KAOS I PSIHOSTRUKTURA TEKSTA
Kaos je istinski zavičaj teksta i vrijeme je da mu se potonji vrati. Antejska avantura ostvarenog jezika završava na sklopljenim usnama kao slutnja, kao mogućnost, kao vjerojatnost zagovorenog smisla. Sav napor stoljećâ da ga organiziraju, da ga podrede suhoparnoj logici buđenja, malaksava pred istinom vlastite istrošenosti, iscijeđenosti, nemuštosti. Gola je izgovorena riječ. Dramatika jezičnih strojeva, špalirâ, parada napudranih slogova i mrtvorođenih rečenica, gusto su groblje nad kojim vlada dragocjeni kaos. Granica je reska, pukotina duboka. Tu je i žrtvovani umjetnik riječi koji na sopstveni nered i nered kroz koji ga provodi banalna svakodnevica besmisleno pokušava gledati kao na opasnu zvjerčicu iza debelog stakla. Napisat će tomove i tomove o otuđenosti, upoznat će njezino migoljivo tijelo, anatomiju njezine moći i surovosti, ali uvijek izvan nje, netaknut njome, jer je kužna i ružna i jer skrnavi volju i potire napor.
Pomisao na kaos pogrešno je odabran ton, ali upravo zato prepoznatljiv. Jer, dok harmoniji skandiraju svi, dok je uzdižu na visoko postolje vječnosti – uporno, besmisleno i duboko upečatljivo bruji taj „pogrešni” ton za koji ima smjelosti tek najodličniji među odličnima, jer mu je prišao iznutra, jer ga je priznao ravnopravnim svakoj uglađenosti koju treba zahvaliti uhodanim, ovjerenim iskustvima, tradiciji koja godi poput termofora, ali je znak slabosti i opadanja.
Pred kaosom kao pred najneugodnijom mišlju svatko odmahne glavom. To je kratka varka. Za tren smo ga zaboravili, ali on je opet tu. I kao da je življenje bjekstvo iz kaosa, pokušaj smirenja, organiziranja vlastite misli, utvrđivanja neke kronologije koja umiruje jer se lako pozivamo na godište, na mjesec, dan; to je pokušaj određivanja sebe u nekom prepoznatljivom prostoru koji su norme procijenile kao normalno prebivalište i zato je ugodno poput skrovišta u nepogodi. No to je ipak samo spoznaja vanjskih znakova ali ne i njihove krhkosti, nepostojanosti što je posljednja nesigurna karta na koju se igra. Ružno samostalan, kaos je u svemu tome kao svebiće koje podrazumijeva grijeh smrtnika i ne mari za dugi psalam kao iskupljenje, već nemilosrdno i sigurno bruji u onaj isti „pogrešan” ton koji je jedino istinsko stvaranje, jer je drugačiji, jer rađa „suprotno”, zagovara inat, budi nove senzore koje je harmonija mimoišla, kao što pokret iz navike mimoilazi svijest o sebi samome.
Ishodeći iz svoje uzburkane suštine, tekst piše jedino kaos. Piše sebe. Ali slojevito, jer dolazi iznutra, iz jezgre gdje sve pršti od uzavrelosti, napetosti, od vlastitoga nedefiniranog elektriciteta koji se napreže da se organizira, da nekamo poteče; rađa se u kovitlacima energetskih maglina kojima struje nejasne slike, viđenja, djetinji otisci, nagli padovi, slutnje, seksualne vrtoglavice, pokušaji mira i uzaludnost svake preciznosti. Kaos je nezaobilazan motiv. Oduzmite ga velikim djelima i što će ostati od njih? Grozna konstrukcija, puna serijskih vijaka i poluga koje jednostavno možete prebaciti bilo kamo i uvijek će sigurno obaviti svoj svakodnevni rutinski posao. Naselite li ih kaosom, neartikuliranim svijetom proturječnosti, punim prkosa i žestokosti, neočekivanim mòrama koje se pretaču jedna u drugu, mijenjajući samo unutarnje protagoniste sna i netočnih uspomena, pogrešne predodžbe o dobroti zlih i o podmuklosti dobrih – osjetit ćete plodnu moć stvoritelja, sigurnost Oca pred poganskim sljepilom djeteta, kojem tek zbog metafizički intelektualne distance puštate na volju.
Kaos je uvjet teksta, kao što je napor uvjet spoznaje. Pisati kaos znači preimenovati svijet, preroditi ga, učiti čovječanstvo novom govoru, jer drevni već nije u stanju „slikati”, umrtvljuje intuiciju i prepušta je uslovnim refleksima, trzajima koji bezuvjetno pretpostavljaju pouzdani automatizam bivstvovanja. Pisati kaos znači sintetizirati svijet, odmjeravati polifoniju u odnosu na svaki pojedini ton i sve skupa naprama ništavilu tišine u kojoj se nered grčevito otima samome sebi. Harmonija je samo dio, ljepuškasti komadić svijeta, i zato je prepoznatljiva i shvatljiva. Kaos, taj gorostasni suparnik volji, razveden je i prepun čvorova koje je mučno razvezivati. Poput nepotrebne sitnice zaobilazi ga žurno uvažavanje.
Kaos je nemilosrdno ogledalo u kojem nitko ne želi vidjeti sebe. I žudeći za otrcanom navikom reda, za kartotekom vlastite duše, svijet se muva na uvijek istoj distanci od sebe do istine, ne sluteći da tek sumanuto prožimanje svega u jednom jedinom trenu vodi otkrovenju.
Proisteklo iz razornog grča, mučeno na snažnim nutarnjim vatrama, rasijanim po oveštalom životnom poprištu, zapljuskivano mutnim vodama kolotečine, Djelo kaosa moćno nadrasta nezajažljivu bujicu – i svaki se pogled, zatečen, zaustavlja na tom nepobitnom trajanju, na toj orogenskoj stijeni za koju je prekrhak i najtvrđi zub. Tek pred kutom iz kojeg se dalje ne može, čovjek počinje shvaćati sebe, definirati i vrednovati svoje unutarnje slobode, jer su vanjske osječene, prepušta se tijekovima vlastitoga kaosa, ali se i navikava da ga prebrođuje, da svladava njegove hitre vode.
Dostojevski je govorio da više voli zamišljati svoja djela nego li ih pisati. Jer, zamišljena, ona su u stanju neponovljivog, netaknutog, čednog kaosa, u stanju neprestanog pretapanja, gdje sve izvire jedno iz drugog, vraćajući mu se obnovljeno, nepoznato. Djelo kaosa pouzdano transformira materiju u ideju, sposobno da je uvijek vrati u prvobitno opipljivo stanje. Ali pisati – znači organizirati, sređivati, znači: ograničavati. Samo nešto na broju, nešto u stanovitoj količini moguće je podrediti harmoniji, dok je kaos beskonačan i neulovljiv. On podrazumijeva iznenađenja. Neočekivane prodore, koji paraju granice prostora i vremena. Nemogućnost da mu se otkrije zakonomjernost, nemogućnost da se definira – nije li to jedini razlog tolikih Muza, rodova i vrsta? Najprije raskomadati nešto, a zatim, u dijelovima, ovladati njime! I što je sama ta krhotina – književnost, ako ne pokušaj sređivanja jezičnog kaosa, determiniranja vizionarskog kaosa, traženja čvrste podloge u misaonoj magli?
Književnost je tijekom cijele svoje povijesti težila slobodi, a tu je i uzrok njezinog paradoksa. Ona se nemoćno priklonila deklaraciji onoga časa kada je izrekla prvu ljudsku istinu. Odabrala je pogrešnu slobodu. A slijedimo li kroz stoljeća njezine napore da se vrati svom primordijalnom ishodištu, uočit ćemo posvuda samo neobuzdanu centripetalnu moć tradicije koja je bespogovorno na strani harmonije, koja ustreptalo uzdiše nad lijepim formama. Klasična književnost, međutim, i nije mogla prihvatiti drukčiju soluciju. Njegovati lijepe forme značilo je ići uz dlaku utilitarnim pritiscima, suspendirati ih u vremenu na jedan bezbolan, eufemistički način. Ne vjerujemo da je književnost toga bila svjesna. Prije će biti da je riječ o iskonskom porivu za istinom, o intuiciji stvaralačkog genija. Ali kao otpor, kao prkos, taj je poriv pronio kroz vrijeme netaknutu čežnju za prvobitnom istinom. Uostalom, kaos je uvijek podsjećao na nju.
Vrijeme je umanjilo distancu od kaosa do spoznaje, djelomično uvjetujući unutarnje, vrludave smjerove njezina razvitka. Ne napuštajući kaotične sfere makrokozmosa, čovjek se, naravno, obratio i mutnim sferama mikrokozmosa. Traganje je bilo radikalno, ali su rezultati, avaj, bili beznačajni u odnosu na nepredvidljivost kaotičnih mijena. Sve do čega je razum došao pripada harmoniji, jer je jedino ona podložna shvaćanju i razgrtanju. Ona ima svoj nerazorni staklenik u kojem je uvijek ista, dopadljiva i zamorna poput pravoga puta. Ali kako je tek bljedunjava i beskrvna u umjetnosti, u književnosti, jer besramno laže, dotjeruje, izigrava realnost. Je li netko posegnuo za kaosom iznutra, je li netko sazrio za taj podvig?! Razgrnuti sebe i druge do posljednje suzdržane misli. Strgnuti sa stupova znamenjâ svih normi. Raskriliti univerzalnu Istinu koja podrazumijeva i govori sve. Prepustiti je samoj sebi, njezinom nevinom, netaknutom postojanju izvan nas. Jer i najbezazlenije stanje života uvlači nas u Jagovu kožu, prevrtljivu, obmanjivačku, zlu – i treba je se otresti nemilosrdnim pogledom u sebe. Laskajući svome vremenu, svojoj sujeti, svojoj mudrosti i moći, uvjereni u nepobitnost vlastite istine, mi golicamo laž na zarazni smijeh koji nas skrnavi pred sopstvenim idealom, potcjenjujemo snagu neprijatelja u sebi, i sve smo dalje od Istine pod čijom je zastavom tražimo. Spoznajmo do kraja tamnu stranu čovjekovu, njegove kolebljive misli, strast zahuktalu u pogrešnom smjeru, podmuklost bez razloga i dobrotu s razlogom, napipajmo pukotine u mrežama njegove svijesti i neprobojna mjesta u podsvijesti, suočimo ga s vlastitim bezizlazom pred kaosom univerzalne Istine, pred kutom nepobitne Laži, pustimo ga da u ahasverskim noćima sam pronađe put do sebe. Za to je sposobno jedino Djelo kaosa. Ono sažima epohe, potire prostore, panteistički osluškuje tihi šapat vječnosti i beskraja. Ono nije namijenjeno kao što nije namijenjena ni priroda. Ostvarujući se, ono se ostvaruje poput nje: nepredviđeno, mutantno, snagom sopstvene energije, čiji su uzroci izvan svake misli i tumačenja. Zato je jedino njemu istinski prohodna mučna ljudska duša, zagušljiva od pohotnih isparenja, močvarna od povodljivih smutnji, gorka od neostvarenih želja, zatvorena za svaki vanjski sjaj. Djelo kaosa ne mijenja agregatno stanje duha objašnjavajući ga, već ga nastoji pronaći u riječi, u mogućim znacima, čije je odgonetanje ustavri tek prvo narušavanje balzamirane Istine Bića. A čovjek je, bivajući na razmeđi, ili točnije, u središtu makro i mikorkozmosa, polazna točka u odgonetanju sveopćeg kaosa, u odgonetanju sebe samoga, u sebi i oko sebe. Ali, nažalost, i svoj jedini tumač.
Eto riječi koja uskrsava norme i konvencije! Suočiti se sa sobom, sa svojom istinom, objelodaniti je primjera radi, huliti na sebe u ime ljudskosti, u ime opće Istine, znači uzdizati se pred idejom i padati pred konkretnim životom! To je uzrok raskola u čovjeku, u stvaraocu. Književnost se kroz povijest upućivala čas na jednu, čas na drugu stranu, ali su najdublji i najtrajniji tragovi ostali upravo tamo gdje se ideja i život presijecaju, gdje se čak i nehotice poklapaju sve njihove neulovljive konstante. Ocrtavajući u jeziku tu tananu nit, koja razdvaja svijest od podsvijesti, stvarni svijet od imaginarnog, uvjetujući ih uzajamno, prvi put usprkos ludilu, književnost ocrtava svoje novo obzorje. Iznoseći kroz tekst anagramsko stanje duha, i kroz njega anagramsko stanje Bića, književnost otjelotvoruje svoju polivalentnu slobodu i razara granice rodova i vrsta. To je sintetička moć psihostrukture teksta koji se prerođen vraća kaosu kao svome praizvoru i praizvoru umnoženoga svijeta.