Robert Marteau

PROMATRAČ

 

* * *

U meni snijeg i brdo, pristanište,

Krhko zdanje od kralježaka, bijeli lotos,

U meni kineska tinta, i barka naslikana

U podnožju planine, na vodama prapočetnim.

 

U meni trstika, i ptica-ogledalo,

Dinastija, sveti prauzrok

Posvećen vilinu konjicu, u meni mesar

Koji zna točno mjesto zglavka,

U meni njegov nož, ja njegov vol.

 

U meni putovanje pradavne ruže.

 

 

* * *

U svom grmu, da je astronom

Otkrije. Ona ostavlja u pijesku

Svoju plavu sandalu

U doba kada berači

Plove morem, vinu se predavši,

Opremljeni tek vrtlarskim noževima.

 

Tako se zna da se u listopadu,

Zajedno s nebom, ljubav

Prema južnom vjetru povija, ostavljajući ipak

Na preljinu čelu

Zvjezdano sjeme, pjenušavo biserje, na ruci

Prsten što se grom ne drznu sprljiti.

 

 

* * *

Puno vremena provodim

Uha prilijepljenog uz vrata.

Promatram svilu

Što nas razdvaja. Doista,

Sva se ovija

Ljepotom sličnom

Rubenini.

 

 

* * *

Ponoć je. Ne dopustite da vas iskušava pustinja.

To nježno trenje noćne pahuljice,

Taj treptaj laticâ, širenje plućnih krila,

To putovanje sâmo, to smo mi,

slični drvetu koje radi.

 

 

* * *

Razapet ću zrcalo

Da se od opeke ključ odvoji,

Da dogodi se berba

Tamo gdje suša caruje,

Da ledina stekne slavu svoga kamenja.

 

Hoće li tako moći kročiti u boravište

I na kamenu ploču položiti

Stopalo koje voda podržava,

I drugo koje svjetlost okružuje.

 

 

* * *

Oranici jednak

Okrećem svoje lice

I mijenjam ga prema tom krajoliku

Što prepušten bijaše parlogu.

 

Ne čudite se stoga

Kada me u strnjištu nađete,

Katkad sam roj, katkad zrno šipka,

Nešpula,

Kralju podsmijeha sličan.

 

 

* * *

Dozrijet će sunce

Na kućici sata,

Jednoga ćemo dana imati svoju srž,

Otisnutu na platnu,

Svoju jezgru zaboravljenu

U uglu crkvena predvorja.

 

 

* * *

Konji

Galopirahu morem

Među galebovima.

Otok jabukâ

Ne bijaše tek varka.

 

 

* * *

Vjetar nad krovovima

Odlazi nezamijećen.

 

 

* * *

Lubavnici, vi koji imate zemlje manje od kreveta

I čija se tajna poput pribrežja otvara naplavinama školjki,

Arhivama rasutim kraj tiskarskih preša,

Katkad vam tek stručak djeteline otvara usta,

I eto vas učas prekrivenih drvenastom tkaninom,

Pepeo ste i žeravica kojima pastir

Raspaljuje vrbe, jer on, oponašajući sunce,

Želi više ljepote na svojim obalama

Gdje ga čama obuzima ako vodu

Ne oskvrnjuje vatrom

Kao što to uvijek rade u kovačnicama.

Stoga, ne patite više, evo, vaša je svadba utanačena,

U istom jajetu zametci dvaju Dioskurâ.