KRONIKA NAJAVLJENE SMRTI IMENA*

Nagovor na nacionalni suicid

 

„Braćo, čak i kad se među svojim zidovima svađate,

odbijajte napade spolja.”

(Če-king, Velika kineska antologija pjesama)

 

Na samom početku se ispričavam što će ovo moje izlaganje u mnogočemu biti prekonkretno, ukorijenjeno u krutu stvarnost, a ne u apstraktna filozofska i literarna razmišljanja o patnji na koja me je ova tema zadnjih mjeseci, od kad sam prihvatio Borisov poziv da sudjelujem na ovom skupu, stalno, pa mogu reći i plodno zaokupljala, ali ipak našu najveću patnju i najveće naše boli uzrokuju konkretne stvari, pojave i odnosi.

Možda će vam zato način ili stvari o kojima ću ovdje govoriti zazvučati kao hereza ili bar kao pretjerivanje, ali privid ima svoje visoke standarde, kao što svoje standarde ima i stvarnost. Svakodnevno svjedočimo da vješto stvoreni privid najčešće zakriva katkad i najbrutalniju stvarnost. Intuicija i znanje pojedinaca ih nerijetko precizno detektiraju na vrijeme i oni snažno upozoravaju, alarmiraju, ali opsesivna moć stvorene iluzije i lagodnost općega statusa quo koji je oblik kakve-takve ravnoteže tako su snažni da od svakoga heretičkog stava i slobodnog mišljenja koji ih potkopavaju i prokazuju u interesu razaznavanja i spoznaje katkad i najopasnije stvarnosti, najradije odvraćamo pogled i okrećemo glavu.

Stoga mi, velim, ako ovo doživite kao herezu protiv šire europske stvarnosti koja nas okružuje i kojoj pripadamo, i više nego što to želimo, ne zamjerite, jer ne govorim kao hladnokrvni promatrač, već kao netko tko duboko, iznutra, proživaljava osobnu patnju zbog svoga naroda koji su konačno, nakon njegove stoljetne dostojanstvene herojske borbe za slobodu i neovisnost, šarenim euroatlantskim iluzijama i lažima uspjeli zavesti, ošamutili ga i bezbrojnim ga drskim, otvorenim pritiscima i ucjenama nagovorili na povijesni nacionalni suicid. Riječ je o mom makedonskom narodu koji je izgubio kompas, naletio na euroatlantsku santu leda i raspao se iznutra. Ali izgubio je kompas samo zato što ga je prije svega izgubila i Europa i zalutala u sumanutu bezizlaznu eurounitarstičku, hiperbirokratsku maglu, maglu u kojoj će se, ako to dopustimo, sve više i sve intenzivnije gasiti suvereniteti naroda i zemalja članica i u kojoj će se tek događati i dogoditi još niz nacionalnih i svakovrsnih nesreća i lomova, jer na kormilu EU je bahata, svojom moći, blagostanjem i slavohlepljem omamljena, apsolutno samozaljubljena europska politička elita koja, poput Aliena iz Osmog putnika ima samo jedan jedini poriv – da preživi sve, bez obzira na cijenu, i da se razmeće po briselskim i drugim kuloarima. 

Zapravo, svjedočimo nutarnjem rasapu negdašnje sjajne, poletne, humane, solidarne Europe čijem smo se daljnjem usponu na tom tragu nadali, i grčevitom, punom ultrabirokratskih kočnica i unutarnjih međudržavnih ucjena s raznih strana na razne strane, i preživljavanju današnje ambiciozne ali posve nepouzdane Europe na stranputicama svih vrsta. Svjedočimo razvodnjavanju, izobličavanju i porazu jedne još prije nešto više od dva stoljeća prvi put izrečene plemenite ideje o europskom zajedništvu, koju je daleke 1813. godine sugerirao socijalutopist Henri de Saint-Simon u tekstu „Bacon i njegovo vrijeme” u kojem, doduše retorički, poziva na „uspostavu političke ustanove zajedničke svim europskim narodima koja bi ih politički povezala i zauzdala njihove pretjerane nacionalne težnje”. Pedesetak godina kasnije, 1867., najveći je svjetski anarhist Mihail Bakunjin bio mnogo određeniji kada je na Prvom kongresu Lige za mir u Ženevi, pozivajući na rušenje triju velikih centraliziranih feudalnih država, apsolutističke carske Rusije, Austro-Ugarske i Otomanskoga carstva rekao: „Mi moramo željeti njihov raspad, kako bi se na ruševinama tih cjelina, organiziranih kroz despotizam i osvajanje odozgo prema dolje, mogla razviti jedinstvena slobodna država, organizirana odozdo prema gore kroz slobodnu federaciju općina u provinciju, provincijâ u naciju, nacijâ u Ujedinjene države Europe”. Dakle, prvo ime buduće zajednice europskih država dao je upravo anarhist Mihail Bakunjin. Igrom slučaja, te iste 1867. godine rođen je Walter Rathenau, budući ministar vanjskih poslova Vajmarske Republike, koji će gotovo u pravilnom ciklusu od pedesetak godina poslije Bakunjinova govora opet zagovarati europsko zajedništvo, osobito kroz ekonomsku i trgovinsku suradnju i povezivanje kako bi se izbjegli budući ratovi među europskim zemljama. Ali onodobni europski i njemački lideri bili su posve gluhi za ta njegova razmišljanja i on je 1922. godine ubijen u atentatu. Ove, pak, 2017. godine, obilježena je 60. obljetnica utemeljenja Europske zajednice, kao da je ideja o tom velikom međunarodnom projektu tek tako pala s neba baš te 1957. godine, punih 145 godina nakon Saint-Simona kojeg, naravno, nitko nije spomenuo, kao uostalom ni Bakunjina, ni Rathenaua, jer ugodno je preuzimati slavu prvenstva, ma koliko to bilo nezasluženo.

Ali što je od svih tih relevantnih primarnih ideja ugrađeno i što je uopće od toga ostalo u današnjoj Europskoj Uniji?

Što se Saint-Simonove ideje tiče, ostalo je samo „zauzdavanje pretjeranih nacionalnih težnji”. Što se pak Bakunjina tiče, njegovu su ideju samo okrenuli za 360 stupnjeva. Nestala su ondašnja velika carstva, a danas gotovo na istim mjestima opet imamo novocivilizacijske imperije: Europsku Uniju, s jednom, dvije i tri brzine, koja nastaje baš despotski odozgo prema dolje; imamo veliku europsku odbačenu Rusiju na čelu suvremene vojno-gospodarske imperije u nastajanju pod imenom Ruska Federacija, i imamo isponižavanu i odbačenu Tursku koja ima potencijal okupljanja nekakvog novootomanskog gospodarskog i političkog imperija. Što se tiče Rathenauovih ideja o čvršćoj ekonomskoj povezanosti, tu se, zbog njezine evidentne pragmatičnosti, uz sijaset problema kojih i danas na svim razinama sustava ima itekako mnogo, otišlo najdalje, ali na tome se uglavnom i stalo, zapravo s brexitom se na stanovit način krenulo i unatrag. Ono, pak, što je Bakunjin predbacivao Cabeu, Louisu Blancu, furijeristima i sensimonistima da su, kako je rekao, „obuzeti strašću da izmišljaju budućnost, i da su svi bili više ili manje etatisti” – u tu se 150 godina staru ali sugestivnu sliku suvremeni europski lideri savršeno uklapaju: na neoetatističkim osnovama izmišljaju opet nekakvu neostvarivu, utopističku unitarističku budućnost europskih naroda koji bi se, po uzoru na Amerikance, jednom valjda trebali osjećati, a vjerojatno i zvati Europejcima. Ja osobno uopće ne želim biti Europejac u mjeri većoj od onoga koliko je svojim izvornim kulturnim i duhovnim nasljeđem moj narod pridonio stvaranju europske kulture i civilizacije, niti u nekoj mjeri većoj od onoga koliko je šira europska kultura i civilizacija utjecala na oblikovanje kulturnog i duhovnog nasljeđa moga naroda i mene samoga. Ja ne želim biti nekakav europski građanski nadpatriot i nadkozmopolit, bez nacionalnog identiteta, već želim biti samo to što jesam i što mi sada perfidno otimaju, i nikako ne ono što tamo u nekom europskom kabinetu netko zamišlja da trebam biti. Ali, što se Republike Makedonije i ostalih zemalja naše bivše federativne države tiče, proces je izrazito progresivan: jedan se manji, jugoslavenski unitaristički hegemonizam zamijenjuje daleko većim i sofisticiranijim europskim unitarnističkim hegemonizmom, koji se, doduše, još nije potpuno raskalašio zbog mnogih unutarnjih briga EU, ali je već dobrano pokazao svoje pravo bešćutno lice.

Cijena te europske i euroatlantske zabave previsoka je za sve narode koji nisu bili pri prvom ukrcaju u euroatlantski vlak, već su se počeli postupno priključivati tek nakon raspada velikoga socrealističkog bloka, ali nitko nije imao nezahvalniju i težu poziciju od makedonskog naroda, jer se prethistorija negiranja njegova postojanja, njegova identiteta, njegova jezika i kulturnog nasljeđa, prethistorija grubih denacionalizatorskih grčkih, bugarskih i srpskih nasrtaja tijekom cijeloga i osobito sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća dok je Makedonija još uvijek bila cjelovita unutar ostataka europskoga dijela Otomanskog carstva, kao i historija dijeljenja i otimanja njegovih povijesnih etničkih teritorija, proteže na punih 150 godina, do današnjih dana.

Predugo je to razdoblje da bi se neupućenoga s lakoćom provelo kroz duboku šumu složenih povijesnih istina, grubo kontaminiranih i gusto isprepletenih gotovo neprohodnom šikarom poluistina, laži i pseudohistorijskih fantazmagorija, kreiranih u osvajačkim propagandama i politikama susjednih zemalja koje će se sve više pojačavati, ubrzavati, usložnjavati i histerizirati sve do danas, do ovih tragičnih događaja o kojima sada govorim. No za ovaj kontekst ovdje bit će dovoljno podsjetiti na činjenicu da je 1912. u Prvom balkanskom ratu koji su pokrenule Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora, osim protjerivanja Turaka iz tog dijela Balkana, glavni cilj prvih triju potpisnica ratnoga pakta bio podjela Makedonije, svakom onoliko koliko u tom kaosu stigne zgrabiti. Drugi je balkanski rat, pak, 2013. poveden radi dovršetka porocesa toga osvajačkog grabeža i radi konačnog razmještaja mreže novostvorenih političkih granica na teritoriju već podijeljene Makedonije koja je u svim predratnim propagandama i tretirana samo kao teritorij koji jednostavno treba podijeliti nakon oslobođenja od turske vlasti, s narodom kojemu će potom svatko od osvajača, umjesto najmnogobrojnijega, autohtonog domicilnog makedonskog stanovništva i njegova identiteta, određivati i nametati tuđi, tj. srpski, bugarski i grčki identitet. Makedonija je podijeljena: najveći, egejski dio, gotovo 52% teritorija, pripao je Grčkoj, pirinski dio pripao je Bugarskoj, a vardarski Krajevini Srbiji, dok je manji, zapadni dio pripao Albaniji. Najgrublji i najvulgarniji istrebljivački i denacionalizatorski procesi tek su tada dobili maha, a u Grčkoj i s nedvojbenim genocidnim obilježjima. Kratki nacionalni smiraj i priznavanje dobio je makedonski narod u svojoj Republici Makedoniji unutar SFRJ, koji, dakako, nije bio bez ostatka zbog prijetećeg unitarističkog klatna nad bilo kojim izraženijim nacionalnim poletom, dakako, jednim od najvažnijih razloga raspada bivše države. Sve ostalo je manje-više poznato.

Ali, nažalost, ne i za Republiku Makedoniju i za makedonski narod čija se dramatična sudbina sada, pod strogom paskom i u koordiniranoj euro-američkoj i NATOvoj organizaciji i režiji na najgrublji i najprizemniji način definitivno privodi kraju.

Raspadom SFRJ, kada je stvorena i neovisna i suverena Republika Makedonija, gotovo svi stari akteri otimačine odmah su, svatko na svoj način, stavili nekakav veto na njezinu budućnost: Republika Bugarska priznala je Makedoniju pod njenim ustavnim imenom, ali nije priznala makedonski narod, makedonski jezik i nacionalno-povijesno i kulturno nasljeđe; Republika Grčka nije priznala ni ustavno ime Republike Makedonije ni makedonski narod; Republika Albanija je priznala makedonski narod, ali ne i Republiku Makedoniju pod njezinim ustavnim imenom. Republika Srbija priznala je i ustavno ime i makedonski narod, ali je svijetu ostala upamćena morbidna slika Vojislava Šešelja ovješenog o spomen ploču ASNOM-a (Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije), koju je bijesno trgao sa zida manastira Prohor Pčinski u kojem je 2. kolovoza 1944. godine donesena odluka o konstituiranju ASNOM-a u vrhovno zakonodavno tijelo Makedonije i o uvođenju makedonskog jezika kao službenog jezika u makedonskoj državi. Akteri aktualne politike u Srbiji, u kontekstu i u stilu svih mogućih današnjih međusobnih euro-balkanskih ucjena pred vratima EU i NATO-a, sada se nabacuju i mogućnošću povlačenja priznanja ustavnog imena Republike Makedonije.

Razrješenje toga gordijskog čvora Republika Makedonija i makedonski narod vidjeli su u ulasku u EU i u NATO, čime je definitivno zapečaćena sudbina njihove stvarne neovisnosti. Jasno je da nije bilo gotovo nikakvih drugih mogućnosti izbora, ali EU i NATO dobili su, nažalost, u svijesti makedonske javnosti gotovo mitska obilježja; glavna mantra postale su „euroatlantske integracije”, čijoj je promidžbi u Makedoniji znatno pridonijela i politička unisonost oko tog pitanja u inače stranački ekstremno bipolarnoj državi. No desni konzervativni centar kojeg bjesomučno i neopravdano prozivaju za makedonski nacionalizam našao se na putu euroatlantskih agendi, osobito zbog neciviliziranoga grčkog opetovanog zahtjeva za promjenom ustavnog imena Republike Makedonije, potpunim parlamentarnim bojkotom socijaldemokratske opozicije u želji da se i bez izbora dočepa vlasti, i stalnim i nerealnim povećanjem i problematiziranjem zahtjeva albanske manjine u Makedoniji, i još mnogočime iracionalnim što se ovdje ne da ispričati, što je zakuhalo i kuminiralo tzv. „šarenom revolucijom”, jednom od onih obojenih revolucija koje, organizirane i financirane sredstvima međunarodnih centara moći, prema istom uzorku zadnjih desetljeća haraju postkomunističkom Europom.

I na prijevremenim izborima u prosincu 2016. godine po broju osvojenih mandata pobijedila je stranka VMRO-DPMNE koja je bila na vlasti u zadnjih 11 godina i koja je, to treba posebno naglasiti, u cijelom tom razdoblju koalirala s makedonskim albanskim pobjedničkim stankama, usprkos svim međunarodnim medijskim prešućivanjima te činjenice i neistinama, pa, nažalost, i ovdje u Republici Hrvatskoj, osobito oko zadnjih najpogubnijih zbivanja za Republiku Makedoniju i za makedonski narod. Dapače stvoren je, pa i izrjekom, lažni dojam da oni nikako ne žele kolaciju s albanskim strankama, i to nekorektnim i krajnje neprofesionalnim prešućivanjem samo jednog malog ali beskrajno važnog podatka, a to je da su, premda međusobno različlitih svjetonazora, makedonske albanske stranke postizborno, u drugoj državi, u kabinetu albanskog premijera Edi Rame, sačinili i potpisali tzv. Tiransku platformu, koju je podržao i kosovski premijer Hašim Tači, s kojom su tobože namjeravali ući u koaliciju s pobjedničkom strankom VMRO-DPMNE. No ona je to odbila, jer Tiranska platforma je do posljednjega slova i zareza dio koncepta velikoalbanske politike u Makedoniji i, ukoliko se službeno prihvati, postaje osnovom za njezino potpuno redefiniranje iz unitarne u dvonacionalnu makedonsko-albansku državu, premda za to nema nikakvih ni historijskih, ni ustavnih, ni pravnih osnova, utoliko više što u Makedoniji, baš zbog odbijanja albanske strane da se to provede, već dvadesetak godina nije održan opći popis stanovništva kojim bi se utvrdilo i potvrdilo stvarno demografsko stanje u državi o tome jesu li točne brojke s kojima kontinuirano napamet barata, bolje rečeno manipulira albanska strana, tj. da na cijeloj teritoriji Republike Makedonije doista ima više od 20% albanskog stanovništva.

Pobjednička stranka na prijevremenim parlamentarnim izborima odbila je tu koaliciju, utoliko više što su albanske stranke odlučno rekle da je to crvena crta ispod koje neće ići.

Mandat je, nakon nezapamćenih pritisaka i opće jurnjave najviše evropske i međunarodne diplomacije, te američkog i europskih veleposlanstava u Skopju, dodijeljen lideru ljevice Zoranu Zaevu koji je dvije godine predvodio organiziranje kaosa u Makedoniji i koji je doslovno za 5 minuta prihvatio sve uvjete iz Tiranske platforme i otvorio legalan, parlamentarni put albanizaciji Republike Makedonije, tj. njenom pretvaranju u dvonacionalnu državu, s potencijalnim formiranjem kantona. Dana 27. travnja u makedonskom je Sobranju izvršen državni udar i novostvorena je nevelika parlamentarna većina makedonskih socijaldemokrata i albanskih stranaka za spikera izabrala Albanca Talata Džaferija, vojno-političkog konvertita, koji je najprije bio oficir JNA, pa časnik Armije Makedonije, a onda jedan od vođa i visok vojni funkcioner tijekom pobune Albanaca u Makedoniji 2001. godine, a njegovim instaliranjem na čelo parlamenta postao je drugi čovjek u vojnoj hijerarhiji Republike Makedonije, iza predsjednika države kao vrhovnog komandanta. Unutar manje od jednoga sata nakon izvršenog državnog udara, stizale su jedna za drugom čestitke i izrazi podrške europskih čelnika, europskih veleposlanstava i dakako američkog veleposlanstva Zoranu Zaevu i Talatu Džaferiju koji je već prvoga radnog dana na svoj radni stol, uz makedonsku stavio i albansku zastavu, jasno određujući smjer za Makedoniju totalno destruktivne politike. Samo nekoliko dana nakon konstituiranja nove vlade sa svim marionetskim obilježjima, novoizabrani je marionetski premijer Zaev s ciljem da, kako je tvrdio, ubrza procese „euroatlantske integracije”, odjurio u Sofiju i tamo izjavio da su makedonski i bugarski narod isti narod i da imaju zajedničku povijest, te da će se odmah pristupiti pisanju novih makedonskih udžbenika u kojima će se, sukladno novoj stvarnosti, reinterpretirati cjelokupna povijesna i kulturna prošlost makedonskog naroda. Već 1. kolovoza, da bi poniženje bilo što veće, upravo uoči najvećeg i najsvetijeg makedonskog nacionalnog praznika Ilindena, u Skopje je došao bugarski premijer Bojko Borisov s kojim je Zaev potpisao ugovor o dobrosusedskoj suradnji, ugovor kojim se u cijelosti poništava makedonski nacionalni i kulturni identitet, postojanje makedonskog naroda i dakako makedonskog jezika prije 1991. godine. U Bugarskoj se slavilo, u Makedoniji tugovalo! Ludilo i ponižavanje makedonskog naroda nastavilo se i sutradan, 2. kolovoza, kada je na jednom od najslavnijih makedonskih povijesnih mjesta, Mečkinom kamenu kod Kruševa, gdje se svake godine na proslavama Ilindenskog ustanka i Kruševske Republike okupljalo na tisuće makedonskih građana, pred malobrojnom, jedva prikrpljenom stranačkom publikom govorio upravo Talat Džaferi koji o Ilindenu doista nije imao što reći, osim da su u tom ustanku u stanovitom broju sudjelovali i Albanci, kao da je to bilo glavno obilježje tih velikih povijesnih događaja i kao da to makedonska povijesna znanost nije bezbroj puta istaknula. U međuvremenu je u Makedoniju na poziv nove vlade stigla poveća grupa međunarodnih stručnjaka da odrede i predlože daljnji tijek događaja, osobito oko dogovora o novom imenu Republike Makedonije. I sve se to zbiva unutar samo jednog mjeseca u kojem je, kako je to opet rečeno, u cilju ubrzanja procesa „euroatlantske integracije” makedonski ministar vanjskih poslova Dimitrov u Ateni razgovarao i s grčkim ministrom vanjskih poslova Kodziasom. Pri brzom uzvratnom posjetu Skopju Kodzijas je ciničan do bola, predložio Dimitrovu da testiraju novo ime za Republiku Makedoniju koje bi bilo „Sjeverna zemlja”; s njim su odmah započeli i dogovori oko radikalne revizije novih makedonskih udžbenika iz koji će se izbaciti, kako je rečeno, „makedonski iredentistički sadržaji”, a zauzvrat će Grčka pomoći da se iz europskih fondova osiguraju sredstva za uklanjanje iz Skopja svih spomenika poznatih povijesnih osoba na koje Grčka polaže povijesno pravo. Netom je završen prvi krug lokalnih izbora u Makedoniji na kojima su Zaev i njegovi koalicijski partneri osvojili najveći broj gradonačelničkih i vijećničkih mjesta u Makedoniji, nakon čega je Zaev odmah uputio poziv američkom posredniku u pregovorima oko promjene imena Republike Makedonije Matthew Nimetzu da hitno, već narednog mjeseca, dođe sa svojim novim prijedlogom, nadajući se da će i ta priča s imenom uskoro biti završena i da će se konačno otvoriti put za brzi ulazak neke amorfne zemlje pod nekim novim, nepoznatim imenom u EU i u NATO. Američka administracija je najavila da na Balkanu neće biti promjena granica, ali to je sada samo pitanje nekakvog novog zemljopisa na kojem neće biti imena Republike Makedonije, jer i SAD i NATO i Europsku Uniju zanimaju samo terirotij, prirodni resursi i jeftina radna snaga čipiranih i obespravljenih ljudi.       

 „Šok, bol i stid zbog vlastite bespomoćnosti”, riječi su Josifa Brodskog koje ovdje prizivam jer najbolje pristaju i mom osobnom, a duboko vjerujem i stvarnom emotivnom stanju velikoga dijela makedonskog naroda koji ne pristaje na ovo što mu se zbiva, ali mu je međunarodnim političkim nasiljem oduzeta snaga i gospodarenje vlastitom sudbinom. Odozgo, s osobnog životnog križa i s križa svoga makedonskog naroda vidim kako ga kao bijednu siročad, kao ludu bosonogu i gologlavu djecu, posljednji put odvode na razne strane i za njim čupaju svo korijenje i spaljuju svaki trag. 

Makedonija više nije ni samo teritorij, zemlja, terra, već zastakljeni europski terarij u kojem se pred očima svijeta, odveć ravnodušnog, odveć ciničnog ili samo odveć znatiželjnog, odvija jeziva drama proždiranja njezina imena, s kojim će umrijeti i sve ostalo, i narod, i jezik, i povijest, i kultura. Kao frapirani, paralizirani kunić kojeg su prepustili sudbini-zmiji, ošamućeni, izbezumljeni, izgubljeni makedonski narod danas samo blijedo zuri i zuri u bijelo, zeleno, crveno, plavo, u trepćuće, hipnotizirajuće koncentrične krugove od 28 i sve manje zvjezdica, i u različite nadrealno narastajuće simbole i euroatlantsko vojno znakovlje koji se zasljepljujuće spuštaju sve bliže i bliže, i, poput blesavo nasmiješenog bolesnika u visokoj vrućici, uopće ne vidi, ili bar onaj velik zevedeni dio, da oduvijek poznati predatori, ohrabreni europskom i američkom hegemonističkom politikom na Balkanu, sada već posve odlučno s raznih strana lagano, ležerno, ritualno gmižu ka njemu, i pritom nikamo ne žure, jer stoljetna se kronika najavljene smrti njegova imena i otimanja njegove povijesti, kulture, jezika i identiteta sada privodi kraju, a visoki zidovi terarija i još više i nedostižnije nebo iza kojih se podzemno i nadzemno i na sve moguće načine, a nadasve samozaljubljeno ljuljuška Europa stare slave i novoga lažnog sjaja, od uvećajvajućeg su ali neprobojnog stakla. Poput rotirajućih zrcalnih farova na predalekoj hridi, oni histerično predimenzioniraju europski sjaj kojeg davno, davno tamo više nema i zapravo je to samo svjetlost koja još pravocrtno putuje prema nama poput svjetlosti negda umrlih zvijezda, a tek malobrojni osvješteni znaju da je taj dio europskog kozmosa posve prazan i mrtav, dok mnoštvo još nevino sanja da se nekakvim kozmopolitskim šatlovima kojih uopće nema upute tamo, u zemaljski raj. Govorim, dakako, o iznevjerenom europskom duhovnom i civilizacijskom raju i sjaju, od kojeg je ostao samo decentno dizajnirani brend s ekonomskom i kulturološkom pozadinom pod nazivom „Europska Unija” za dnevnu međunarodnu slatko-političku uporabu, iza kojeg stoji tek golemo diskontno skladište moralno ukiseljene euroatlantske birokratske robe. Zato nikako i nipošto ne treba identificirati i izjednačavati pojam europska kultura s pojmom Europska Unija. To su dva dijametralno suprotna pojma, ali ovaj drugi pojam je taj koji nam prodaje prvi kao vlastiti brend koji apsolutno nije zaslužio. Sve ostalo je laž i snubljenje.

Dogodila se, dakle, veleizdaja u makedonskom narodu, izdajstvo, najgori, najbjedniji i najprizemniji ljudski čin. Dogodila se prijevara nacionalnih razmjera, igra za lakovjerni narod: tri kutijice šibica i loptica. Ali to je samo pronađeni međunarodni, pojaprije europski i NATO-ov modus operandi, katalizator koji je zapravo funebralni modus morendi koji je omogućio da se ubrza sve, da iluzija postane ne samo uvjerljiva, već čista stvarnost, da eksperiment samoukinuća, parlamentarnog samoubojstva makedonskog naroda kao jedinstven fenomen u svjetskoj povijesti uspije pred očima onih euroatlatnskih bolesnika koji ga izvode i pred očima onih za koje ga izvode, makar taj eksperiment bio samo najbanalnije paljenje žigice koja će kratko bljesnuti, planuti i jednostavno sagorjeti, čime će taj potpuno besmislen, a zapravo poražavajuće i dalekosežno katastrofalan eksperiment, istoga časa završiti. Pitam se što to Europi treba? Kakva je to idiotska zabava? Zašto se tako duboko urušila u nemoral i nehumanost? Zašto poput bijednog, potkupljenog nogometnog sudca jednima dodjeljuje crvene kartone, a drugima poklanja jedanaesterce? Zar svi koji to čine nisu smrtni i zar ih tragedija makedonskog naroda koju prouzročuju neće daleko nadživjeti? Zašto se Europa danas, u 21. stoljeću, davi u tom političkom i moralnom sodomo-hedonizmu, u tom prežderavanju i opijanju besmislom i glupostima? Kako smo dopustili to da ti orvelovski mračni i ništavni birokrati s crnim taškama i kravatama zavladaju nama, našim osjetilima, ali nadasve našim erazmovskim, morovim, volerovskim, raselovskim, sartreovskim umom? Kako smo se samo tako prepustili toj europskoj muholovki, tom užasnom virusu ahumane praznine i bezidejnog političkog blebetanja?

Prisjećam se, na kraju, ohrabrujućih, utješnih Gandhijevih riječi koje sam jednom zabilježio: „Nijedna se zemlja nikad nije uzdigla, a da nije bila pročišćena u ognju patnji”. Neizmjerno bih volio kad bi tako bilo i s mojom prvom, najvoljenom domovinom Makedonijom, i s mojim dobrim, miroljubivim makedonskim narodom, i s mojim prelijepim makedonskim jezikom, i s tom divnom, nadahnjujućom kulturom i nadasve besmrtnom glazbom, cijenjenom diljem svijeta. Ali bojim se da je sada prekasno za to. Neizlječiva autoimuna, iznutra razarajuća i razdiruća bolest naroda-djeteta koji nikad nije u svojoj punini do kraja odrastao do potpune nacionalne zrelosti, koji nije uspio izići iz vlastitoga nacionalnog puberteta i dovesti svoj preporod do kraja, jer mu jednostavno drugi nikad to nisu dopuštali i, evo, i dalje mu bijesno ne dopuštaju, jer su mu punih stotinu i pedeset godina pred očima krvnički, na sve moguće načine, izdajstvima i prijevarama ubijali ponajbolje sinove i kćeri, i neprestano ga snubili, i lagali mu i lagali, a kronični osjećaj nesigurnosti i samoprijezira kao u djeteta siročeta koje cijelog života svi samo podgurkuju sada je definitivno smrtno pogoršan i sverazdirućim metastazama velike euroatlantske šarene laži koja zavodljivim pseudokozmopolitskim zagrljajem i nepotrošenim dozama starih unitarizama, balkanskih, europskih i kojekakvih drugih dokida sve ono što je prirodne narode činilo narodima, njihovu posebnost, njihovu unutarnju ljepotu i duhovnost, njihove duboke, plemenite tradicije i njihovu nacionalnu samosvijest, u ime nekog novog vrlog, na crtu ispeglanog svijeta. I dakako, evo, najprije napada najkrhkije, najranjivije mjesto, nasrće na Makedoniju koja nikom ništa nije zgriješila, osim što je prelijepa i na svaki način predragocjena, zbog čega je za bezobzirne osvajače oduvijek bila balkanska trojanska jabuka razdora, a sada je, nažalost, tek okljaštreni ogrizak kojim se po međunarodnom diplomatskom blatu već 25 godina loptaju njezini prvi susjedi, kao i europski lideri i njihovi nadrealno zlobni veleposlanici u Makedoniji, s kapetanom te somnambulske momčadi, američkim veleposlanikom u Skopju Jessom Baileyom, glavnim ništiteljskim magom. Kada  svi ti raspamećeni, nesmiljeni ovršitelji makedonske narodne duše, makedonskog identiteta i makedonske države konačno budu otišli iz Makedonije – ostavit će za sobom samo zastrašujuću pustoš, postcivilizacijsku ruševinu zemlje, dakako u nacionalnom, duhovnom i kulturološkom smislu, zemlje koja je bila kolijevka jedne od najvećih civilizacijskih blagodati – sveslavenske pismenosti i kulture.

 

Pula, 17.-19. listopada 2017.

 

*  *  *

(Listopad 2017. - konac rujna 2018.)

 

Apsolutno je nemoguće u ovom kratkom ali nužnom dodatku na kraju sažeti što se sve u Makedoniji i oko nje zbivalo od Pulskih dana eseja u listopadu 2017., kada sam na skupu pročitao ovaj prethodni dio teksta, do trenutka predaje rukopisa uredništvu „Nove Istre” (konac rujna 2018.).

No, dvije stvari svakako treba istaknuti.

Prvo, svi navodni razlozi bjesomučnog rušenja prethodne vlasti tzv. „šarenom revolucijom” (korjenite društeve reforme, nadasve pravosuđa, suzbijanje korupcije i partijskog i političkog nepotizma, uspostavljanje socijalno pravednije države – radi ulaska u EU i NATO), nove su koalicijske vlasti (socijaldemokrati i makedonske velikoalbanske partije, s ukupno minimalnom parlamentarnom većinom), nakon državnog udara izvedenog u Sobranju Makedonije 27. travnja 2017., uz ovacije i pljesak euroatlantskih lidera i crne diplomacije, sasvim suprotno, pretvorile u neviđenu vlastitu histeričnu bakanaliju neskrivene milijunske (u eurima) otimačine od strane samih ministara multimilijunaša izravno iz državnoga proračuna; instaliranjem podobnih sudaca na svim razinama i eklatantnim nepoštivanjem Ustava i zakona Republike Makedonije pravna je država gotovo posve dokinuta i njome je zavladala bezobzirna samovolja vladajuće kvislinške i velikoalbanske klike; po partijskom i obiteljskom ključu u ciglih su tridesetak dana od dolaska na vlast do posljednjega mjesta „raspoređene” sve ključne i najvitalnije funkcije u državi i u javnim poduzećima, a postojeće su slobodne i novoizmišljene „fotelje” popunjene liderima i najbližim suradnicima nevladinih organizacija, koje su istoga časa postali najglasniji vladini sljedbenici i podvornici; sloboda onih medija koje nisu uspjeli nabrzinu silom ili raznovrsnim pritiscima ugasiti svedena je na najmanju moguću mjeru, uz neprestane prijetnje i ucjene sudskim porogonima, dok su politički neistomišljenici i sudionici mirnih javnih prosvjeda izloženi najgrubljim policijskim represalijama, vodenim topovima, palicama i hapšenjima s najbesmislenijim optužbama za navodni terorizam.

Takozvana „šarena revolucija” na čelu sa Zoranom Zaevim, koju su isproducirali, isfinancirali i na međunarodnu scenu progurali bezobzirni euroatlanstki lobiji i centri moći, sada, kao svaka druga revolucija, svu onu „svoju djecu” koju nije mogla uhljebiti jer su brzo shvatili tu veliku političko-kriminalnu prijevaru, i jer su se od toga zla posve odmetnuli i postali najoštrijim kritičarima novih vlasti, nastoji „pojesti”, potisnuti u nevidljivi društveni prostor, ili jednostavno pohapsiti.

Drugo, na tom sumanutom i posve svjesno zamagljujućem fonu svega gorespomenutog, zamućenog i bezbrojnim političkim sudskim sporovima protiv neistomišljenika, ali i razotkrivenim dnevnim kriminalnim aferama s netransparentnim i prljavim milijunskim javnim nabavama, svakodnevnim kontroverznim izjavama i postupcima domaćih vlasti, ali i svakovrsnih međunarodnih čimbenika i pojedinaca sa svih strana – onu, svima već beznadno dosadnu i prozirnu „priču” o „euroatlatnskim integracijama” Zaevska je kvislinška vlast svela na samo jedan jedini i isključivi cilj: promjenu imena Republike Makedonije i radikalnu izmjenu, tj. grubo, nesmiljeno i besmisleno redizajniranje Ustava Republike Makedonije, čime bi se u cijelosti poništili nacionalni identitet i uopće postojanje makedonskog naroda, ukupnog makedonskog historijskog, političko-pravnog i kulturnog nasljeđa i, dakako, makedonskog jezika, a sadašnja suverena makedonska država pretvorila u neki novi bezlični i zanemarivi državno-politički subjekt/objekt, dakle, sve posve suprotno interesima makedonskog naroda, a u izravnom i najbezočnijem interesu Republike Grčke, Republike Bugarske i agresivnih velikolabanskih intencija u Republici Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, čiju prijeteću mračnu sjenu slijepe europske političke elite stupidno drže samo prolaznom albanskom nacionalnom romantikom.   

U toj i takvoj sumračnoj atmosferi u i nad Republikom Makedonijom i nad makedonskim narodom zavladalo je nevjerojatno međunarodno političko nasilje, prožeto bijednim diplomatski cinizmom, zlobom i lažima neviđenih razmjera, a sve na ruku veleizdajničkom projektu Zorana Zaeva, što je, bez ikakvih javnih rasprava i konzultacija sa znastvenom i akademskom zajednicom, ali i sa širom društvenom javnošću, kulminiralo njegovim banalno i ponižavajuće kratkim telefonskim dogovorom s grčkim premijerom Ciprasom da se Republika Makedonija preimenuje u Republika Sjeverna Makedonija, te da se u Makedonski Ustav unesu takvi amandmani, kojima se, kao i u slučaju Ugovora o dobrosusjedstvu s Bugarskom, suverena Republika Makedonija koju je, nota bene, nakon osamostaljenja od SFRJ priznalo više od 140 država u svijetu, pretvara u najobičniji protektorat ovih dviju, a pak manjinski albanski narod u Makedoniji uzdiže na razinu državotvornog naroda. Ne časeći časa, opet na svoju ruku i bez ikakvog sudjelovanja političke opozicije i svih drugih relevantnih subjekata u državi, ministri vanjskih poslova Makedonije i Grčke, Dimitrov i Kodzias, u nazočnosti međunarodnih predstavnika, potpisali su u Nivicama na grčkoj strani Prespanskog jezera tzv. Prespanski ugovor, kojim se, najjezgrovitije rečeno, apsolutno i nepovratno sankcionira poništenje makedonskog naroda, cjelokupne makedonske političke i kulturne prošlosti, makedonskog jezika i, dakako, suverene države Republike Makedonije. Dovoljno je, ilustracije radi, reći već samo to da se u preambuli toga „Ugovora” spominje samo Republika Grčka, a za Republiku Makedoniju upotrebljen je pojam „druga strana”. Potpisujući ovaj kapitulantski dokument, ministar vanskih poslova Republike Makedonije Nikola Dimitrov izvršio je politički kriminalni čin, jer, prema makedonskom Ustavu i važećim zakonima, tu vrstu međunarodnih ugovorâ potpisuje isključivo predsjednik republike, ali kako je ovoj vlasti poštovanje prava posve nevažno, oni su ga samo nekoliko dana kasnije ratificirali u Sobranju, uz najavju održavanja referenduma o njegovu prihvaćanju. Makedonski predsjednik Đorgi Ivanov odbio je potpisati taj štetni ugovor i on nije postao pravomoćan, ali se, prema uobičajenom marionetskom scenariju vladajućih, istoga časa cjelokupna domaća i međunarodna javnost preusmjerila i prefokusirala na predstojeći referendum. Posve suprotno Ustavu i zakonima Republike Makedonije, ali i svim dobrim međunarodnim praksama, i, dakako, opet bez sudjelovanja opozicije, te znanstvene i akademske zajednice, donesena je odluka da se 30. rujna 2018. održi post festum konzulatativni a ne obvezujući referendum, za koji je perfidno osmišljeno višeznačno, nejasno i zbunjujuće referendumsko pitanje na jednom istom glasačkom listiću: „Jeste li za ulazak u EU i u NATO, putem prihvaćanja Prespanskog ugovora”.  Evidentno je da je na to pitanje moguće odgovoriti na bar 8 načina: netko je za EU, ali nije za NATO i Prespanski ugovor; drugi je za NATO, ali nije za EU i prespanski Ugovor; treći je za EU i NATO, ali nije za Prespanski ugovor; četvrti je za Prespanski ugovor, ali nije za EU i NATO; peti je za Prespanski ugovor i EU, ali nije za NATO... i td. To je crna manipulacija i najobičnija ucjena, jer poznato je da je većina stanovništva Republike Makedonije za njezin ulazak u EU, a eventualni pozitivan ishod toga referenduma značio bio nadrealno, jedino i jedinstveno u povijesti čovječanstva, samoukinuće makedonskog naroda.

S proglašenjem referenduma dogodio se novi nadrealni val međunarodnog ludila. Evropski povjerenik za susjedske odnose Johannes Hann odmah je najavio da će osobno doći u Makedoniju i sudjelovati u uvjeravanju naroda da glasuje za Prespanski ugovor. To je i učinio, prijeteći da će, ako na referendumu ne prođe ugovor s Grčkom, Makedonija biti dugoročno izolirana. Za Hannom je uslijedilo bezobzirno svakodnevno hovodočašće i haranje po Makedoniji raznih europskih i američkih diplomata, ali i najviših europskih državnih dužnosnika i predstavnika NATO-a koji izravno sudjeluju u pritiscima, lažima i uvjeravanju makedonskog naroda da se referendumom izjasni za prihvaćanje ugovora s Grčkom i samoga sebe izbriše s lica zemlje. Jedina bijedna fraza koju svi odreda papagajski ponavljaju jest da su svi oni za budućnost „naroda ove države” u europskoj obitelji, dobro znajući da makedonski narod mora dati sve sada i odmah, a ne dobiti ništa, možda i nikada.

Ne kanim ovdje nabrajati sve one koji su tu besramnu „euroatlantsku dužnost” obavili tijekom predreferendumskih 30 dana. Skandaloznost ovog u europskoj povijesti nezapamćenog međunarodnog diplomatskog i političkog nasilja i uplitanja stranih državnika u unutarnje poslove jedne suverene europske države i članice Ujedinjenih naroda dovoljno ilustrira ovih nekoliko ironičnih i apsurdnih primjera: premijerka Velike Britranije Tresea Mai, upravo u jeku brexita, mučnog i konfliktnog izlaska njezine zemlje iz EU, doputovala je osobno u Makedoniju da uvjerava makedonski narod kako će ih ona osobno i Velika Britanija podržati u naporima za ulazak u Europsku Uniju; kancelarka Angela Markel doputovala je osobno u Makedoniju da sudjeluje u vladinoj referendumskoj kampanji za prihvaćanje Prespanskog ugovora, a sama nije dozvolila Taipu Erdoganu održavanje njegove predizborne kampanje među Turcima u Njemačkoj; francuski predsjednik Macron, koji je jasno i nedvosmielno dao do znanja da se protivi proširenju EU dok se ona iznutra ne reorganizira, čvršće poveže i pripremi za daljnja proširenja, obratio se putem video-poruke makedonoskoj javnosti, uvjeravajući makedonski narod da se, odazivajući se izlaskom na referendum, izjasni za europsku budućnost. Besmisao do besmisla!

Za referendumsku antinacionalnu i antidržavnu kampanju makedonska je vlada, suprotno važećim makedonskim zakonima o financiranju izbora i političkih kampanja, „prerasporedila” oko 4 milijuna eura proračunskih sredstava iz džepova poreznih obveznika, a pokrenula je samo konzultativni referendum koji i nema nikakvog smisla, jer se održava nakon već obavljenog potpisivanja ugovora, budući da joj je jasno koliko je istinski velika mogućnost da referendum bude masovno bojkotiran i ignoriran. Sluteći da bi njegov potpuni neuspjeh, tj. nedovoljan cenzus izlaska građana na glasovanje bio posve moguć, ministar Dimitrov izjavio je da će i samo izlazak 100.000 ljudi (od nešto više od 900.000 građana s pravom glasa), s 50.000+1 pozitivnih odgovora biti dovoljan za prihvaćanje kapitulantskog Prespanskog ugovora, tj. samoukinuća makedonskog naroda, njegova povijesnog imena i njegove samostalne, suverene države Republike Makedonije. To samo pokazuje do koje su mjere, izgubivši svaki humansitički i civilizacijski kompas, marionetska vlast u Skoplju i međunarodna zajednica, Europska Unija, SAD i NATO bezobzirno spremni na najgrublji politički falsifikat, licencirajući „divlji” prostor za svakovrsno bezobzirno falsificiranje povijesti i povijesnih istina, i ne samo u slučaju Makedonije i makedonskog naroda.

Kad ovaj svezak „Nove Istre” već bude izišao iz tiska znat ćemo da li je u nesumnjivo najtežem i najpresudnijem trenutki u svojoj povijesti makedonski narod uspio prepoznati ovo nezapamćeno i nesmiljeno ludilo, i odlučno stao na svoju stranu, na stranu svoga imena, svoje povijesti i kulture, na stranu svoje ukradene države, i na stranu svoje nacionalne budućnosti.