ANAGRAM

Uza sami vrh timpana bijaše priljepljena svinj­ska glava od žućkaste žbuke koju je nevješta ruka majstora malo nakrivila, pa je u polutami izgleda­­lo kao da se kezi. Ustvari, on nikada nije uočio tu figu­ru, već je netko, kao usput, primijetio: „Je li to ona kuća sa svinjskom glavom?” Bio je uvjeren da svi zagledaju samo masivna drvena vrata otrovno zelene boje. Ne bijaše drugih markantnih znakova, osim trapavih stanara koji su uvijek u zoru ili u sumrak vukli teške plinske boce kao teške prijetnje i mrmljali nejasne psovke. Dakako, to je bilo ranije, a sada se vrijeme nekako izvrnulo poput čamca. Po­če­lo je s poplavom. Cijelu je noć uvijao pre­li­jepu Ta­ni u svoja žestoka htijenja i kao da je s no­­vim dolaženjem poriva rasla neka neukrotiva si­la koja ga uzdiže kao u snu, koja ga valja vrho­vima ne­kih tajanstveno tihih vrba. Ujutro su primi­jetili da je voda dospjela do samih ogradnih zidova plju­skajući ih blatnjavim trunjem. Otrčao je na po­sao, kao s nekim ciljem, ali je bio posve siguran da su već druge smjestili u helikoptere i od­vezli ih na ugrožena područja. Nije on bio stvoren za krupne pothvate, unaprijed smišljenih razmjera. No, netko je ipak na­slutio njegov krhki odnos prema općoj opas­no­sti i, bacivši mu slamčicu, rekao: „Što se to do­go­dilo s tvojim starim domom? Vidio sam sinoć o­gromne plamenove kako kuljaju s drugoga kata“. Nije u prvi mah shvatio smisao svega toga. Dom je bio odavno napušten, razoren, pust – i kak­ve to veze uopće ima s njim? Ali je ipak brzo otrčao onamo, pod iz­govorom da će pratiti nesigurni vodo­staj ri­jeke. Most je bio davno poplavljen i u njegove su se propuste zavlačila posljednja stabla, naježe­nog ko­rijenja. Vojnici su, čvrsto povezani užadima, s osi­guranih gumenih čamaca postavljali minske blo­kove na odgovarajuća mjesta. To nije bilo pre­­po­­ručljivo iz poznatih razloga koje su još prije mno­go godina utvrdili stručnjaci. Srušeni bi most mo­gao zapriječiti veće količine vode, a posebno u­ko­­li­ko dođe do pucanja brane koja se nalazila uz­vod­no. Dakako, trebalo je nešto poduzeti, ali bijaše to mravlja snaga naspram bujice. Dovlačiti vreće s pi­jeskom značilo je samo gubiti vrijeme. Na kraju se zastrašujuća atrakcija svela samo na tupo zurenje u divovske vrt­loge i Baldo se odvuče do svoga sta­­roga doma. Popi­sne komisije vršljale su po ruše­vinama. Krov je bio propao, prozori izbijeni od eks­plozije, a madraci s donjih katova puni vodurine koja se cijedila iz o­lu­kâ i naprslog vodovoda. Gazdaričin je sin izvla­čio staru prikolicu iz garaže, škiljeći pre­ma komisiji koja je utvrđivala štetu. Da, dogodio se incident. Dok su Baldu objašnjavali da je nesre­ću izaz­vala pjevačica s drugoga kata, koja je za grijanje u­mje­sto lož-ulja upotrebljavala iskorišteno motorno ulje, pa je dimnjak, vjerojatno zapušen, jednostav­no otkazao i izazvao strašnu eksploziju, jedan od isljednika otkrio je da na donjem katu postoji ne­kakva zabranjena ordinacija. Naravno, to više niko­me ništa nije značilo. Iznosili su pocrnjele metalne stvari i ugarke od namještaja. Svi su ostali živi. Do­godilo se noćas. Baldo je ovu nesreću slutio go­di­nama. Kuća je bila stara, s drvenim podovima i stro­povima, i on je uvijek sumnjao u ispravnost o­nih silnih plin­skih boca. Ipak, nije mogao ni pret­postaviti da će nesreću izazvati baš pjevačica. Ona je uvijek bila u dugovima i vjerojatno je štedjela, ložeći to iskorišteno motorno ulje. Donosili su joj ga neki sumnjivi mladići rošavih lica, koji su noću njezine električne instalacije privezivali izravno na vanjske vodove ka­ko bi primirili električno brojilo. Ono je, inače, nosilo vješto uvijenu plombu na kojoj nitko ne bi mogao razaz­nati žig. Baldo se kuće sjetio tek kasnije. U nekoj je guž­vi čuo da su dijelovi grada već propisno poplav­ljeni i da su telefonske instalacije u više pravaca od­nešene bujicom koja je raskopala zemlju. Telefoni­rao je nekome s važnim upozorenjem da je voda za piće zagađena i da se može koristiti tek proku­hana. Za trenutak je zamislio ognjene plamenove kako odnose krovnu konstrukciju i ljude kako iz­nose staru gazdaricu, slomljenu i polusvjesnu. Bila je bogomoljka i nije vjerovala u elementarne sile. Onako, kao za sebe, Baldo promrmlja da je iz­go­rio njegov stari dom. „A jel’ to ona kuća sa svinj­skom glavom?” – čuo je nečije hladno, ravnodušno pitanje. Da, do­ista, kuća je imala velika, teška vrata otrovno ze­lene boje, ali svinjsku glavu nika­da nije zami­jetio. Na poslu se, opet, govorilo o bo­­le­sniku kojeg je iz ludnice odvukla voda i Baldo si pokuša predočiti luđakovo viđenje stihije. Da, to je doista bilo vrlo neukusno i bolno. Ali bujica je bešćutno odnosila sve pred sobom i posve neho­tice on se i mentalno prepustio divljoj snazi nje­nih strujâ. Zato i nije bio spreman za mučninu oko sudskog po­ziva, jer to je prevršavalo sve granice. Najprije je, gotovo u ponoć, došao neki služ­be­nik i, ispričavajući se što ga uznemirava u tako neobično vrijeme, predao mu nekakav žuti listić. „Znate, tražio sam vas cijeloga dana, ali nije vas bilo. Vidite – ovdje piše hitno. No nije to ništa. Neka vas to ne uznemirava. Stalno tako ne­koga zovu”. Pljunuo je u mastiljavu olovku i dao Baldu da potpiše. Poziv nije sadržavao nikak­vo sa­­općenje razloga zašto mu je uručen. Moglo se samo na­ga­đati, bez ikakva ozbiljnijeg ishoda. Kasnije, gotovo pred samu zoru, iz sna ga je trgnulo snažno lu­panje na prozor. Stanovao je u prizemlju i bio izložen svakojakim drskostima noćnih ptica, ali ovo ipak bijaše nešto posve drukčije. Netko je imao sasvim jasnu namjeru da ga probudi po svaku cijenu. O­nako bunovan, pomislio je da je možda konačno započela dugo najavljivana vojna vje­žba i da ga, evo, novače, našto sav protrnu. Soba je b­i­la u neredu kao da je procurila kroz mrtvo riblje oko. Te­ški vuneni prekrivači svjetlucali su od suzdrža­na elektriciteta koji je odsjajivao i odskakivao po stak­lima uo­kvirenih gravura i crteža, a otuda klizio po ne­ravnom stropu, kao da će ga prokopati i urušiti svakoga trena. Odlučno lupanje u prozor ponovilo se, sada nervoznije i u­por­nije. Privukavši se uz zavjesu, Baldo kroz za­mag­ljeno okno vidje izobličeno lice vozača s posla koji je dahtao u plavičastu mrzlinu zraka. Dogodilo se ne­što iznimno. Zasigurno je voda negdje opasno probila nasip, ili pak spašvaju dokumentaciju koja je već ranije bila djelomično uništena. Osjetio je u­žasnu glad, kao da je u snu prevalio kilo­me­tre i mjesecima razvlačio tek užeglu mrvicu sira. Ipak se odvezao na posao. Ulicama su protr­čavali vojnici i rezervisti, ali sudeći po najnormal­nijem radio-programu koji je putem slušao u ko­lima, nije bilo riječi ni o čemu tako presudnom. Tresla ga je gro­znica. Na sebi je imao samo tamnocrveni karirani sviter iz kojeg nije izlazio cijele jeseni i već su o to­me kru­žile pod­smješljive priče, pune mrtvog du­ha i dosade. No sa­da je to postalo razlogom i čud­nog ponašanja ostalih. Pod dojmom neo­čekivanog sud­skog poziva i naglog buđenja, grubo uvu­čen u oša­mu­ću­jući vrtlog noćnih događaja, Baldo nije ni zamijetio da su svi oko njega o­djeveni u crna, pogrebna odijela i da im licima struje valovi umjesno pri­prav­ljene tuge. Netko je umro. Ali o tome se pred njim nije raspravljalo, osobito u nekom ovakvom slučaju kada je ot­padala svaka iz­nimka. Istina, to se događalo i ranije, pa ipak se uvijek računalo i s njim. No ovoga puta mu rekoše da je sada on jedina raspoloživa snaga za poplavu, dok su drugi zauzeti tom smrću; odas­lani su na sve stra­ne da pripremaju nekakve specijalne re­portaže i inter­vjue. Nepristojno buljeći u njegov tamnocrveni sviter, koji je tako drastično odu­darao od cijeloga tog morbidnog ljudskog flora, poslaše ga u Institut za bakteriologiju da pra­ti sjednicu Stožera koje je trebalo donijeti odluku o totalnom cijepljenju stanovništva. Njegova oblast bila je kul­tura i pomi­sao da je sada odjednom zadužen za nekakve pa­rameci­je i volvokse iznudi mu nezdravi smi­je­šak. Dok je pripremao materijale za izvanrednu sjednicu Stožera, u njegov ured uđe jedan ko­lega i reče mu da možda sada i nije vrijeme za tak­ve razgovore, ali da se neke stvari odvijaju iz­van razuma i moći da ih se pojmi. Treba djelovati, treba osedlati konje! Dugo je razmišljao prije no što će mu se, evo, obratiti, ali njegov dosije doista krasi ap­so­lutna čistota, a u nj je upisano samo njegovo ime i nijedna druga riječ. Sumanjali su da je to možda mač s dvije oštrice, jer se ne zna što zapravo znači to posvemašnje odsu­stvo svakog vanjskog djelovanja, međutim, ipak je prevagnula procjena da je ustvari s njim sve u naj­boljem redu, te da je došao trenutak da mu se obrate za suradnju. Ima i takvih koji odbijaju surađivati, ali to se poslije uvijek odrazi na njihovoj karijeri, a Baldo je mlad čovjek i njemu će biti po­trebna sva­ko­vrsna podrška na trnovitu životnom putu. Ne bi bilo dobro da kaže „ne”, jer to znači od­ricanje sva­ke moguće suradnje, a oni ne bi htjeli ni pomisliti na takvu mogućnost, jer će im njegova odanost mnogo zna­čiti, s obzirom na odsu­stvo ma kakve hipoteke. Trebao bi samo reći: „dobro, vidjet će­mo”, i to bi za početak bilo sasvim dovoljno... Izvana je dopiralo snažno tutnjanje helikopterâ koji su vršili brzu evakuaciju. Netko je u hodinuku doviknuo da se, usprkos vla­zi, zapalilo smeće na dvorištu. To se već i osjećalo po snažnom smradu koji je prodirao kroz pro­zorsku drvena­riju. „Ne, ne, to mi je posve strano i neprihvatljivo”, kratko odgovori Baldo. „Mr­zim sjenke. I prekinimo odmah ovaj razgovor. U poslu sam”. Gledano s ruba provalije u njezinu utrobu mož­da je sve to dobilo stanovitu reskost koja nije pri­rođe­na takvim situacijama, ali je Baldo taj isječak doživio kao neku prilijepljenu krpicu svijesti koja visi o končiću, leprša, ali se ne ot­kida, ne iščezava, već neprestano podsjeća na svo­je mutno prisustvo. „Peter Schlemihl“, reče u se­bi i to je bio dovoljan razlog za drugi nezdrav smije­­­šak. A onda... da, dogodilo se u velikom amfiteatru Medicin­skog fakulteta gdje se održavala sjednica Stožera. Zapravo, bijaše to sâm kraj sjednice na koji je netom stigao. Zapovijeđe­no je hitno i opće cijepljenje protiv crijevnih i dru­gih bo­lesti. Javio je stenografima tu informaciju i, dok je prolazio dugim fakultetskim hodnikom, vi­dio je kako se užurbano ekipiraju skupine liječnika, stažista i studenata za već određene punktove. Zrak je bio ispunjen teškim mi­risom etera. Čak su i ulice bile zagušjive; činilo se da špirit gori na sve strane, iglice su bile usijane, pamuk vrlo hladan od alkohola, ili joda, ili tko zna od čega. Netko mu je pokušavao glavu spu­stiti ni­že. „To će mu vratiti krv u lice”, čuo je kao izdaleka. Hlad­ne, meke ruke klizile su mu po obrazima. S mu­kom je otvo­rio oči i sa strane vidio dugu kolonu ljudi, žena i djece, zavrnutih rukava, kako prilaze stolu naspram kre­veta na kojem je bio položen. „Pokušajte ne spa­vati”, čuo je ponovno isti glas. Jedva podigavši oteščale kapke, vidio je blago lice bolničarke koja ga je držala za ruku. „Dobro je, dobro, ipak smo vas uspjeli cijepiti. Niste odavali izgled uplašena čovjeka. No, dobro je”. Pa, kada mu se to uopće dogodilo? Na ulici ga je srela Tani, poljubila ga i otrčala na satove klavira. Već je bila cijepljena. Odjednom se bio uplašio zbog bolova u tr­buhu. Bio je jako gladan, ali je mislio da su to ipak prvi simptomi zaraze. „Ha, glupo njuškalo s parazitima”. Odmah je otišao cijepiti se. Znao je da će se svakako onesvijestiti i to se, eto, dogodilo. „Izgledate jako iscrpljeno”, reče mu sestra. „Ali vidim da vam je sada puno bolje, zar ne? Bilo bi do­bro da malo pro­šećete na čistom zraku, ako ste u stanju”. Dakako da se odmah izvukao iz te zagušljive vakcinatorske cjev­či­ce. Vrtjelo mu se u glavi. U džepu potraži inha­lator da se malo osvježi, ali napipa samo neki papirić. Bijaše to onaj žuti sudski poziv koji je noćas spremio u džep kako ne bi zaboravio odmah sutradan provjeriti o če­mu je riječ. Ali sada je, dakako, već bilo prekasno za sve.