POTROŠENI PJESNIČKI MODELI

Pitanje je: može li se potrošiti nepotrošivo? Može li se potrošiti metafizičko? Može li se do kraja spoznati nespoznatljivo? I, u krajnjoj crti: može li se spoznati i potrošiti Boga? A Ljepota je upravo taj metafizički, nespoznatljivi, nedokučivi i nepotrošivi Bog. I kad nam kažu: „Idemo dalje; to su već potrošeni pjesnički mo­deli”, to je kao da nas silom odvlače s mjesta gdje je ne­tom, tek majušnom sondom, utvrđeno postojanje ras­košnog mozaika, i sada ga treba nemilice zatrpati i otići na neko drugo mjesto i otvarati nove sonde, i to ne­ri­jetko tamo gdje nema ničega.  No postižemo li uopće nešto tim pomamnim čeprkanjem na sve strane po beskrajnom metafizičkom nalazištu, ne zadržavajući se nigdje dovoljno dugo da nešto do kraja doista i ra­zaznamo i spoznamo?

Metafizičko polje nepregledno je i prožima sve. Gdje god zagrebete – pomalja se čudo. Zato sam u pitanjima poezije, ali i umjetnosti općenito, nepokolebljivo konzervativan: ne odlazim s div­nog, neiscrpnog metafizičkog nalazišta dokle god se ono neprestano otvara i otkriva u svim pravcima i smjerovima i dok nas beskrajno raduje fascinantnom i nadahnjujućom ljepotom nepotrošivih mozaika i arabeski, i raskošnih monolita s davnim/vječnim po­rukama.