DALEKA PLOVIDBA

 

Sada, tridesetak godina kasnije, sve se doista čini jednostavnijim, iako mi je i dalje jednako teško biti mudar onako kako bi to zasigurno s lakoćom bio neki sretno umirovljen admiral, s velikim pečatnim prstenom na ruci i domom prepunim egzotičnih predmeta kolonijalnih boja i onih od sjajne ebanovine i ulaštene mjedi. Jer taj se admiral uspješno vratio i sa svoga posljednjeg putovanja i sada je na njemu samo da pripovijeda ljupke zgode s dalekih mora kojima je upoznao svaku plićinu i svaki hirovit val. No, je li ikad otišao predaleko, da li se ikad približio vrtoglavim ponorima Maelströma i je li ikad spoznao osjećaj potpune napuštenosti i samoće, jeziv zagrljaj Straha i Nemoći zbog toga što ga Nešto Nepoznato odvlači Nekamo gdje još Nitko bio nije? I može li na to uopće odgovoriti mornar koji se ipak vratio u svoju staru luku, zauvijek?

I ja sam jednom davno tako zaplovio, i otišao predaleko, najdalje od svih. A pošao sam samo po začine Crne proze, Kaosa, ne po postmodernu kao što je to na kraju ispalo. Stoga ovo nipošto nije pripovijest o neotkrivenim kontinentima, već priča o beskrajnoj plovidbi bez svrhe. Jer Crna proza pokazala se oceanom bez kopna, oceanom kojim se samo vječno brodi i brodi dubokom tamnom tvari u svim pravcima i smjerovima.

A sve je započelo tek jednim snažnim dojmom, čvrstim osjećajem da ja to mogu, da mogu drukčije i hrabrije. Nisam birao taj trenutak. Možda mi se samo učinilo da nešto nedostaje: malo više samopuzdanja, znatiželje u prstima, više snova u veslima i  jedrima. „Pa, zar nije prebanalno ljuljuškati se tako na krmi”, mišljah, „iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, jezdeći uvijek iznova dugom, niskom obalom kurziva i petita?” Viđah u suton mnoge novake, ali i one koje svi držahu morskim vukovima, kako tiho, bez ijedne riječi, tek uz kroćeni pljusak vesala, napuštaju mandrače i vezove, kako se otiskuju prema van i laganim brodicama i barkama vješto manevriraju između sprudova riječī i uznemirene sintakse. Izlazili su iz lagune na lažnu pučinu, tamo gdje još ima kakva-takva ulova, značajno se došaptavali glazurom mora i slučajnih odbljesaka. I, bome, činilo se preuzetnim njihovo gotovo formacijsko razmještanje u obliku poluarene, osvijetljene bezbrojnim čudnim svjetlima, njihovo zauzimanje krilā i središta poput turskih flotila na gravurama Stefana Scolarija i Marca Sedelera, ali pramcima uvijek bijahu okrenuti prema kraju, prema rivi, prema nedalekim, sigurnim brežuljcima, a nikad prema otvorenu moru, prema visokim valovima, i nikad prema dinamičnim slogovima i dobrom zapletu.

U zoru mreže im bijahu prazne: poneka krupnija slika, poneka skliska metafora, poneki pipak ili krak nečega još uvijek živućeg.

Apatija je vjerojatno najbolja riječ da opiše taj unutarnji provincijalni ribarski sjever, tu bespredmetnost uvijek istih impregniranih ogrtača i čizama, tu trajnu kišovitu jesen, posustajanje ljubavi i zanosa. Znate kako je kada za radni stol sjednete kao za zajedničku večeru, s unaprijed poznatim menijem i već odavno potrošenim kurtoazijama. Ah, nagledao sam se te proze, te literaturštine s toliko diskurzivnih razvlačenja i prenemaganja, tih skupnih portreta s građanskim uspjehom, ma koliko on velik bio. Radni stol – to je ipak nešto drugo: ne karnevalski duždev Bucintoro kojemu se kliče s arabesknih prozora Venecije, okupanih živim bojama haljina, stjegova i draperije. Radni stol – to je Maggellanov brod duboka gaza, usađen u hirovito nebo s kojeg odčitava znakove.

„Čujte”, rekoh jedne večeri, „dođite sutra rano na rivu; ja odlazim”.

U zoru, lučica Porto Morto bijaše pretijesna da primi svu znatiželjnu svjetinu. Bijaše doista čudna ta naša posljednja skupna freska na molu, tek jedva osvijetljena polukrugom prigušena svanuća boje starog lišaja.

Nisam se mogao otisnuti s crnim povezom na očima kako namjeravah; ne zato da bih dugo mahao s palube ili pak zauvijek upamtio sentimentalni prizor rastanka, već zato da izbjegnem sprudove i hridi znanog mi pribrežja. Tamo kamo sam se zaputio bio mi je potreban posve drugačiji vid.

Trebalo mi je neko vrijeme da zaplovim nepoznatim svijetom. No, brodeći, još sam dugo posvuda nailazio na uobičajenu inrepunkciju: na plutače s bandijericama, na oznake mreža i vrša, na plastične vrećice, grane, otrgnute bove i ulomke vesala i jarbolā, na dupine na imaginarnim brodskim linijama i uzavrela jata galebova na uvriježenim rutama ribarica. Ali njihovi oštri krikovi bijahu uskličnici! I tu je negdje, ipak, trebao biti kraj poznatim vodama.

Želio sam pronaći beskrajno polje čistih riječi, onih što su se tek podigle iz tamnih dubina, iz vremena, iz Ničega, ili ne znam odakle, riječi bez značenja, bez naglasaka, bez smisla, bez patine i zakrivljenosti, riječi bez slojeva i vlastite arheologije, riječi bez sinonima i homonima, riječi koje ne nose i ne kazuju ništa osim sebe samih, one divne praizvorne, nevine riječi što ne znaju da su nam sol i sve.

Znao sam da ću morati proći kroz duboko i opasno zamućeno polje bočatog jezika, na onom rubnom mjestu gdje se dodiruju i mimoilaze početak i kraj, onaj žestok vrtlog prepun ogrubjelih, oteščalih riječi koje više ne mogu primiti nikakav semantički teret i onih lahorastih, tek pridošlih, još uvijek oslobođenih svake obveze u jeziku, oblih poput plavetnih mjehurića što se podižu k površini. Klice, zametci novih riječi i cijeli novi govori i jezici, čisti poput planinskih izvora, na tome mjestu eruptiraju visoko poput gejzira i, obrušavajući se s pijanim zanosom kitova ubojica, svemu pridaju nove valere i značenja.

Bočati jezik, ah, bijaše to posve druga kemija od one kemije simbolā i stereotipā u priobalju. A kroz to sam tek morao proći.

Interpunkcija konačno bijaše posve nestala. Svuda oko mene širila se samo nepregledna tamna tvar. Struje su činile svoje i odvlačile me na sve strane. Bez zareza i točaka, bez dvotočja, povlaka i upitnika više nije bilo nikakvih pravila. Ocean je radio sa mnom sve što je htio. Za dana, dok je kosina neodrediva svjetla površinu tamne tvari još uvijek činila donekle transparentnom, nastojao sam nešto razaznati dolje. Ali ništa se nije vidjelo. Za neočekivnih bonaca, kad bi sve stalo, a plovilo mi nije moglo umaknuti, zaronio bih na dah koliko sam mogao. Ali ta dubina bijaše beskrajna. Istina, tamna je tvar možda bila duboka, nedohodna i prostrana samo po horizontali, ali to nisam mogao znati, jer nisam znao ni to ronim li stvarno u dubinu ili tek lutam vodaravno i samo kružim blizu površine.

Prepušten hirovima kaotičnih okolnosti, bijah posve izgubio osjećaj prostora i vremena, pa i samo sjećanje na razloge zašto sam se ovamo uputio. Nestanak interpunkcije oslobodio je riječi, ali i moje misli, i sve što bih pokušao definirati suvislo, pretvaralo se u monstruozne nečitke anagrame. Svijest i podsvijest, smisao i besmisao – preturalo mi se u bubnju. Tamna tvar je postupno ovladavala mnome.

I tko zna gdje sam u tom času uopće bio? Doista, krajnje sam odvažno krenuo na to putovanje, ali još nikamo nisam bio stigao. I već sam se pitao jesu li možda mrtvilo i potpuna praznina to moguće esencijalno stanje kojemu težim. Jer, možda u Inome i nema ničega drugog osim beskrajne pustoši. A sve se to još uvijek događalo s ove strane bočatog jezika i još uvijek s riječima koje su nešto značile.

Tada me prvi put posjeti ono užasno lice Straha, i ono svo sačinjeno od najgušće tamne tvari. Sâm, na splavi koju nekamo odvlači moćna tamna energija, klečao sam pred Bogom. Ne, nije to bio strah od kukavne smrti ili nepodnošljive, razdiruće boli, niti strah od samoće i jezive propasti. Bijaše to onaj iskonski strah od neopisive i neoprostive uzaludnosti pothvata. Jer, imao sam samo to jedno putovanje, tu jednu jedinu veliku plovidbu, bez sunca i zvijezda, bez sikstanta i busole, i bez ikoga što negdje čeka ma kakav ishod toga mog posve izlišnog poduzeća. A trebao sam otkriti Nešto Drugo.

Ponesen neočekivanim zanosom, katkad bih noću  bjesomučno lovio krupne riječi i smislove. Izranjali su i nalijetavali sa svih strana moga Kon-Tikija poput čudesnih svjetlećih jegulja, divovskih hobotnica i zubatih riba. Sav u vatri, hitro sam ih jednu za drugom izvlačio iz tamne tvari i njima zatrpavao palubu. Onako, na gomili, orijaške su im se oči žarile u mraku poput kovačeva ognjišta. „Oh, Bože, kakav ulov!” – ponavljah tada u sebi. – „Ovo je dobro, ovo je dobro”. Ali već kod prve hladne jutarnje svjetlosti, posve skrhan bijednim prizorom, pred sobom bih ugledao tek bezličnu hrpu nejestivih riječi i mucanja, šuplje, napuhnute riblje kože bez mesa i kostiju, nabacane osjećaje izvrnutih utroba, prazne ljušture i samo krljušt, krljušt posvuda.

A onda se dogodio čudan preokret. Odjednom su me, a da to gotovo nisam ni primijetio, sa svih strana okružile i zavrtjele moćne, orijaške vodene struje. Bile su toliko snažne i uzburkane da si ih jednostavno mogao vidjeti golim okom, nešto poput Amazone, Volge ili Mississippija usred crna oceana, i kao da je, k tomu, sve to još i klizilo nekamo dalje, putovalo: i ocean, i njegove unutarnje Amazone, Volge i Mississippiji, i moje krhko plovilo prepušteno posve neizvjesnoj sudbini. Zapravo, činilo se kao da se negdje dolje, duboko, duboko, u nespoznatljivoj tami toga zastašujućeg oceana tamne tvari dno tektonski naglo iskosilo, i sve se počelo ubrzano slijevati po toj novoj metafizičkoj padini, kao prema nekim vrtoglavim onostranim kaskadama, i kao da će se sva ta enormna, gusta i neprozirna tekućina nekamo izliti, iscuriti. I tko bi znao što me je sve još tamo čekalo?

Ali, moram reći, svaki moj doskorašnji strah i zdvajanje već bijahu iščezli, zapravo već bijahu posve potisnuti čvrstom spoznajom da sam u svom drskom kolumbovskom naumu ipak daleko dogurao, to jest, da sam se beskrajno i nepovratno udaljio od svih poznatih mi obala, da sam sada stvarno u apsolutno nepoznatom prostoru i vremenu i da se više nikad, hvala Bogu, neću vratiti u majušni, magleni, monotoni ribarski Porto Morto, pa makar na koncu i nikamo ne stigao na ovome svom neobičnom, dalekom putovanju. Jer, pokazalo se da je zapravo sâmo to putovanje postupno preraslo u osebujnu izazovnu nautičku poetiku i poeziju, u cilj sam po sebi, ma koliko god on bio crn, neproziran i neobjašnjiv, i meni samome i drugima. 

Slutio sam, a i sve me je nezaustavljivo i vuklo tamo, da to more, taj ocean tamne tvari ima nekakvo ušće, nekakvo mjesto istjecanja u Drugo, svojevrstan tjesnac u čijem uzavrelu grotlu žestoko okomitih litica sve ključa od bočatog jezika i bočatih riječi, i iza kojega se nepregledno duboko i daleko širi neka posve druga, beskrajna, božanski prozračna dimenzija, možda svijetla tvar, čije je ušće također tu, samo u suprotnom smjeru. I doista, bijaše to upravo to slućeno ušće primordijalnog jezika, govora i riječi što se iza vrtoglava tjesnaca bočatog jezika ulijevahu u tamnu tvar s ove strane.

A tu, na tom zadivljujuće i zastrašujuće uzburkanom oceanskom raskrižju, ili kružištu i vrlogu, događalo se čudo jezičnog sazdavanja i presazdavanja. Mlade, agresivne riječi zalijetavale su se strelovito i u hipu bezobzirno proždirale starije, umorne, tihe i mirne riječi, katkad toliko lijepe u svojoj dekadentnoj, larpurlartističkoj otmjenosti.

Širom otvorenih očiju i svih osjetila, svjedočio sam na tom mjestu nevjerojatnom jezičnom i govornom kanibalizmu. Cijeli govori proždirali su sami sebe i prežderavali se drugim velikim i malim govorima, do govorocida, do istrebljenja. Iza njih ostajaše samo jezična pustoš i praznina.

Brzo nadiruća jata opasnih, drskih, gotovo divljih samonastajućih šarenih žargona najrazličitijih vrsta i porijekla, dolijetala su sa svih strana i dubinskih razina poput sitnih otrovnih morskih osa koje su se munjevito, u punom pokretu, razmnožavale, udvostručavale, utrostručavale i zaposjedale one već posve rijetke, divne i još uvijek nezamućene dijelove širokoga morskog polja, otimajući ih posljednjim divovskim Nomurama, tihim, gracioznim aboridžinima govora i riječi, koje su svoju božansku praiskonsku inicijaciju dobile i preuzele izravno iz nekih dalekih svjetlosti, iz ljupkih maglica i moćnoga nebeskog teatra.

A sve to vrijeme posvuda naokolo pljuštala je i zaglušujuća kiša kliktajnih riječi i slogova. Kao da je negdje tamo, na šarolikom zemljovidu jezikā, neka orijaška metafizička pijavica iz korijena iščupala i usisala čitav jedan kliktajni govor i, nošena snažnim zračnim strujama, donijela ga upravo do ovog mjesta, do središta općega rasapa i loma.

Bijaše to zastrašujuće, živo uprizorenje stare Babilonske kletve kako sam je ja vidio u svojim mračnim predodžbama. Upavši u neko gotovo opsesivno stanje, slično najdubljoj nirvani, sve sam to promatrao s ruba palube moje lude Argosplavi uronjene u tajanstvenu Suštinu.

S duge pak strane, cijelo prostrano nebo, ako bih tako mogao nazvati taj, gotovo virtualan, ošamućen, opijen prostor nada mnom, koji kao da se bešumno nadimao i sažimao poput nekakvih imaginarnih, metafizičkih pluća, bijaše ispunjeno tisućama i tisućama prelijepih žutih i svijetlozelenih lastavica i ružičastih čiopa koje su visoko, u letu, spavale na svojim narančastim krilima, i raznim drugim pticama egzotična izgleda, razasutima posvuda gore u najživljim fluorescentnim bojama. Izvodeći spektakularne bravure u zraku, obrušavale su se munjevito do same površine bočatoga jezika, do mojih najskrovitijih misli, do same moje nutrine, a onda se naglo, uz nepojmljiv opći cvrkut, pjev i najneobičnija ptičja glasanja, u razigranu, vrludavu letu, jednako brzo i snažno uspinjale do nadrealnih visina, do iščeznuća, dok su pak druge u brišućem letu išle u suprotnom smjeru, ili u malim živahnim jatima presijecale tuđa jata, ponekad im se čak i pridružujući u smjeru u kojem su ova jurila, stvarajući čudesan, nerazmrsiv koloplet, ili nemirnu dúgu, koja se čas oblikovala u impresivan visok nebeski luk, čas naglo raspadala u mirijadu ljupkih djelića. Neke su se ptice dugih crnih kljunova i prelijepih, sjajnih vretenastih tijela boje smeđeg ugljena obrušavale s nezamislivih visina i silovito zaranjale u tamnu tvar, a onda, s jednakom slikovitošću, silovitošću i žustrinom, poput kakvih podmorničkih projektila izlijetale i dizale se uvis dok se ne bi izgubile iz vida.

U prvi mah uopće nisam mogao razumjeti zašto su sve te gotovo netvarne ptice, u tom svom neprestanom, luđački kaotičnom a opet tako savršeno organiziranom letu, okupljene upravo tu, nad ovim uzavrelim bočatim grotlom, koje je možda bilo i nekakav nebeski ulaz u crvotočinu jezika kojom se najkraćim putem i najbrže moglo stići do tajanstvenih dubina prajezika, ili, štoviše, do nekog oblika prašutnje prije samog trenutka pojave prvoga glasa, prvoga znaka, ili uopće nečega prvog što bi moglo biti nekakvo stvarno značenje, ali onda mi je postalo posve jasno da su one odasvud, čak i iz najudaljenijih metafizičkih krajeva, doletjele ovdje po božansku hranu, po riječi, po slogove, po lekseme, po foneme i leksigrame, po tek začete glasove i naglaske, po mrvice točkica, zareza i drugu sitnu interpunkciju koja još ništa nije značila, po taj hranjiv nebeski plankton kojega na sve strane bijaše u izobilju, po pjenušavim morskim krijestama, u uzburkanom zraku, posvuda na ovom – ah, tražim pravi pridjev ili imenicu! – ovom mjestu najdubljeg iskonskog rađanja i vrenja, mjestu Prapočela.

No ovdje, u tom času jedinstvenoga, gotovo božanskog nadahnuća, ništa i nije moglo biti drugačije, ništa nije ni moglo biti manje čudesno, niti išta manje udivljujuće, jer to najtajanstvenije onostrano mjesto do kojeg me je na crnoj splavi doveo zov sudbine iz zastrašujuće dubokog morfejskog potonuća zapravo bijaše onaj kozmogonijski čudotvorni Prauterus prarođenja prajezika, čije pak neponovljivo, fascinantno božansko dolaženje na ovaj nijemi svijet upravo bijaše započelo.

Odjednom se, ali posve naglo i doslovno u jednom jedinom trenu, kao da je nekom moćnom rukom zapovijeđeno, sve savršeno smirilo i posvema utihnulo. Takvu apsolutnu tišinu i mir, ili tu tišinu i mir Apsoluta, jednostavno ne bijaše moguće ni pojmiti, niti opisati. Bijahu to oni čulima i razumu nedostižni mir i tišina prauzrokā i praposljedicā svega, tišina i mir u kojima se zasigurno u najfinijim nijansama dotiču i prožimaju sâm početak i svrha bitka. I još se samo moja izgubljena splav lagano ljuljuškala nad vrtlogom koji sada postajaše besprijekorno gladak i sjajan poput cakline, bistar i proziran do nevjerojatnih dubina kojima se, koliko god vi naprezali pogled, ne naziraše dno, jednako kao ni vrtoglavo čistom, prozračnom nebu nada mnom na kojem, osim neizmjerne apsidalne dubine koja je budila strahopoštovanje, sada odjednom više ne bijaše ničeg drugog. Sâm trenutak naglog utrnuća svake kretnje, zvuka i slike, sam taj neočekivan događaj, kao da odjednom bijaše posve usisao i poništio sve što se u tom času zateklo tamo, svu onostranu imaginarnu floru i faunu, i svaku njihovu sjenu i trag. Nadrealna prozračnost koja se unedogled širila na sve strane obujmila je i snažno prožela sve, i mene samoga.

Lagano sam se, a da toga uopće nisam ni bio svjestan, spustio na koljena na rubu splavi, onako, gotovo ponizno, tiho, poput predana redovnika u dubokoj, nepokolebljivoj vjeri.

Sagnuo sam se i širom otvorenih očiju kao u bistri himalajski izvor uronio lice u svijetlu tvar, u tu veliku i duboku plodnu vodu nepojmljive kozmičke rodilje, i udivljen svetim prizorom koji se ukazao preda mnom, vidjeh kako se, već gotovo nadohvat, očiju jednako širom otvorenih poput mojih, a lelujavom pupčanom vrpcom još uvijek vezan uz nešto daleko i nespoznatljivo, nošen na mjehurićima prvih nestvarnih riječi, prema meni lagano podiže, ledeno hladna pogleda ali i božanski lijep i nježan, čudesan fetus prajezika.  

Bio sam jedini kojeg je dobra sudbina posvetila da se na tom svetom mjestu nađe baš u tom nevjerojatnom trenutku rađanja prajezika, u času njegova božanskog natalnog dolaženja i pojavljivanja, njegova mističnog izranjanja iz svjetlosti, iz maternice i rodnice Svega, i da poput neke metafizičke primalje to čudo nad čudesima, koje je tek udahnulo zrak, prvi primim u svoje ruke.

Doista bijah odabran. Klečao sam na koljenima, poput kakva šamana, posve opsjednut dubokim unutarnjim nespoznatljivim moćima, s tek rođenim djetešcem-prajezikom na rukama, a prve su se majušne bistre riječi pripijale i odbijale o rubove moje crne splavi koju nečujno zapljuskivahu i obasjavahu blagi valići svijetle tvari, dok se svuda naokolo prostirao samo beskraj, beskraj Ničega, i beskraj Svega. Prajezik i riječi, koji još ne bijahu proplakali niti se osmjehnuli na mojim dlanovima, lebdjeli su nad svijetom, nevino kao u velikom, nježnom Bogu.