onu poduzetnu glumicu, spremnu da se uplete u mučne psihodelične afere ili da skoči s visokog hotelskog prozora. Došlo mi je da se okrenem i pobjegnem glavom bez obzira. Ali, nestavši za tren u sjeni ulaza, Roze je već škljocnula ključem u bravi, otvorila je vrata i u dubini stana, kao da se povlače pred njom, po kutovima su se palila topla, prigušena svjetla. Zakoračivši u nevelik hodnik i gotovo nesvjesno zatvarajući vrata za sobom, samo osjetih da tu nešto ne štima, da mi tu nešto zapravo smeta. Sve to bijaše neodredivo i nesumnjivo tek dio mučne depresije koja se poput velikog kotača nadnosila nad ovim poljuljanim svijetom, ali osjećah kako me uznemirava nešto prepoznatljivo, nešto u meni što je uspostavljalo poseban odnos s tom pitomom atmosferom. Bijaše to tih dom, čist i uredno namješten, s mnogo slika po zidovima i bez suvišnih sitnica naokolo. Ali ta naglašena odmjerenost kao da je na svoj način ukazivala na strah od gubljenja ravnoteže. Štoviše, imao sam dojam kao da je namještaj prikovan za pod. Gotovo dođoh u iskušenje zgrabiti naslonjač i pomaknuti ga kako bih se uvjerio da se doista ne nalazim u časničkom salonu kakva golemog, prekooceanskog broda. A da je nekim slučajem bilo tako, više me nitko ne bi mogao razuvjeriti kako će se na nas obrušiti najžešći valovi i da će brod zasigurno prelomiti nadvoje.

Neočekivan telefonski poziv na koji Roze kratko odgovori naglo je podvukao svu neprimjerenost moje nazočnosti u njezinoj priči. Ne znam, možda je bilo posve obrnuto; nisam razumijevao sebe, pa nisam mogao shvatiti ni nju. Što je zapravo tražila od života? Pod ovim krovom sve bijaše toliko besprijekorno definirano. Bio sam siguran da su i u priručnom telefonskom imeniku sva imena i brojevi ispisani kaligrafskom nadahnutošću i preciznošću. A ja sam, naprotiv, poput kakva sajamskog iluzionista, iz svakog džepa mogao izvući samo zgužvane opomene za neplaćene račune, predmete ljepljive od duge uporabe, konfuzna Munina pisma, nedopisane tekstove, magnetofonske vrpce s izmišljenim sugovornicima, oglase za stanove...

Zidovi bijahu tihi, nije se čulo nikakvo šuškanje nepoželjnih ušiju s druge strane, teške zavjese gospodarile su nad spokojem, a Roze je ipak panično bježala od svega toga, tražeći nešto posve drugo. Zamislih je onako kako u afektu, nakon neke glupe svađe s Tačijem, pritrčava prozoru hotelske sobe i mahnito se uspinje nad besmislenim gradskim sivilom, nad dubokim, nečistim, blatnjavim pločnikom, spremna skočiti, oprostiti se od svojih ambicija i zadnji put privući pozornost nekih slučajnih brzih prolaznika. A evo sada, upravo napustivši buku barske atmosfere, odavala je dojam pouzdane mlade žene, željne i poželjne, gospodarice vlastitih misli i postupaka. Pokušavao sam misliti hitro, nekako dostići te njezine brze mijene, ali sve mi je to izgledalo uzaludno. Prostorija bijaše zagrijana i, opuštajući se u lagodnosti koja me obuzimala, znao sam da su pitanja i odgovori što mi se vrte po glavi samo dio razdrobljenog sna od kojeg sam se, eto, predugo bezuspješno branio.

Pa ipak, ležeći nešto kasnije u polutami tople kupaonice, doslovno uronjen u trivijalnu slast kupanja, odjednom shvatih da je u mom životu sve tako raskomadano. Zbivanja očigledno nisu imala nikakva smisla niti susljednosti. Ništa nije stizalo do cilja. Sve je ostajalo na pola puta, bez konačne definicije i raspleta. Događaji su se samo gomilali u mojoj svijesti koja se naprezala da ih poveže, da ih opravda makar nekakvom projekcijom u budućnosti. Eto, na tren se uopće nisam mogao sjetiti ni zašto sam se našao u onom baru, pa u neobičnom taksiju i, naposljetku, u ovom tuđem i nepoznatom domu. Doista, to bijaše samo munjevita amnezija, ali iz napora da se prisjetim izroni jedan odbojan osjećaj nelagode što mi prostruji pod samom površinom tijela, gotovo pod kožom, kao neka besmislena jeza od koje nema spasa. Naprezao sam misli, no uzalud. Stalno mi se nametala samo duboka praznina u kojoj kao da je neumitno otkucavao nekakav fantastičan telegraf po bijeloj traci nepregledne tišine.

Bio sam umoran i odlučih o tome razmišljati sutradan. Ali ni to mi uopće nije pomoglo. Mučninu nije bilo moguće ispustiti s nečistom vodom iz kade.

Izlazeći iz kupaonice čuo sam nekoliko posljednjih slogova što ih je Roze izgovorila u telefonsku slušalicu koju je odmah zaklopila. To dakako nije bio pravi trenutak za zagonetne telefonske razgovore i to me malo razdraži.

„Roze, nespokojan sam”, prošaptah.

To mi se otrgnulo nekako nehotice, ali ona je to vjerojatno primila kao tihi prosvjed ljubomorna muža. Odmah mi priđe i zagrli me kao što to čine bića sasvim opuštena u spokojnosti intimnoga života. Sada već shvatih i što me to zapravo uznemirava, ali to bijaše puka beznačajnost i nisam želio da, izgovarajući je, narušim neočekivanu ravnotežu što ju je Roze stvorila svojom nježnom emotivnom gestom.

„Budalice,” osmjehnula se. „Pa, sve je u redu”.

Shvatih da me nije razumjela.

„A što je to u redu?” – upitah, gledajući je netremice u oči.

Znala je, dakako, da joj čitam misli i osjetila se glupo. Ponovno se osmjehnula i lagano me povukla prema spavaćoj sobi.

„Ma, trebali bismo se odmoriti, zar ne?” – reče.

Dopustih joj da me povede. Bilo je u tom prepuštanju i malo nenamjerne lukavosti, ali kada dođosmo do vrata zastadoh i privukoh je sebi. Ponovni dodir njenoga tijela, nježni rubovi gaćica pod spavaćicom, blaga oslobođenost njenih grudi – sve to prostruji kroz mene poput predivnog, prepoznatljivog iskustva. Ulovih samog sebe u nekakvoj neočekivanoj raznježenosti. Osjetih žestoku potrebu da odmah zatvorimo vrata i zatrpamo se bjelinom postelje, upravo onako kao što sam to u svojim davnim mladićkim snovima radio s mojom intaktilnom Vanjičkom Vombek iz jednog zabačenog planinskog sela. Tada bijah premlad da shvatim prividnost njezine nedodirljivosti. Lutajući toga kasnog proljeća okolnim šumama, preskačući brze planinske potočiće, ležeći u sjenkama bujnih hortenzija kojih bijaše posvuda, jednostavno sam osjećao kako rastem, kako mi se noge izdužuju i izrastaju iz sve kraćih nogavica. Ali ipak ne bijah sposoban pojmiti te promjene, iako sam znao da se sa mnom zbiva nešto bitno i da postajem drukčiji. Tek su se u asketskoj skromnosti sobe u kojoj sam boravio stvari počinjale donekle definirati. U sumračnim satima, poslije kasnih spokojnih popodneva natopljenih sveprisutnim opojnim mirisom dviju starih lipa u dvorištu, u trenucima kada su se u selu palile prve svjetiljke a svjetlost mijenjala ulogu i smisao stvari što me okruživahu – događalo se nešto što je dugo potom mojim mislima i postupcima davalo značenje. Nikad nisam shvatio zašto, ali svake se večeri u isto vrijeme na vratima kuće mojih domaćina pojavljivala Vanjička. Prozor moje sobe bio je poprilično dubok i nisam mogao vidjeti donosi li ona nešto ili uzima, a odnos što sam ga od prvog dana uspostavio prema njoj nije dopuštao ni da pomislim nasloniti se i pogledati dolje. Čuo bih samo pomiješane glasove koji su dopirali odozdo, onako prigušeni i nejasni, a poslije jedino jasno izgovorenog „nasvidenje”, Vanjička je odlazila širokim dvorištem, korakom osobe svjesne da je netko prati pogledom. Na samom izlazu, zatvarajući portu, uvijek bi se osvrnula i kao usput pogledala prema mome prozoru. I to bijaše sve. A ipak, među nama se događalo nešto mnogo dublje. Tim pogledima, koji se u polutami večeri nisu mogli ni pronaći, jedno smo drugom upućivali otajne poruke čudesne bestjelesne intime. Doista, ona se odvijala u zanosnim i neponovljivim snovima, ali s prvim zrakama prohladnih planinskih jutara iščezavali su samo uzbudljivi noćni prizori. Sve su druge čari ostajale duboko u nama.

Za tren ta slika s Vanjičkom kao da bijaše posve besmislena, ali odjednom shvatih da kroz nju zapravo prepoznajem jedan svoj davnašnji, pokretački, eruptivni osjećaj, koji me, tijekom razvodnjenih godina kroz koje sam prolazio sve zbunjeniji, lagano napuštalo kao što se napušta dobra pijatelja u kojeg se više nema povjerenja. Bilo je nevjerojatno kako uopće nisam uočio tu strahotnu promjenu. Sva moja ogromna ljubav koju sam gotovo prijetećom snagom davao, tražeći jednako toliko mnogo – sada mi je sličila teškom, turobnom, vlažnom jutru u nekakvim močvarnim predjelima kroz koje, kao posljednji znak intimnosti, odjekuje tek daleko, daleko zvono.

Zar je doista sve bilo tako hladno?

Da, s malo hrabrosti to je trebalo priznati. Pa to je bilo dugo razdoblje utrnulosti, života pod prinudu i nasilnu svrhovitost postupaka. Godinama nisam iskoračio iz reda čija su se pravila sama propisivala, a ja sam ih iz neobjašnjivih razloga olako prihvaćao kao svršen čin. Bio sam svjestan da živim zapuštenih osjećaja, ali nikad i ne pomislih da se razarajuća ravnodušnost uvukla i u moju iskonsku potrebu za ljubavlju.

Dakako, ono s Munom bijaše nešto posve drugo. Ona je bila znak vremena koje smo živjeli i mi jednostavno bijasmo upućeni jedno na drugo, opstojali smo tako nad nekim neodredivim rubom, krhki i nesigurni nad njegovom ponornom dubinom.

Ali sada, tu, u zavodljivoj, toploj polutami, osjećah Roze kako me preplavljuje, kako me obuzima svom neukrotivom snagom ustreptala mladog bića koje odbacuje tupo značenje uzroka.

Gotovo nezamjetno ona zatvori vrata iza nas i na tren nestade u mraku. Dok sam pokušavao naslutiti tamni prostor, njezina je srebrnasta ruka pronašla nekakvu zalutalu zraku izvana i pružila se između teških zavjesa. Njihovo je šumno povlačenje u stranu neznatno promijenilo ugođaj, ali kiša opet naglo zapljušta i Roze se ponovno privi uza me. Stajali smo zagledani kroz prozor u tamno, blatnjavo, depresivno dvorište. Dakako, ona je mogla sjesti za svoj pianino, koji odjednom izroni iz tamnog kuta kraj prozora, i zasvirati nešto sasvim poletno, zanosno, a ja bih ipak znao da u tome što se zbiva ili ima nečeg suvišnog ili, pak, nešto svakako nedostaje.

Kao odnekud daleko izbačena, pred mene naglo pljusnu odbojna slika predstojeće selidbe. Znao sam da se upravo to, poput nekakve podmukle prijeteće mrlje, svako toliko javlja sa svom svojom mučnošću i neizvjesnošću, nemilosrdno razarajući svaki jedva dosegnut smisao. U to je doba godine bilo i teško naći krov nad glavom, ali ja sam imao sreće i u najzabačenijem i najnečistijem dijelu grada uspio iznajmiti nekakav stančić. Domaćica, jadna ženica s troje djece što su samo jurcala za njom, reče da joj je žao što u kupaonici nema tople vode; odavno su već kupili bojler, ali muža joj neočekivano odvedoše u zatvor i, eto, ostao je tako nenamješten. No, začudo, meni se to mjesto i ne učini tako lošim. Kućerci prekoputa izgledahu nekako majušno kao na razglednicama; štoviše, i prozori im djelovahu pitomo. Nisam zamijetio ništa prijetećeg među roletama... Ali, jednostavno, bilo je nemoguće naći nekoga tko bi prihvatio da me po tom pasjem vremenu seli. Zima, kiše, moj očigledan nespokoj, stari crni kaput – sve to nije ulijevalo nikakvo povjerenje nekolicini mrzovoljnih prijevoznika. A sam Bog zna i kakvom su se boljem poslu nadali.

„Hladno mi je”, reče Roze. „Idemo leći”.

Njezin me glas trgnu iz te duge ukočenosti, ali ne rekoh ništa.

„Ma, opusti se”, reče ona. „Nemoj sve pokvariti”.

Sada već iskoraknuh i iz svoje odsutnosti. Smisao i ton kojim mi se obraćala bijahu točno definirani. Ne, ne, to ni u kom slučaju nije bila ona istinska Roze koja skače s hotelskih prozora. Bio sam posve siguran da i ono što je izgovorila potječe iz neke njezine bolje role. I ta mi je misao bila neusporedivo bliža od neočekivane iluzije što me nakratko zagrijala iznutra.

4.

Predznaci

 

Muna se ni sutradan nije pojavila. Zameo joj se svaki trag i već bijah zabrinut. Iz mnogo razloga ona je bila spremna na sve. Štoviše, i mene je postupno zahvatilo to očajno raspoloženje i nisam znao što bih sa sobom. Praznina u koju sam utonuo činila se kao bez dna i jedino što me još nekako hrabrilo bilo je Rozino obećanje da će mi oko selidbe pomoći neki njezin prijatelj. Možda bi time doista i moglo započeti nešto novo.

Na posao mi se nije dalo ni zaviriti. Kao na Posljednoj večeri tamo su me zasigurno čekali Brada, Gogoš, Otelo, šef i Ujo. Možda sam sebi pridavao previše značaja, ali znao sam da moji ekscentrični postupci ne mogu proći tek tako, iako je to sada samo po sebi već postalo nevažno, jer ja s tom sredinom zapravo nisam imao više ničeg zajedničkog.

Kiša bijaše smrtno uporna. Bio sam posve nespreman preživjeti tu zimu. Nije bilo dovoljno hodati na rubovima stopala. Rupe na cipelama bijahu prevelike, a nevrijeme tvrdoglavo. Pljuštalo je u velikim naletima i sve ulice bijahu preplavljene.

Čekajući autobus, užasno sâm na postaji pred kojom je s obiju strana tmurno zijevao beskonačan pusti bulevar, bijah uvjeren da je to što se sa mnom zbiva tek nekakva besmislena okolnost što će prije ili kasnije svakako morati proći. No, tamne, vlažne zgrade na suprotnoj strani tako nametljivo dominirahu zamagljenim prostorom da se njihova nepodnošljiva težina, ovijena neizvjesnošću kasnog zimskog jutra, ponovno mučno počela sidriti u meni.

Taj me je osjećaj čvrsto držao u onoj prepoznatljivoj utrnulosti koja već postajaše nepodnošljivom, ali, začudo, upravo mi ona pomože da hladno i gotovo bezosjećajno prođem kraj upitnih pogleda bićā iz moga ureda i zagušljivog stenografskog kavezića. Oni su nesumnjivo znali mnogo više o svemu što je već bilo odredilo moju daljnju sudbinu i vjerojatno  bijahu zbunjeni što tako smireno sjedam za svoj radni stol. Ja sam, međutim, već odavno pripadao posve drugoj stvarnosti i, sasvim suprotno njihovim očekivanjima, zapažah samo stvari koje njima sigurno bijahu potpuno beznačajne. Zamijetio sam, na primjer, da je netko prelistavao moj veliki atlas i da on više nije otvoren kod Hammerfesta; zidni sat na bateriju nije radio; daktilografkinja, lijepa Turkinja Sündüs, skratila je kosu pretjerano i odjednom je ostala bez one svoje orijentalne zagonetnosti koja ju je činila tako ljupko neodredivom.

Hari, stari, dobri i pošteni Hari gledao me je sažalno. To mi doista nije moglo promaknuti, pa mu se utješno osmjehnuh. Znao sam da me neće razumjeti, ali to je bilo sve što sam mogao učiniti.

On ustade sa svoga mjesta, priđe mi, nagnu se kao da se zagledava u papire preda mnom i starinski mi konsprativno došapnu: „Gore ti nešto kuhaju. Budi oprezan”. Zatim se, tobože usput namještajući zavjesu, vrati na svoje mjesto i produži diktirati Sündüs.

Izađoh iz ureda. Hodnik preda mnom bio je dug i taman. Na jednu je stranu produžavao ka tehničkom odjelu, a na drugu je vodio prema gornjim katovima. Nekoliko zastakljenih bočnih vrata bacalo je malo škrte svjetlosti na velike ploče sa znacima za uzbunjivanje iznad kojih bijahu pričvršćene strelice s natpisom: Put za evakuaciju. Tu i tamo čula bi se neravnomjerna tipkanja po pisaćem stroju. Hodao sam polako prema stubištu, ne znajući zapravo ni kamo sam krenuo ni što bih trebao učiniti. Sasvim blizu bila su izlazna vrata i u zraku se odjednom osjeti val hladnoće i razbuđujuće vlage. Izvlačeći se iz jedne prostorije, kraj mene se provukoše neki majstori, na niskim kolicima gurajući oveći radijator.

Malo dalje vidjeh na oglasnoj ploči nekoliko osmrtnica s Kunovim likom. Ponesen mučnom melankolijom, priđoh i zagledah se. Osmrtnice bijahu krajnje neukusno raspoređene na praznim prostorima između popisa za dodjelu stanova i nekakvih starih poziva za radničke sastanke. Na nekom je od tih sastanaka vjerojatno bio nazočan i Kuno i, tko zna, možda mu se upravo tamo i rodila ta suicidna ideja. Svoj je oglas postavilo i neko planinarsko društvo koje je pozivalo na višednevni izlet na Tatre. Cijena i datum, međutim, bijahu prekriveni gornjim rubom Kunove osmrtnice, pa je netko znatiželjan – očigledno s puno obzira i gotovo praznovjerno – presavio jedan djelić.

To s Kunom bijaše mi tako daleko i strano da se na tren upitah: ma, jesam li doista ja bio onaj koji je trebao održati govor na njegovu grobu. Čak me zaprepasti spoznaja da se gotovo i ne sjećam što se tamo zbilo. U ušima mi je odzvanjalo samo ono: „Gdje su sada drugovi da održe govor?!” i zatim ono nečije: „Šššššššš!” – ali to je bilo sve i sasvim nedovoljno da mi odgovori na pitanje koje mi se nekako podsvjesno samo nametalo: zašto me ta smrt nije uznemirila na nekakav drukčiji način, zašto me nije potresla? Ona je, doista, trenutačno prigušila moje ostale senzacije, ali me, jednostavno, nije ganula onako kako se to pristoji u takvoj tragediji. Je li to možda bila moja intimna priprema za nekakav tužniji život koji je slijedio?

Iz nekog se udaljenog studija sve glasnije razlijevao Jarreov turobni Oxygène. Protrnuh. U hodniku bijaše pusto i hladno.

Izađoh vani i kroz prljavo-žućkastu svjetlost kišnog zimskog podneva pretrčah u susjedni administrativni blok. Moglo se dogoditi da tamo sretnem Mariju. Bila je dušica, zvjezdoznalka koja umije zavirivati u tuđe sudbine. Uvijek je vrebala kroz procjep svojih odškrinutih vrata i, ukoliko ste joj bili bliski, dala bi vam znak da dođete u njezin ured. To je bio skučen sobičak, zatrpan nekakvim stranim časopisima. Istini za volju, nikad nisam shvatio što ona zapravo radi i čemu sve te knjige i revije. Ta tema nikad nije ni mogla doći na red, jer bi mi, uvijek kada bi me dovukla onamo, šaptom, i gotovo sablažnjivo, govorila o nesvakidašnjim iskustvima svoga biseksualnog muža. Imao sam strpljenja i razumijevanja za njezinu čudnu potrebu da se tako povjerava. Bio sam siguran da je svaka riječ uzbuđuje do ludila i ne bi se moglo reći da i sama nije bila privlačna s tom svojom čudnom pomaknutošću.

Ali sada mi je i primisao na takvu seansu bila odbojna i gledah kako da se što tiše i nezamjetnije provučem do stubišta i drugoga kata.

Pravnik Kuzma bez riječi me primio u svoju prostranu radnu sobu. U tom je gotovo ministarskom kabinetu, u kojem baš sve bijaše na svom jedino mogućemu mjestu, vladalo savršeno, totalno paragrafsko spokojstvo, mir u kojem, začudo, nije bilo ničeg neprirodnog.

Imao sam dojam da Kuzma uopće nije iznenađen mojim neočekivanim, naglim dolaskom. Sve to skupa, činilo se, bijaše posve normalno u tajanstvenoj shemi nekih odnosa u koje sam upao i koje si neuspješno pokušavah objasniti.

„Očekivao sam te”, reče on tiho. „Ali nemam ti ništa osobito reći... Uostalom, i tebi je sve poznato. Iskoraknuo si iz reda i sada je teško vratiti se. Gotovo nemoguće. A stvari, vidiš, nezadrživo idu naprijed”.

Ponudio mi je piće i uvalio se u svoj naslonjač.

„Ne znam što to ide naprijed i što stoji”, rekoh zamišljeno.

On se osmjehnu.

„Pa, to je posljedica tvoje izopćenosti koju si sam izabrao. Ali ipak je dobro što si došao k meni. Pogubno je ići naokolo poput muhe bez glave”.

„Da. Možda sam doista i došao po savjet”, rekoh pomirljivo.

„Slušaj”, reče Kuzma, pridižući se malo, „mogu ti dati samo jedan razuman savjet: pokušaj odavde otići što bezbolnije”.

Ustade, ode do prozora i zagleda se nekamo vani, u daljinu. Stajao je tako, nepokretno zureći u kišu. Zrak u kancelariji počeo se zgušnjavati i postajati težak. Kuzma je šutio. Glatkom, skliskom površinom te tišine jasno je odskakivalo lupkanje kišnih kapi.

Time se, naposljetku, nešto završavalo i nije bilo više nikakvih razloga da se tu ma što drugo pokušava. Ali, ma koliko to bilo grozno, mislim, sâm taj njegov čin naglog okretanja leđa – ja osjetih istinsko olakšanje. Ta sreća izopćenika već mi bijaše poznata iz jednog drugog, nevinog vremena kad sam zakoračio u život i kada sam kao svoje utočište odabrao rizik. Tada je proljeće dolazilo polako, samouvjereno, i moglo se gotovo čuti rijeku kako tiho šapuće. Zrak je bio gladak od njezine pitomosti. Čaršija je brujala. A vi ste, zaljubljeni u jedno jedino djevojče koje vam – ne daj Bože! – ne ispuštaše ruku kao da je već odavno spoznala kako je sve tako prolazno, zavirivali u bočne, sporedne uličice, ulazili u male zagušljive dućane pretrpane starinama, toliko tužnim u svojoj larpurlartističkoj izlišnosti, kupovali karirane košulje koje više nisu bile u modi i tirolke što su se upravo tada nosile, i bijaste lijepi kao anđeli. A uskršnji se blagdani poput latica prosipahu po razbuđenom prostoru i, gle, okolni brijezi bijahu toliko zasuti šarenim koricama pisanicā da su i sami počeli sličiti velikim gomilama blagdanskih darova, dostojni posve neobična sna. Doista si se mogao osjetiti poput nekoga kome su poklonili golemu košaru vremena koju možeš nositi sa sobom i iz nje uzimati koliko želiš. A kad biste vidjeli prve Cigančiće kako se spuštaju rijekom, poskakujući na brzacima i valovima, bezbrižno zavaljeni u velike traktorske gume i s duguljastim režnjevima lubenica u rukama – to je konačno bio znak da se približava kobna ljetnja zaglušenost, čudesna nepojmljiva praznina kojom se lebdi kroz slučajnosti kao među nekakvim zlatnim mašnicama, prepuštenim plavičastom povjetarcu. Obuhvaćeni blještavim svjetlosnim balonom ljeta, jednostavno ste se podizali prema gore, prema svojoj tišini, prema slobodi. Iz dana u dan, iz časa u čas, moglo se osjetiti kako odumire i zadnje, najzanemarivije kretanje zraka. Grad je postajao pust i prašnjav i samo si tu i tamo, na keju, po nadrealno praznim robnim kućama s golemim, moćnim ventilatorima po stropovima, po tijesnim strmim uličicama, po parkovima, mogao vidjeti ljude koji ti bijahu slični – usamljeni, zagledani u neki drugi, samo njihov svijet, zaljubljeni i jadni.

Ali sad je ovo bilo nešto posve drugo. Kuzmina leđa, kiša, zima koja je tako čvrsto zasjela, preseljenje, Munin nestanak... sve je to dolazilo s drugim nepoznatim predznacima.

5.

Poruke

 

„Čekaj me večeras”.

                          Roze

U pisamcu koje nađoh udjenuto u pukotinu na ulaznim vratima to je bilo sve, ali dovoljno da bar malo pomakne stvarnost koja mi se činila tako čvrsto ukopanom u neki mračan literarni motiv. I doista, gotovo makbetovski, odjednom kao da se cijelo naselje pomaknulo uz dubok šum. I ne samo da se činilo kako se ljulja gore-dolje kao na uznemirenoj vodi, već se kretalo i nekako iznutra prema van. S klavirskim akordima iz susjedne poluprazne kuće događalo se nešto strašno. Bilo je posve sigurno da su nadvladali laganu, strpljivu, istraživačku igru prstiju i da sada nezadrživo narastaju poput kakva ozračenog kukca koji postaje golem, orijaš koji će na svom hrptu podići krov i neće stati čak ni kad posve zagluši banalnost lažne tišine koja je plávila sve naokolo.

Stojeći na odmorištu pred ulazom, zbunjeno sam presavijao pisamce. Doista ništa nisam mogao zaustaviti. Sve je imalo svoj tijek, svoju logiku i opravdanje. Čak i treperenje zida kuće moga neposrednog susjeda-doušnika bijaše sasvim prirodno. Iskonskom snagom Carrie on kao da uspijevaše rastaviti i razdvojiti cigle i makar malo zaviriti u moj život. Ali, naša mala susjeda Muna više nije bila tu kod mene, a on je to znao i stvarno više nije imao razloga sada opet dolaziti i uznemiravati me.

Ali začudo on to svejedno učini. Nisam ni stigao doći k sebi od te primisli, a on se već sav zadihan našao preda mnom.

„U kakvom vam je stanju podrum?” – upita, žurno gutajući zrak.

„Moj podrum?”

„Pa, zar ne shvaćate?! Sve je poplavljeno. Sve je pod vodom. Dođite, dođite ovamo”.

Zgrabio me za rukav od jakne i povukao me poput nekog krivca u svoje dvorište. Pod tijesnom nadstrešnicom jednog balkona uvukosmo se u još tješnji i zagušljiv prostor i tek tada sa zaprepaštenjem osjetih da šljapkam kroz vodu. Susjed-doušnik s naporom otvori vratašca pred nama pa uđosmo u tamnu prostoriju u kojoj je vladala apsolutna tišina. Osjećao sam da mi voda već dopire do koljena, ali u gotovo neprozirnoj tami nije se puno toga razaznavalo.

„Pričekajte”, reče susjed i brodeći energično vodom ode još dublje u prostoriju. Zatim otvori još jedna vrata kroz koja se probi tračak svjetlosti. Ali ja sam se ionako već bio naviknuo na mrak. Prizor preda mnom bijaše jeziv. Posvuda oko nas plutale su prazne začepljene boce. Nisam mogao baš najbolje vidjeti, ali bio sam siguran da se u njima nalazi po jedna brodolomna poruka. Njihov je smisao bio posve određen. One nisu mogle nikamo otplutati. Samo su jedva uočljivo pratile blagu struju podzemnog zraka koji mi se počeo uvlačiti duboko u kosti.

„Ne znam što ću”, reče susjed. „Danima sam se borio protiv kiše, ali noćas i jutros konačno me svladala. Nisam uspio izvući ni crpku prije no što je bila poplavljena. Sve je tako besmisleno. Pogledajte te boce sada”.

Tja! Pomislih na kufere sa starim pismima i fotografijama u svom podrumu. On je bio jednako dubok poput susjedova.

„A kako je kod vas?” – promrmlja on, gurkajući me van. Među nogama su mi se motale boce s brodskim porukama od kojih su se neke možda odnosile i na mene. Dolazio sam u iskušenje zgrabiti jednu od njih i uvjeriti se ima li doista u njoj pisma. Ali u tom času to bijaše preopasno i samo se krotko i pokorno uputih prema izlazu.

Tek kad izađosmo, zapanjeno uočih da susjed na nogama ima duboke ribarske čizme.

„Ah, znate”, reče on, sliježući ramenima, „pa ja se s ovim borim godinama”.

Bilo mi je užasno hladno. Nogavice mi se bijahu slijepile oko nogu. Kiša se usitnila poput prskalice koja vam neugodno baca vodu u lice. Osjećao sam se odvratno jadno.

„Pogledajmo sada kod vas”, reče doušnik angažirano i, oslobodivši se onog bezvoljna tona, opet me pogurnu prema kući u kojoj sam živio. Bilo je posve jasno da ću morati popustiti, ali znam da su i oni orijaški klavirski akordi što dopirahu sa suprotne strane ulice pridonijeli toj glupoj odluci.

Izađosmo iz njegova dvorišta i, dok smo prelazili onih nekoliko koraka do mojeg ulaza, u daljini mi se učini nešto čudno. Jedna žena i dvoje dječice gurahu stari automobil, vjerojatno pokušavajući pokrenuti motor. To sam uočio samo tako, kratkim strelovitim pogledom, ali kad se bolje zagledah, vidjeh da u dnu ulice nema više nikoga. Susjed me, već posve vladajući situacijom, pogurnu još jednom, ali ulazeći u svoje dvorište primijetih da se tamo, u ulici, s tim ljudima ipak događa nešto neobično. Automobil je napokon proradio. Iz ispušne je cijevi u kišnu sumaglicu ritmično izbacivao bjeličast dim. U času kad sam zakoraknuo naprijed, vidio sam da kraj auta nije bilo nikog, a onda odjednom iz obližnjeg dvorišta brzo istrčahu i muž i žena i dječica i svi u rukama držahu velike jastuke.

„A sigurno je i kod vas strašno” – reče susjed, nestrpljivo se kraj mene provlačeći kroz dvorišna vrata, tako da se gotovo zaglavismo. Nije mi bilo ni nakraj pameti da ga u podrum odvedem kroz stan, kao što je on vjerojatno očekivao. Zapravo, on se već i bijaše uputio prema vratima stana, ali ja prođoh kroz dvorište i spustih se pod stubište da otključam vanjska vrata spremišta.

U prvi čas nisam mogao pronaći prekidač za svjetlo i dok se susjed gurkao i nastojao razaznati nešto u tami, ja sam dlanom šarao po zidu. A zatim škljocnuh.

„Pa to je nevjerojatno!” – šokirao se doušnik. „To je doista nevjerojatno! Ni kapi vode! A istovremeno smo kopali temelje i u isto vrijeme gradili kuće! Sigurno kod mene postoji neka velika pukotina, ili možda nekakav izvor”.

To je doista bilo zbunjujuće, ali ja se brzo pribrah i gledah zadovoljno svoja dva kufera oko kojih je izbezumljeno kružio susjed. Dodirivao ih je kao kovčege s blagom, vjerojatno na njima tražeći bar malo vlage, makar jednu kap. Ali oni tvrdoglavo bijahu tako suhi i posve netaknuti; očigledno čuvahu neke poruke trajnije od onih u bocama iz njegova tamnog broda.

Ova je zgoda sama po sebi bila toliko cinična da sam si oprostio i mokre hlače i cipele.

Malo kasnije, zgrčen pod teškim pokrivačima ne bih li se malo utoplio, osjetih kao da se u meni nešto  nelagodno smijulji. Nemoguće je bilo odrediti bit te gotovo bolesne reakcije. Iz nekog drugog kuta, iz neke druge perspektive i vremena, možda bi sve to doista i bilo samo smiješno. U ovoj ukliještenosti, pak, između razbacanih stvari i namještaja spremnog za preseljenje, u hladnom sobičku u kojem više nije imalo smisla ni naložiti vatru, vjerojatno se nisam ni mogao osjećati drukčije, osim tako pomaknuto.

Zagrijao sam se malo i činilo mi se da tonem u san. Međutim, nikako nisam mogao zaspati. Misao o naglom Muninu iščeznuću činila me nespokojnim.

I onda, kao da me nešto podišlo cijelim tijelom. Nekoliko munjevitih slika naglo se složilo u jedinstvenu mračnu predodžbu. Sve je to još uvijek bilo posve razdrobljeno. Neka ogromna praznina kao da me obuhvaćala zajedno s namještajem, sa cijelom kućom, ulicom i gradom... Kroz gusti mrak koji je pritiskao naselje neka su brza stvorenja protrčavala amo-tamo. Činilo se kao da se zavlače u živice i dahom gase prorijeđene svjetiljke... Put za evakuaciju! Put za evakuaciju!... Gdje sam to vidio?!... Iz obližnjeg dvorišta istrčahu muž, žena i dječica i svi u rukama držahu velike jastuke.

Gotovo sleđen od straha skočih i naglo otvorih vrata. Po mokrim krovovima okolnih kuća cijedila se teška opalna svjetlost i činilo se da će kroz oblake svakoga časa bljesnuti ono zaboravljeno sunce, nekakva jarka i topla svjetlost koja će promijeniti sve, koja će ozračiti kuće-mravinjake iz kojih će se odjednom, zagrijani pod svojim oklopima-krljuštima, razmrdati ljudi-kukci, u onoj uobičajenoj užurbanosti i rastrčanosti na sve strane. Ali ovaj mravinjak bijaše mrtav, kao da ga je usisala neka velika, duguljasta  njuška, a potom ga ispljunula negdje daleko odakle ne dopiru zvuci. U potpunoj tišini čulo se jedino tromo i neizbježno spuštanje šuštavih oblaka koji su iznova donosili prijevremen jeziv suton. Zrak se usporeno pokretao, dovlačeći odnekud topao i mučan zadah. Bio sam siguran da ću, mljacnem li jezikom, osjetiti njegov okus, ali doista nisam imao hrabrosti za takav ogled. On je, nesumnjivo, donosio i nešto krajnje neodredivo i prijeteće. I, premda je to možda bilo samo prelijevanje šture svjetlosti, okolna su stabla sličila golemim lakmusovim jezicima koji, mašući na sve strane, pokušavaju doloviti i odrediti taj neodgonetljiv okus, izlažući se sigurnoj opasnosti da postanu žarkocrveni ili da sasvim potamne.

Osvrnuh se oko sebe. Stvari bijahu polovične, kao raskoljene. Činilo mi se kao da se s njima ljuljam s ovu stranu nekakve čudne vage koja ne preteže ni ovamo ni onamo, ali u tom neizvjesnom lebdenju nad ništavilom niti obećava nešto dobro, niti pak ostavlja mjesta za ma kakvu nadu. Zapravo, s tim sivilom osjećaja imah tek iznuđenu vezu koja, eto, traje i traje, jer još uvijek, iako nekako izdaleka i samo s vremena na vrijeme, osjećah onu ponornu snagu svoga negdašnjeg mladenačkog poleta. I sada, za tren, posve neočekivano, gotovo povjerovah u to da ću vrlo brzo, možda već sutradan, u cijeloj toj iščašenosti otkriti nekakav posve nov smisao, da ću pronaći čudesnu nit kakve profinjene šaljivosti koja mi je, jednostavno, promaknula i koju nisam na vrijeme shvatio.

Ali ulica bijaše pusta i mokra. U daljini, nad niskim krovovima, ugledah pramičak dima. Vjerojatno je tamo negdje bilo još trunčice života.

Ta je asocijacija bila doista čudna, ali njezina naglost kao da me odjednom strašno rasani: „Pa, ovo je naselje posve napušteno!”

Da, prisjetih se nelagode koju sam iz dana u dan sve više osjećao hodajući njegovim tihim uličicama. Bijah uvjeren da je to zato što prema meni, iz svojih brloga, poput životinjica pilje sumnjičavi susjedi. Sada sam, međutim, znao: iza mutnih prozora spuštenih roleta ili prekrivenih starim papirima i novinama zjapila je samo golema, hladna i uznemirujuća praznina. Tu više nije bilo nikoga. Ja sam, zapravo, ostao sam s pijanistom-fantastom s druge strane ulice i s doušničićem koji se držao svoje nepopravljive fiks-ideje da me stalno ima na oku.

Sav naježen uđoh u kuću i zgrabih telefon. Tit-tit-tit... Mogao sam okrenuti bilo koji broj, nekoga bih valjda dobio. Ali, što da mu kažem? Da ovdje nema nikoga?! Da su svi nekamo pobjegli?! Sasvim budalasto i nevjerojatno.

Spustih slušalicu. A možda su jednostavno svi bili kod kuće: sjede spokojno kraj peći i čitaju svoje uobičajene dnevne novine. Možda sam samo ja preumoran i tonem u nepodnošljivo tešku nutarnju zaglušenost i mučnu usamljenost.

Ogrnuh se i naglo izađoh, ne bih li krećući se među ljudima nekako odagnao taj zastrašujući nemir. Riješih nešto prigristi i protumarati gradom koji je, valjda, još uvijek imao kakvu-takvu suštinu.

Ali najprije je trebalo proći kroz naselje. Na trenuak zaboravih na to i čak se osjetih nekako lagodno, kao da sam već zahvaćen uličnom vrevom. Prošao sam kraj nekoliko kuća, ne uočavajući ništa neobično. Sve se činilo tako spokojnim i normalnim, osim pustoši koja se po kućama nezadrživo razlijevala kao po golemu groblju.

Hodao sam prema kraju ulice kao kroz nekakvu makabralnu aleju. Sve je bilo utonulo u svoju neizbježnost...

I onda, iznenadivši i samoga sebe svojim postupkom, neočekivano skrenuh u jedan bočni slijepi krak – u Muninu uličicu. Bio je to doista rizičan čin, ali nisam mogao i njezin nagli nestanak ne dovesti u vezu s ovim potpunim pražnjenjem naselja.

Ulica je zakretala u obliku nepravilnog upitnika, a kuća Muninih roditelja nalazila se na samom kraju. Nisam imao pojma što ću ukoliko netko iziđe, jer nikad se nisam toliko približio rubu. Ušao sam u dvorište i ustrčao nekolikim stepenicama koje su vodile prema prostranom trijemu. I onda... iznenada osjetih ono već doživljeno vrtoglavo usporavanje, ono razvlačenje slika i vremena što su se stapali u nešto neodređeno. Da, to mi je stanje već bilo poznato... Čuo sam svoje korake u trijemu kao negdje iza sebe, kao da dolaze iz nekog neovdašnjeg svijeta. I dodir brave, hladan i razbuđujući – i to bijaše nešto već doživljeno.

Ali vrata bijahu zaključana, a prozori zatvoreni. Na zvono se nitko nije odazivao.

Obiđoh kuću. Nekoliko obojenih glinenih patuljaka, razbacanih među ogoljenim grmovima unutarnjeg, stražnjeg dvorišta, bijahu surovo usamljeni i šutljivi. Svuda naokolo vladao je čudan nered stvari koje izgledahu kao da ih je posve nepripremljenima zatekla neka nagla pompejska sudbina, nemoćnima da učine bilo što sa sobom i s drugima, osim da ostanu tako okamenjene i puste. Na pletenom vrtnom stoliću ostala je velika pivska krigla puna zamućene kišnice. Jedna je stolica bila odvučena pod lozu, a malo dalje, kraj štihače zarinute u nedovršenu brazdu, ležala je mala vrtlarska motika s debelom grudom blata na sječivu.

S ove strane kuća je imala široke svijetle prozore, ali sada i oni bijahu nekako na brzinu zatamnjeni iznutra. No vrata koja su vodila u dvorište začudo bijahu malko odškrinuta. Netko ih je, posve očigledno, namjerno tako ostavio, jer su u donjem dijelu bila uklinčena daščicom. Osvrnuh se naokolo, ali susjedne su kuće i dalje duboko čamile u potpunoj, nepojamno dubokoj tišini. Ne znam, možda je netko odnekud ipak potajice pratio moje sumnjivo motanje dvorištem tuđe kuće, ali ja svejedno odlučih ući. Uostalom, činilo mi se da na to imam i nekakvo pravo. Muna za mene nije bila tek obična slučajnost. Doista, nije da sam ikada zamišljao ma kakve obiteljske slike s njom, ali takvo mi se nešto sasvim prirodno moglo i dogoditi. Građanska udobnost, s toplim domom, nestašnom dječicom i dragim prijateljima, sa svom otajnošću uzbudljivih trenutaka i snova – sve to ipak i nije bila samo nedostižna, transcendentalna misao kojoj se ne bih mogao prikloniti.

 U kući bijaše tamno i hladno. Sva unutarnja vrata bijahu odškrinuta i škrta se svjetlost prelamala na razigranim plohama salonskoga namještaja. On, pak, bijaše savršeno raspoređen, moderan i sjajan, gotovo blještav, s otkvačenim staklastim površinama i čudnim stilskim rješenjima, pa ipak je u sebi imao nešto krajnje odbojno i mučno. Ne, tu doista ne vidjeh ni tračak Munine duše. Sve su te stvari, svi njihovi suodnosi, fascinirali svojom nepojmljivom čistotom i racionalnošću, ali predumišljaj bijaše preočigledan i neporeciv.

U atmosferi toga doma, u apsolutnoj decentnosti njegove scenografije, bijaše nečega filmičnog, nečega što se sumanuto brzo prelistavalo poput uzbudljive knjige snimanja u koju bi, međutim, bilo strašno i zaviriti.

Smračilo se još više. Kroz odškrinuta vrata provlačio se neugodan vlažan propuh. U lupkanje grana voćaka o prozorska stakla u prednjem dijelu kuće sada se upleo još i neki nerazgovijetan, čudan šum. Sve bijaše tako neodredivo i mučno i ni samome mi nije bilo jasno zašto produžavam to nepodnošljivo stanje neizvjesnog iščekivanja i utrnulosti. Ali slutio sam da će se nešto dogoditi, da ću nešto ipak odgonetnuti. Pomisao da njuškam po tuđim sobama, da se zagledavam u nečije nepoznate obiteljske portrete i skupne fotografije po zidovima, bijaše mi besmislena i odbojna, jer moja je potreba da utvrdim što se tu zbiva u sebi zapravo krila nešto posve drugo, gotovo spiritualno. Jednostavno, kao da sam i sâm očekivao nekakvu poruku.

Šumovi učestaše, mijenjajući s vremena na vrijeme samo svoj intenzitet. Dopirali su izbliza, pa se udaljavali, gotovo izlazili iz kruga dvorišta i kružili po šupljinama okolnih, napuštenih kuća.

U toj grobnosti stvari najednom se osjetih poput kakva brončanog kipića što se strahotnom brzinom okreće oko sebe u mjestu, naglo zgušnjavajući ionako plazmatičnu tamu. Nije to bila vrtoglavica, jer sam širom otvorenih očiju bio zagledan u predmete oko sebe i ne samo da sam ih mogao vidjeti, već sam znao i njihovu namjenu. Mogao sam i hodati naprijed-natrag, lijevo-desno, a da ne padnem. Štoviše, znao sam i svoje i Munino ime... Ali ipak, nešto se događalo u tom prostoru. Šumovi postadoše učestaliji, ali naglo usporavahu poput neke zvučne vrpce što se poludjelo vrti unatrag. Kroz glavu mi prolijetavahu najnevjerojatnije slike od kojih mi samo neke bijahu donekle razgovijetne. Prepoznavao sam svoje stare, mučne snove što su se sada lijepili jedni za druge, kao na kakvom trodimenzionalnom kolažu.

Svijet se, očigledno, pomicao, izmiještao. Znao sam to, ali nisam mogao odrediti kako i zašto. Nešto nas je nezadrživo vuklo ka nekakvom kraju koji bi možda i objasnio sve, ali moglo se dogoditi da nas neočekivano i nepovratno povuče i u onu strahotnu ništavnost, u apsolut praznine.

Vani svom snagom prasnu grom i naglo se sruči nevjerojatan pljusak. Pljuštalo je tako snažno da su se kroz otvorena vrata svuda po podu razlijevali krivudavi potočići. Učestali kišni valovi, poneseni vjetrom, pljuskahu po staklima uz podmuklu buku koja je podsjećala na stihiju, na vodurine što čupaju i odnose sve što im se nađe na putu. Samo sam jednom, u djetinjstvu, doživio nešto slično. I tada se sve zbilo jednako tako čudno i naglo i možda je taj davni neobičan događaj sada dobijao svoje objašnjenje... Dok smo se igrali loptom na malom igralištu kraj pruge, odjednom je zapuhao nepodnošljivo silan vjetar. Podizao nas je kao vjetruše i sva se naša igra za tren pretvorila u mučan grč. Pokušavali smo pobjeći s ledine, ali vjetar kao da nas je htio zadržati upravo tu, i samo tu, da vidimo ogromnu duguljastu crnu pijavicu od praha što se podizala s druge strane pruge. Tamo je bilo staro skladište ugljena koje je cijelom svojom duljinom i širinom bilo zasuto debelim slojevima crnoga praha. Dobro smo poznavali njegovu vrelinu kada smo za usijanih kolovoških dana, odlazeći na nedaleku rijeku, crnom ledinom pretrčavali bosi. Ali ovaj neočekivan jesenski vjetar surovim je pokretima uzburkao sav prostor i crnilom izbrisao sve naše uspomene. Ukočena pogleda i suspregnuta daha pratili smo kako pijavica narasta i postaje sve veća i sve crnja, kako se približava, polako, moćno, i kako prelazeći prugu snažno usisava svakovrsne otpatke i smeće između njezinih pragova i, evo je, sada nasrće i na nas, zasipava nas tminom i gorkim okusom, krckavim prahom među zubima i zagušljivom suhoćom zraka. Jedna za drugom zaškripale su i tri velike lipe, a srednja se uz silan prasak raskolila nadvoje kao ogroman jadac. Okovani vjetrom, osjećali smo kako po nama pršti otkinuto granje i lišće, papirne vrećice, novine i sitno kamenje. Pijavica je već čupala i grmove po rubu igrališta. Činilo se da će, evo, svakoga časa i nas uvući u svoju dugu prašnjavu trubu te da će nas poput kakva paperja udahnuti u široki dio svoga histerično raspuhanoga lijevka.

A onda se odjednom dogodilo ono nevjerojatno: vjetar je naglo posrnuo, klonuo, a po zemlji, krupne poput klikera, tupo zalupkahu teške kišne kapi i, još i ne pomislivši da će možda pasti kiša, na nas se već sručio istinski pljusak, težak, crn i prljav, pljusak koji je tom gustom gareži pomiješanom s puno zemlje još više razmazivao razmazani prostor.

Razbježavaši se na sve strane, gledali smo kako se posvuda slijevaju bujice crnih rječica. Još i sada kao da vidim uplašeno Cokovo lice. Bio mi je najbolji prijatelj. I možda je baš njegovo lice u tom času bilo onaj upozoravajući znak svima nama koji tek započinjasmo život, znak i crn i posve nerazumljiv, lice paničnog vremena s kojeg nas gledahu dva crna, zamućena, uplašena oka...

I, evo, sada sam opet imao taj isti osjećaj, i opet sam vidio to crno lice. Bio sam gotovo uvjeren da će voda vani prepuniti ulice kao nekakve goleme kade i da će, dižući se izvana do prozora, svom težinom razdrobiti sjajna okna i povući me nekamo s tom opasnom bujicom od drva, stakla i nečiste pjene...

Dakako, imao sam načina uvjeriti se da je to samo mučna predodžba. Kiša je bila posve stvarna i da sam samo istrčao – razbudila bi me. Ali ja učinih pogrešku... Otvorih jedna tijesna vrata... Vodila su u podrum. Preplavi me jeza pri pomisli da siđem dolje, ali slutio sam kako tamo ima nečeg što svakako moram vidjeti. Čuo sam posve jasan šum šljapkanja vodenih valova. Dolje je bilo tamno, ali dok sam očajnički pokušavao pronaći nekakvu sklopku za svjetlo, uspio sam samo pogled naviknuti na mrak.

Voda je bila visoka, a kada siđoh još korak-dva vidjeh da se kroz niske prozorčiće izvana u podrum i dalje šumno slijevaju mutni slapovi. No, kao i u podrumu moga susjeda i ovdje su svuda naokolo plutale bezbrojne začepljene boce među kojima se, nakrivljeno poput moćne crne sante, ljuljkalo i jedno staro vinsko bure.

Užasnut zurio sam u te sumanute boce, očekujući da kao u kakvu morbidnom filmu odjednom na vratu osjetim nečiju nepoznatu, ledenu ruku. A cijelo ovo grozomorno uprizorenje moglo je završiti i tako da među boce s porukama odjednom ispliva nemoćno šareno tjelašce slijepljenih dlačica, mačić Filip, ukočene, zinute njuškice i širom otvorenih očiju... A za njim je, s dna odurne podrumske vodurine odjednom moglo na površinu izroniti i zaspalo krhko tijelo Ofelije, Mune, koja je odabrala san među tim mračnim porukama vremena.

Šokiran od te luđačke slike, prestrašeno istrčah iz kuće. Kiša se dramatično uvrtala, okretala čas na jednu, čas na drugu stranu, bjesomučno pljuskajući po studenim i praznim kućama. Prepustio sam se njezinoj divljoj žestini i šibanju po licu i potopom opsjednutim očima, jer samo je tako s mene mogla sprati onaj davni crni prah, ovo nepodnošljivo ludilo samoće...

6.

Bestežinsko stanje

 

Blagonaklonost vremena bijaše nepovratno iščezla i nepredvidivosti sada imahu druge mučne predznake. Onako uplašen, prokisao do kože i zgrčen u polupraznom autobusu kojim sam panično bježao iz sivog akvarija naselja što je još uvijek šumilo, šumilo iza mene, poput sumanutih slika odbacivah i posljednje ostatke uspomena. Zagledan u tamu što se postupno zgušnjavala oko nas, znam, upravo sam gledao lice ništavila. Ali to mi više ništa nije značilo. Čovjek koji ne zna kako i odakle započeti nešto novo, naginje ništavilu i ono ga ne iznenađuje, ne zapanjuje ga svojom nepojmljivom prazninom. Ali praznina – taj mutan prostor što se i ispred i iza mene protezao u beskraj – ta je praznina imala sadržaj. Ta praznina bijah ja sâm – velika tamna scena po kojoj protrčavaju čudni glumci među kojima povremeno prepoznavah i sebe kao nekog što za tren zbunjeno zastaje nasred pozornice, jer je jednostavno zaboravio tekst; a nije bilo nikog da mi došapne nešto, da mi pomogne. Preostajalo mi je samo odmah se skloniti s poprišta i igru prepustiti onima koji je znaju igrati. A ipak, bijaše to nekakvo čudno dvojstvo odstupanja i nastupanja u isto vrijeme. Jer, ma koliko se ja povlačio s mjesta događaja, nekako sam uvijek bio tamo. I to nije bila samo posljedica neke opće inercije. O svojim sam postupcima ipak odlučivao sam. Ali oni bijahu kao bijedni pokušaji neplivača da se otrgne snazi riječne matice: svaki me je novi vrtlog bacao unatrag, k neizbježnosti tečenja.

Autobus naglo zastade u jednoj od glavnih ulica. Iz obamrlosti me trgnu neočekivana gužva što je naglo preplavila njegovu unutrašnjost. Tu odjednom postade prebučno. Hiperaktivna gomila razmiljela se između sjedala, a, ulijevajući se izvana, njezin je žagor pojačavala i gradska buka pomiješana s amorfnim glasovima užurbanih prolaznika. Reklame igrahu svoju zavodljivu igru koja se u svim smjerovima prenosila i razlijevala neravnomjernim naplavinama svjetla što kao da se kristaliziralo u posve ispranom zraku, i da kroz svoju vlažnu odjeću nisam osjećao studen za čiju neugodnost doista ne bih mogao smisliti nikakav uvjerljiv pridjev, bio bih posve siguran kako je ovaj dug, mučan san već doista iza mene.

Odlučih ovdje sići i progurah se do izlaza, ali upravo kad zakoračih na pločnik, preda mnom, onako poluokrenut, odjednom iskrsnu Gogoš. Nije me u prvi mah zamijetio. Djelovao je nezainteresirano i bio je nekako neprirodno usađen između ljudi koji su, očigledno, za razliku od njega, imali razloga biti tu. Naglo se okrenuh da se vratim na svoje mjesto, ali se, neočekivano zarobljen između onih što se penjahu i onih što silažahu, osjetih posve bespomoćnim, jer Gogoš me već čvrsto zgrabio za ruku i gledao me uporno svojim metalnim očima, hladno nasmiješen i spokojan.

„Pa, gdje si ti, čovječe?” – reče gotovo opušteno, povlačeći me prema sebi. Nekako me izvukao iz gužve i, držeći me još uvijek za ruku kao da smo se uputili u nekakvu zajedničku šetnju, povede me niz ulicu.

„Hm, htio si me izbjeći, zar ne?” – reče tiho i samouvjereno. – „Pa, nema nikakva razloga za to”, dodade. „Reci, zar je ikad bilo nečeg lošeg među nama? Ti si odabrao svoj put, i kvit. Razumijem te stvari. Ali, zašto ne bismo i dalje ostali prijatelji?”

Obraćao mi se tako prirodnim tonom da na trenutak posumnjah je li to uopće on.

„Slušaj”, reče malo kasnije glasom čovjeka koji uživa u svojoj uobičajenoj večernjoj promenadi, „i sam vidiš kako su ljudi poludjeli, pa više i ne znaju ni što žele, ni što rade. A vremena su teška. Razbit će im se to o glavu, vidjet ćeš. Ne može se samo tako okrenuti leđa i otići. Za sve postoji odgovornost i za sve će ovo netko morati podnijeti račun”.

Uopće i ne znam zašto sam nastavio hodati s njim, ali on kao da je neočekivano uspio uspostaviti nekakvu ravnotežu među nama, kao da smo dvojica ratnih veterana koji su se našli poslije mnogo godina i, eto, sada se prisjećaju prošlosti i raspravljaju o budućnosti.

„Čuj, ovo s tobom jako me iznenadilo”, reče odjednom sasvim suho.

Skrenuli smo iza jednog ugla, ulazeći u tijesnu uličicu. Gogoš zastade zapaliti cigaretu. Korak-dva dalje, iznenadivši time i samoga sebe, posve spontano zastadoh i ja. Zagledah se u njega kao u najnepoznatijeg tuđinca. Ma, tko je bio taj čovjek i što je htio od mene? Onako bjeličast i gladak u licu ostavljao je dojam nekoga tko predobro zna svoje ovlasti. Nesumnjivo su bile izvan mogućnosti da ih se na bilo koji način razumije, a ponajmanje zagonetku: tko mu ih je, gdje, kako i prema kojim mjerilima povjerio. I, eto, možda je upravo zato tako likovala njegova samosvijest ovlaštene osobe kojoj je riječ sloboda bila lišena svakog sentimentalnog smisla i sadržaja.

Opet mi priđe. Produžili smo do kraja uličice koja je neočekivano, kroz nekakav duguljast pothodnik zamračenih dućana izlazila na drugu, meni također nepoznatu uličicu. Protežući se u istom smjeru u kojem smo hodali do maloprije, ona kao da se spuštala nekamo prema rijeci... I tu jednostavno izgubih osjećaj orijentacije. No to je sada bilo i posve razumljivo. Cijeli je tijek ovog događaja zasigurno bio istrgnut iz nečijeg bolesnog dnevnika, iz nečijeg tuđeg života. Ja nisam imao ništa s tim. Niti sam želio, niti imao razloga biti tu, s Gogošem, s tim strancem s kojim su me povezivale samo čiste slučajnosti koje je on, međutim, s takvom lakoćom i uvjerenjem držao svojim ciljevima. A možda je upravo to omogućavalo i onu krhku, jedva uspostavljenu ravnotežu između nas: besmisao našeg neočekivanog susreta za njega je imao posve drugo značenje.

No ipak, on ne dometnu više ništa što bi se odnosilo na mene. To me najviše i zbunilo. Povodeći se za njim u tom besmislenom hodanju nikamo, upadoh u čudno bestežinsko stanje u kojem mi bijaše posve jasno da će se stvari zasigurno i dalje razvijati prema nepojmljivim zakonitostima. Zato me i užasavala pomisao da razgovor skrene na moj slučaj. Ali Gogoš obazrivo prijeđe preko toga i preko one svoje usputne neugodne opaske da je iznenađen mnome.

Bijah iscrpljen i gladan. Hladnjikav vjetar, koji se pojačavao dok smo silazili prema rijeci, rastjerivao je oblake, ali se tama i dalje sve opskurnije cijedila po fasadama nedalekih razbacanih nebodera. Neki neobični spomenici, koje do toga časa nisam ni uočio, čamili su u zimogroznoj oskudnosti parka kroz koji smo prolazili. Jedan pas istrča odnekud, obiđe nas, zatim nam se približi njuškajući nas s udaljenosti koja mu se činila koliko-toliko prihvatljivom, i ponovno iščeznu u tami.

Vjetar se nekako nadimao u sve neugodnijim naletima i samo me je njegova nepobitnost, njegova razbuđujuća prisutnost razuvjeravala kako ona neobična treptava svjetla, što kao da su se neočekivano palila posvuda iza naokolo rasutih golih grmova, nikako ne bi mogla biti grobne uljanice ili svijeće. Iznenada mi u mislima proletje slika davne jezive poplave. Možda to ipak bijahu ona obilježena mjesta na kojima se tada utopilo puno ljudi. Buldožeri su zatim urušene kućice hitno sravnili sa zemljom. Ali možda su to ipak učinili prebrzo, prije no što su se duše uspjele podići.

Uočio sam da se i Gogoš trgnuo. Čak je i njega zbunila iracionalnost tog događaja i, nijemo se zagledavši u mene, kao da je očekivao nekakav odgovor. Ali naglo izbačen iz svoje uobičajene ravnoteže i sam osjeti neprimjerenost takvog očekivanja.

„Požurimo se”, reče odjednom, gotovo poslovnim tonom. Njegov me glas nekako povuče unatrag, u njegovu realnost u kojoj sam se teško snalazio i koja nije imala nikakve veze s čudnim znacima te zagonetne večeri. Zapanjen, ulovih se kako ubrzavam korak, ali prije no što i pomislih nešto izgovoriti, bar suprotstaviti se ili se jednostavno okrenuti i otići, mi već iziđosmo iz parka, a u tamnom prostoru, koji mi se do maločas činio tako praznim i gluhim, odjednom izroniše nekakva visoka, stara zdanja, kao naličje golemih kazališnih kulisa.

Gogoš me ponovno uhvati pod ruku, držeći vjerojatno da je dovoljno iskoračio iz mračne iracionalnosti, u koju sam ja, međutim, sve više tonuo.

Zgrada pred nama bijaše posve zatamnjena s ove strane, ali iza njezinih rubova širila se nekakva bljedunjava aureola, kao da se tamo, s druge strane, rasipa puno snažnog svjetla. Tamo se nešto događalo, ali, ipak, naokolo sve bijaše tiho i mirno. Hodajući prema sredini zgrade gdje se u tami nazirao prostran ulaz, mogli smo čuti samo svoje korake. Odzvanjali su hladno i metalno po staroj i neravnoj kaldrmi. Taj me zvuk podsjećao na nešto davnašnje, nešto iz djetinjstva, možda na ono sanjivo trčkaranje za ocem dok je, onako uglačan, u časničkoj odori, išao u obilazak gradskih noćnih straža. Ponekad me tako vodio sa sobom i taj neobičan otisak iz uspomena sada kao da se skotrljao pred mene, posve neočekivano i pomalo bolno.

Na široke ali niske stube Gogoš ustrča u jednom skoku i već je energično gurao ogromna hrastova vrata. Bio sam siguran da su zaključana, no ona se, začudo, čak prejednostavno lako, odškrinuše prema nekakvom unutarnjem prostoru koji sav treptaše od prigušene svjetlosti i pomiješanih zvukova što se nadglasavahu negdje u dubini zgrade. Prošli smo nekolikim poluosvijetljenim hodnicima i, kao da se uspinjemo nutrinom kakva orijaškog uha, zvukovi i brujanje sve se više artikulirahu u stišani žagor kroz koji se provlačio dugi glisando nečijega govora.

„Sve je ovo čudno i sumnjivo”, prošapta Gogoš. „Baš kao da namjerno hodaju vezanih očiju i ne žele znati što se zbiva oko njih, hm”.

Prolazili smo dugim i posve zatamnjenim hodnikom. S desne je strane bilo puno vrata, vjerojatno nekakvih učionica. S lijeve strane, pak, tamu je razrjeđivala slabašna svjetlost što se provlačila kroz visoke i tijesne prozore. Žagor je postajao sve glasniji i bilo je sasvim vjerojatno da se na kraju hodnika nalazi dvorana ili kakva golema prostorija odakle je dopirao. Već se moglo razaznati pojedine riječi nepoznata govornika... Ali Gogoš naglo zastade kraj jednog prozora, nervozno ga otvori i proviri van.

„Dođi, dođi vidjeti”, reče mi povjerljivim tonom, dozivajući me dlanom.

Naslonih se.

„Vidiš li? Vidiš?” – upita me gotovo nestrpljivo.

„Što?”

„Pa, dolje. Tamo lijevo”.

Doista, tamo se nešto zbivalo, nekakvo vrzmanje u tami, nekakva užurbanost osobā koje je bilo nemoguće razaznati u mraku, ne znam, nekakve prigušene lampice, dim. Znači da ipak one čudne sekvence što mi s vremena na vrijeme prolijetavahu pred očima nisu bile samo opsesija...

„Da, tamo ima nekoga”, rekoh. „Ali, što je tu neobično?”

„Ma, molim te, ne pravi se lud! Pa, sasvim je očigledno da oni imaju nekakve namjere”.

Povukoh se s prozora, ali Gogoš je i dalje nastojao vidjeti nešto. Grozno me boljela glava. Roze me možda već tražila kod kuće, a pomisao da se nekako samo odvučem onamo činila mi se tako dalekom i nestvarnom. Imao sam osjećaj da mi neka ponorna magnetna sila kida vratne žile i razdvaja me na glavu i tijelo. I tijelo je željelo pobjeći nekamo daleko od glave u kojoj sve bijaše tako ispreturano i mutno. Oslonih se na zid i bijah spreman sručiti se na pod, doista se napraviti ludim i smjesta zaspati na licu mjesta. Ali Gogoš je bio brži. Odjednom se našao preda mnom i tresao mi ramena.

„I sad reci da je to slučajno! Zar ne vidiš da je sve pomaknuto?! To je njihovo maslo. Htio si se sprdati sa mnom pričom o onom Carlosu, a nisi ni svjestan da iz tebe, zapravo, progovara nesvakidašnja intuicija. Pa, on nam je pomrsio konce... Reći ćeš i da ništa ne znaš onome što se zbiva u tvom naselju... A?! A?!”

Gledah ga zbunjeno.

„Nije ti poznato, je li, da je gotovo posve napušteno i ispražnjeno?! I to je tebi normalno?!”

„Čekaj”, rekoh. „Ma, pusti me”.

Istrgnuh mu se iz ruku i odlučno se uputih prema kraju hodnika. Možda Gogoš i nije pretjerivao, ali to nije imalo nikakve veze samnom. Moja potreba da mijenjam stvari bijaše već odavno posve potrošena. Što sam ja imao s tim?

Sustigao me pred dvokrilnim vratima.

„Čuj”, reče, „tvoje je pravo da na stvari gledaš kako želiš, ali ne bi smio biti tako ravnodušan”.

„A zašto ne?” – rekoh umorno.

„Pa, valjda čovjek ima i nekakvu misiju u ovom svijetu...”

On je svakako očekivao odgovor, ali ja naglo otvorih vrata i uđoh u hodnik u kojem se kroz prigušeno svjetlo naziralo nekoliko skupina mladih ljudi. Neki su se od njih motali kraj otvorenih vrata prostranog amfiteatra iz kojeg se sada već sasvim jasno čuo emfatični glas od maloprije.

„Današnji dan”, reče glas, „znači preokret u vašem životu. I ne samo zato što ćete odavde izaći s diplomom u ruci, i ne samo zato što je ovo još jedna nesumnjiva potvrda vaše zrelosti, već i zato što od ovog časa i vi preuzimate dio odgovornosti za ovaj svijet, dio časne obveze da nove generacije mladih ljudi pripremate za život u još ljepšoj i sretnijoj budućnosti...”

Čuo se snažan pljesak. Neki od mladića koji bijahu u hodniku približiše se vratima i zavirivahu unutra. Pljesak se nije stišavao.

Brzo strčah stubištem koje je vjerojatno vodilo prema glavnom izlazu. Hodnikom je još uvijek odjekivao pljesak, ali ja već bijah duboko utonuo u ritam svoga šumnog daha koji se naglo pomiješao s hladnim i vlažnim dahom ulice. Negdje u daljini blještale su munje koje nisu mogle ništa više narušiti u poretku neočekivane ulične tišine koja se tako slatko utiskivala između mene i stvarnosti iz koje sam, eto, bezuspješno pokušavao istrčati i spasiti se.

Kad se ponovno nađoh u svom tamnom naselju, posvuda naokolo vladala je iskonska zaglušenost i mûk. Štoviše, bilo je moguće vidjeti i oblik nebeskog svoda koji se sada, tako zaobljen od noći, nekako mlitavo spuštao do ulica, do krovova kućica i njihovih malih, opustjelih vrtova. U zraku, poslije kiše, širio se nekakav kiselkast zapah, ošamućujuć i težak.

Zastadoh na tren.

Učinilo mi se da čujem nešto... ???... Ne.

„To je samo od napetosti”, pomislih.

Ali poslije nekoliko koraka opet mi se učini to isto. Kao prigušen velikim jastucima vate, prostor više nije upijao ništa. Moji koraci narastahu do nepodnošljive eufoničnosti i bijaše rizično da požurim, jer se lako moglo dogoditi da bučnošću premašim sposobnost svoda da podnese te učestale vibracije.

Zvuk od maloprije sada se posve jasno ponovio. U nekoj od kuća na drugom kraju ulice zvonio je telefon. Bio je to nečiji uporan poziv, jer zvonjava nije prestajala, postajući štoviše sve glasnijom: drin... drin...drin...

Potrčah. Znam, bila je to čudna reakcija i teško bih je mogao objasniti, ali u tom času pomislih na Munu. Samo bi ona mogla imati takav motiv.

Od naglog trčanja počelo mi je tutnjati u ušima. Telefon kao da je zvonio sve brže i brže: drin, drin, drin...

Trčeći sredinom ulice, imao sam osjećaj kao da mi negdje u sljepoočnicama fijuču njezini oštri rubovi, oduzimajući svaki smisao vremenu. Sigurno je bilo samo to da je ono naglo poniralo tu negdje, nedaleko, u proždrljivu crnu noćnu jamu što kao da se okomito obrušavala nekamo dolje, poput neočekivana šupljeg mjesta u besmislenom prostoru.

Bijah posve blizu.

Drin, drin, drin, drin...

Ustrčah uza stube. Još uvijek je uporno zvonilo. Bijaše nepodnošljivo tamno i zagušljivo. Očajno pokušavah pronaći ključanicu.

Drin, drin, drin...

Utrčah u kuću.

Drin...

Zgrabih slušalicu.

„Halo, halo! Halo! Muna!”

Tit...tit...tit...

7.

Seoba

 

Gospode Bože, u kakvu sam to samoću upao! U opipljivosti te praznine iz koje iščezavahu sve podrobnosti koje sačinjavahu opću ravnotežu stvari, sada je ostalo tek ovih nekoliko komada namještaja, nabacanih tu preda mnom na gomilu kao kakva mrtva priroda, kao hladni tragovi nekakva velikog dalekog loma. Tako prekriveni, utonuli u mrtvilo svojih geometrijskih oblika koji su se isticali u tamnoj gami noći, sličili su ledenim asteroidima što su doletjeli iz nekog nepoznatog vremena i prostora, ne donoseći sa sobom nikakav znak prošlosti, nikakav predznak budućnosti.

Osjetih kako me odjednom hvata panika. Osvrtah se oko sebe, zagledavah se u sebe, samo da pronađem bar dio onog intimnog, nevinog i toplog svijeta u kojem sam nekad nedvojbeno boravio. Ali na sve strane naletavah samo na duboku i neprohodnu bjelinu. Sve kao da bijaše premazano, sterilizirano nekakvom onespokojavajućom izlišnošću koja je oduzimala svu čaroliju, svu orfičnost suptilnim detaljima života na koji se nekad oslanjah.

Ne znam, možda već konačno bijah spreman i pomiriti se s takvim bljedunjavim krajem...

U tami su se jasno razaznavali fluorescentni rubovi moje sobne kocke. Po kutovima u svim je smjerovima nečujno lazila hladna bjeličasta para. I dalje sve ostajaše tako zagonetno, ali znao sam da posvuda naokolo nesumnjivo zavladava nekakav metafizički nered u kojem, evo, i sam sudjelujem. Zapanjujuć, međutim, bijaše apsolut te tišine koja kao da je skrutnjavala svoju studen oko nemuštih predmeta, oblikujući nemoguće, ružne kalupe ništavnosti, nekakve čudne otiske koje je bilo moguće umnažati do beskonačnosti. Ali ta bijela slika u koju opet nahrupi puno snijega – kao da bijaše odnekud ukradena. Izvana, izvan vremena zaboravljenog u njoj, dopirao je nekakav pokušaj dovikivanja koji se uopće nije čuo: Gertaaa! Kaaaaj! I velika je, neočekivana sanjka, s posljednjim sitnicama što mi još preostadoše, polazila nekamo, ostavljajući za nama bespredmetnost jednog vremena koje je trebalo zaboraviti. Sjedeći na vrhu te hrpice intimnih ništavnosti, leđima bijah okrefinut kočijašu koji je tako čvrsto držao uzde. Nisam se osvrnuo ni prema konjima. Njihovi su – svakako ledeno bijeli – praporci zvonili tišinu što se miješala sa šumnom tišinom sve krupnijih pahulja koje su nas zauvijek ispraćale iz pustoši ovoga naselja, iz pustoši ovoga bijelog vremena iza kojeg, između oštro urezanih tragova salinaca, neočekivano zatopta nekoliko rahlih loptica tople konjske balege.