DOČEK

Bilo je posve neizvjesno kada će povorka izbiti iza okuke, ali svjetina se već tiskala, naguravala, pomjerala, užljebljujući se nekako centimetar po centimetar, lijevo-desno, naprijed-natrag, otimljući se redu što su ga pokušavali uspostaviti ljudi s crvenim trakama na rukama, poprilično uznemireni zbog nepredviđene navale koju su sve više i sve nezgodnije komplicirale beskrajne kolone učenika sa zastavicama, transparanetima i dugim, raznobojnim svilenim lentama u čije se lahorasto treperenje uplitao žar papirnih kapica. Odjednom je pokuljala svjetina iz svih sporednih ulica, nadolazeći u valovima. Bilo je neke žestokosti u njihovim kretnjama, neke naglosti koja je preciznije određivala opću težnju od samog strujanja uzavrelih ljudskih tijela. Ali čemu ta žurba? Nitko nije mogao stići prije sumraka kada je trebalo plotunima i raketama zasuti gradsko nebo.

Dugi kej kao da se ugibao s obje strane rijeke pod teretom nadolazeće mase koja je u vrludavim strujama izbijala na mostove, već tako krhke i nepouzdane, lelujave nad pukotinom turobne i masne vode. Dvokrilci jarkih boja u širokim krugovima nadlijetavahu grad, rasturajući jata letaka za kojima ljudi i djeca pretrčavahu cijele kvartove. Najprije bi se spustili sasvim nisko, a onda uzlijećući naglo izvrtali goleme pakete ružičastih, zelenih, plavih i žutih listića što su se pri laganom, lepršavom padu činili tako bliskima i tako nadohvat ruke da je upravo ta iluzija kidala cijele kordone i bacala ih u ludi, znatiželjan i kaotičan trk. Pogleda uprtih u nebo, ljudi su se neprestano sudarali i opet nastavljali jurnjavu bez ikakvih isprika. Odrediti smisao svemu tome bilo je jednostavno nemoguće. No možda bi ponešto mogle objasniti tek usputne, mutne primisli ili nelagodne slutnje što su se kao nerazgovjetan, sumnjiv šapat uvlačile u njihova polovična bića.

Brza kola ophodnje, sva u nekom žustrom sjaju, projuriše u smjeru odakle se povorka očekivala, nemilosrdno gnječeći već pomalo uvelo cvijeće što su ga nestrpljiva djeca prije vremena razbacala po cesti. Ljudi istezahu vratove ne bi li tamo prvi ugledali nešto, ali kao da se sve zbivalo negdje iza njih, tako su u tjemenu imali onaj poznati osjećaj neugodnog pogleda koji vam naglo pomiče korak i izvlači tlo pod nogama. Iza ophodnje naišla je zbijena skupina motora pred nervozno raštrkanom kolonom tamnih službenih automobila. To, dakako, bijaše jako uznemirujuće, jer sva su ta vozila zapravo išla u smjeru prema vanjskim četvrtima grada kao da se baš tamo negdje priprema još veličanstveniji doček.