ULOMAK

Vidio sam kako je taj stariji gospodin izišao iz taksija s lijeve strane, kročio ravno na kolnik, i onda se gotovo do udaljenog pločnika u spljoštenoj perspektivi s one strane ceste, onako u ubrzanu, nesigurnom, vrludavom hodu između jurećih vozila, sređivao, gurao šal pod revere, namještao šešir i prčkao nešto po džepovima, osvrćući se za krajevima svoga teškog kaputa koji su landarali na sve strane oko njega i pritom trapavo premještajući skupocjenu kožnu tašku iz ruke u ruku. „Hm, profesor”, pomislih i, spuštajući se lagano kako bih se uvukao na zadnje sjedalo istoga taksija, vidjeh još samo, poput snimatelja kakva crno-bijelog trilera iz šezdesetih, kako se profesorove lijepo ulaštene cipele uspinju na onaj tamo pločnik i nestaju među užurbanim nogama prolaznika.

„Rue Lecourbe”, rekoh vozaču, ne bez one moje stare nelagode s taksijima u velikim nepoznatim gradovima. Jer ta je adresa zapravo mogla biti u bilo kojem udaljenom arondismanu, ali i tu negdje, posve blizu, a ja nisam od onih koji znaju prikriti zbunjenost. Nepredvidiv, gotovo arogantno šutljiv, taksist je samo vozio i vozio nekamo, šarajući lijevo-desno mrkim, sumnjičavim arapskim pogledom po trima, duguljastim retrovizorima pred sobom. Ne bih vam, dakako, to ni spomenuo da me nije u svom pomaknutom velegradskom taksi-cinemascopu imao kao na dlanu, paraliziranih misli i nesposobnoga da učinim i najmanju kretnju, i to upravo u trenutku kada se počelo zbivati nešto posve neobično.

Na sjedalu kraj mene, na onom mjestu gdje je do maločas sjedio profesor, zamijetio sam nešto neveliko, neodrediva oblika, nekakav ulomak, ali čudesne, iskonske ljepote, nešto čemu tu nikako nije bilo mjesto. Nema dvojbe da je to ispalo profesoru, dok je onako u žurbi napuštao taksi. Štoviše, činilo se kao da ga je, naglo zalupivši vratima, odrezao od ostaloga dijela, od cjeline, i odjurio u sivi gradski metež. Bila je to jedna njegova usputna ideja, čista i ljupka, tako usamljena i izgubljena u ovom ludom taksiju, nasilno otrgnuta od supstance, od sustava.