DRUGO IME ZA PATNJU

 

Dugo sam vjerovao da se život i ljudsko srce ne mogu zarobiti u trajnoj patnji, ali danas, u ovom hiperpolitiziranom, potpuno iluzioniziranom, krajnje podijeljenom i nikad gladnijem i žednijem, gotovo već postcivilizacijskom svijetu potčinjenih i strogo kontroliranih pojedinaca i naroda, kada se patnja na svim razinama i u svim smjerovima bliži svome apsolutu – danas jasno znam da nije tako. Jer ta je i takva suvremena civilizacija posve redefinirala i pojam sreće, koja se i konačno mjeri isključivo time živite li na bogatom i sigurnom Sjeveru, na siromašnom i gladnom Jugu, u nekom još uvijek zaboravljenom dijelu Trećega svijeta, u Europi „prve, druge” ili „treće brzine”, u zemlji „kandidatu” za prijem u EU, jeste li izbjeglica, (e)migrant, (i)migrant ili starosjedilac u nekoj negda kolonijalističkoj a danas neokolonijalističkoj zemlji stabilnoga gospodarstva i dugih državotvornih tradicija. Ali sada, nakon brojnih dramatičnih atipičnih međunarodnih događaja i sve češćeg bezobzirnog i ciničnog poništavanja međunarodnoga prava i pravde kao najvažnijeg uljudbenog nasljeđa, vidimo da je i sve to stubokom dovedeno u pitanje.

Ne znam jesmo li kao civilizacija razvili snažan unutarnji imunitet ili stekli nekakav metafizički kôd za opstanak u patnji, s njom i uz nju, jer nedvojbeno je da patnju danas najčešće primamo zdravo za gotovo. Pogledajmo samo kataklizmatične scene svih vrsta nesreća u svijetu, od bjesomučnih, sve sofisticiranijih ratova i terorističkoga ludila do biblijskih prirodnih katastrofa poput tsunamija, s tisućama i stotinama tisuća poginulih. Sve su to tek šokantne medijske priče za nekoliko dana. I život ide dalje. Pa i osobno, prigodice, lakonski kažemo: „patim”, kao da je riječ o jednoznačnom pojmu, inkapsuliranom u nekom svom jednostavnom smislu i značenju iza kojeg postoji tek neka svakodnevna životna priča, i kojim, kada ga izgovorimo, kao da smo rekli sve, čime je to stanje patnje u cijelosti objašnjeno i apsolvirano. Premda su patnju, u ovom ili onom obliku, a nerijetko i isprepleteno više posve različitih vrsta patnji istovremeno ili rasuto tijekom života, spoznali gotovo svi na svijetu, ona je općenito i dalje shvaćena ili previše pojednostavljeno kao uobičajena životna pojava ili je, pak, za one koje dublje zanima, ovijena velom zbunjujuće i neprozirne zagonetke. Jer, onda kada se patnja, osobito ekstremna, „bavi” nama, osim svijesti da je tu, da nas je pohodila i pogodila, mi se skoro ni na koji način nismo u stanju sami baviti njome. Onda, pak, kada je nema u našem životu, ili je barem ne doživljavamo izravno – ona nas takorekuć i ne zanima, jer osnovni je i posve prirodan čovjekov poriv težnja ka sreći, što god ona bila i što god danas predstavljala svakome čovjeku ponaosob. Govorim, dakako, o individualnoj, intimnoj patnji, ali fenomen patnje, stradanja, neizmjerno je složen i slojevit, pa čak i kad ne pogađa izravno nas osobno, ona nas se tiče posredno, jer smo emotivno i na svaki drugi način višestruko umreženi u svijet, zbog patnje bližnjih, bliskih, zbog kolektivne patnje nekih skupina ljudi, zajednica ili naroda, ili čak zbog patnje čovječanstva općenito.

Ljudskom patnjom smo neprestano okruženi. Posvuda vidimo ili proživljavamo pojedinačnu ili masovnu egzistencijalnu patnju, bezdomništvo, neimaštinu, bijedu, glad, žeđ, duševnu i fizičku patnju svih vrsta, emocionalnu i ljubavnu patnju, patnju za nečim nedostižnim, patnju za iščezlim, patnju kao hipohondriju, patnju među ljudima i patnju usamljenosti/samoće, fobije kao patnju i patnju kao fobiju, i opet patnju proživljavanja istih, starih, već jednom proživljenih patnji.

Stoga se samo po sebi nameće niz pitanja: postoji li život bez patnje i može li se bez patnje uopće spoznati njegova punina? Je li odsustvo sreće dovoljno da bi smo to stanje nazvali patnjom i je li sreća neka vrst inverzije patnje, antipatnja, budući da imanentno sadrži, osvješteno ili ne, naš strah od gubitka sreće? Je li i ravnodušnost patnja? Imamo li mi ma kakvog utjecaja na svoje odluke kad se nađemo na zbunjujućem raskrižju gdje se susreću, križaju i razilaze sreća, ravnodušnost, i patnja? Da li patnju obilježava isključivo njezina pojava, crescendo, paroksizam, vrhunac, opadanje i gašenje, ili ona može biti od početka do kraja tek hibernirajuće emotivno stanje na istoj, nepromjenjivoj „valnoj” razini? I naposljetku, je li patnja sama po sebi patetična, je li ona ta koja proizvodi patetiku, ili pak u nekim oblicima iz patetike proizlazi?

Govorimo li, međutim, o patnji kao dobru ili zlu, ona je u životnome smislu, dakako, zlo, jer ranjava, boli i ponižava, ali u filozofskom smislu patnja je nesumnjivo „dobro”, jer je put ka spoznaji ili je, štoviše, ona sâma spoznaja, o čemu nam, primjerice, sugestivno svjedoče i osobna duboko dramatična, pa i potresna iskustva Buddhe ili pak Abelarda i Eloize. Otuda sada i pitanje: je li patnja neka vrst negativnog filozofskog i umjetničkog nadahnuća? Jer što je ona drugo do li poetično i poetičko stanje, poezija i filozofija in se. Zapravo metafizički univerzum patnje kao izvor dubokog nadahnuća od antičkih vremena do danas doista je nepregledan i gotovo neprohodan! Gdje god zavirimo u filozofiju ili umjetnost naći ćemo i patnju.

Patnja je sveprisutna i sveprožimajuća. Poput zmije potajnice, uvjek je tu, u našoj blizini, čak možda već i u nama samima, samo je još nismo svjesni sve dok naglo ne iskokne iz svoga crnog grma ili ispod teškog kamena na grudima i snažno nas ugrize.

Patnja je contradictio in adjecto. Golema patnja nerijetko nas izravno vodi u gašenje i iščeznuće, duhovno i fizičko. „Patnja osljepljuje, oglušuje, razara i veoma često ubija”, kaže Josif Brodski. Ali, paradoksalno, patnja je i svojevrstan lijek protiv same smrti. Šok, nagli i neočekivani sudbonosni događaj kojemu ne prethodi „vrijeme patnje” zbog spoznaje nečeg užasnog i neizbježnog, nerijetko dovodi do kobnih, pa i smrtnih ishoda. Ona je, zapravo, ambivalentna: ona je muka i mučenje, ali je, promatrana na vremenskoj crti, u samom trajanju, i svojevrsno nužno opuštanje duše, svakodnevna žličica utjehe bližnjih, kako se to u narodu veli, i utjehe same po sebi koju donosi vrijeme. A k tomu, tu su i uzdasi. Duboki i teški uzdasi zbog patnje i boli, danju i noću, u budnom stanju, u snu, u svako vrijeme, posve nekontrolirano i nesvjesno. Jedan uzdah – tisuću riječi. Kod najstrašnijih, razarajućih oblika psiholoških, emotivnih i fizičkih patnji, život kao da se brani upravo uzdasima. Slikovito rečeno, u takvim ekstatičnim stanjima patnje bezbroj puta uzdahnemo da ne bismo izdahnuli. I nije ta eufonička, ali i semantička srodnost riječi uzdisati i izdisati samo puka slučajnost u hrvatskom jeziku. Tu logičnu povezanost i bliskost vidimo i u talijanskom, u francuskom i drugim jezicima. Naprimjer u talijanskom: sospiriamo per non esalare l’ultimo respiro; ili pak u francuskom: souffrir mort e passion pour ne pas expirer, exaller le dernier soupir; u makedonskom: воздивнува naprama издивнува. Zato su uzdasi toliko često opjevani i spominjani u poeziji i literaturi općenito, nerijetko već i u samim naslovima djela, što nekima od njih pridodaje onu poznatu notu patetičnosti, od koje se, dakako kad je odmjerena, dobra književnost i ne brani.

Patnja je emocionalno stanje. Ne izabiremo je mi sami i ne upravljamo njome. Kad se pojavi, kada nam se nametne, prva je reakcija otpor, nevjerica, pitanje: „zašto baš ja?” Potom slijedi pokušaj da je odagnamo iz sebe, ali ona je u svom prvom naletu najžešća i neizmjerno jača i od naše najjače volje, i mi joj se ipak prepuštamo, predajemo se, a ona nas s lakoćom svojim mračnim pipalima obuhvaća i upravlja nama, našim osjetilima, ali i našim tijelom. Ne kaže se bez razloga da je netko tko pati slomljen, skrhan od patnje i boli. Klonuće duha prati i klonuće tijela, i obrnuto. No tu postoji i nedvosmislen psihološki kontrapunkt. Patnja i utjeha – dva su nerazdvojna lica boga Janusa: jedno je okrenuto prema prošlosti/patnji, drugo prema budućnosti/utjehi. U paroksizmatičnim stanjima, kad se patnja vrtoglavo uspinje ka samom svom vrhuncu, na vrhuncu je i potreba za utjehom, no kad nam je drugi žele pružiti, smiriti nas, dati nam, osim blagih, utješnih riječi, i lijekove i ljekovite pripravke kako bismo je lakše preživjeli, mi to najčešće odbijamo, otklanjamo, jer ne želimo u toj boli biti poput zombija, već racionalno proživjeti i preživjeti i krajnosti razloga naše patnje, biti svjesni krajnjih granica stradanja, jer to je zapravo i jedini put da nas ona oslobodi sebe same na emocionalnoj ravni, i da nas vrati iz stanja potpune zamagljenosti i obezglavljenosti u stanje racionalne kontrole nad događajima i, u konačnici, u stanje ponovne samokontrole.

Druga je krajnost, pak, apsolutno i nepovratno prepuštanje patnji kada se, slijedeći posve drugačiju vrstu poriva, sam život bori protiv života u patnji i odabire samopredaju i smrt, fizičku ili duhovnu. U „Wertheru” Goethe na jednom mjestu kaže: „Ljudska priroda ima svoje granice, ona je u stanju podnijeti radost, jad, bolove, samo do stanovita stupnja, no čim se taj stupanj prijeđe, ona odlazi u sunovrat. Dakle, nije ovdje pitanje: je li netko slab ili jak, nego: je li on sposoban izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna”. I malo dalje zaključuje da u takvom slučaju „priroda ne nalazi izlaza iz labirinta zamršenih i oprečnih sila i čovjek mora umrijeti”.

Patnja je emotivni sinonim za vapaj, krik, ali nju zakriva šutnja, unutarnji mukli vapaj i krik, povlačenje u sebe. Šutnja i neodazivanje svijetu jest posljedica patnje. Šutnja je drugo ime za patnju. Patnja je duboka unutarnja šutnja. Šutim, dakle patim.

Patnju sam prvi put spoznao kao dječak, zapravo gotovo već mladić. Još mi je pred očima ona pasternakovska, živagovska slika iznenadne majčine smrti i njezina ukopa. Zima, prosinac, snježno-blatnjav, vjetrovit dan, šutljivi ljudi, uplakane žene s maramama na glavi, asketski socrealistički ispraćaj. Moja patnja je započela tako što sam ja, umjesto obrnuto, tiješio druge oko sebe, vjerujući da sam dovoljno jak i muževan nositi se s time, ali me je upravo taj trenutak snažno obilježio nerazbistrivom unutarnjom tamom, nepodnošljivom nelagodom i osjećajem trajne napuštenosti u svijetu. Istina, kao znak nenadane spoznaje patnje, naglo su mi se proširile nutarnje mačje zjenice za pogled u nevidljivo, u ono tamno, ekspresivno pomaknuto u životu, ali osim toga novostečenog svojstva koje mi je moglo više koristiti u literaturi no u stvarnom životu, nije se dogodila nikakva moja druga praktična prilagodba svjetu prepunom bola i patnje.