'

Stefani Sen Senar

 

FERMAN

(Ulomak iz romana)

 

DIO PRVI

Skrhani polet

 

1.

Golema sfera, ovješena nad jezerskim ambisom, sačinjena od savršenog i glatkog kruga, carovala je u svom tečnom sazviježđu, ponosna poput kraljice, spokojna, daleko od ključanja izvora i rijeka, tutnja oblaka i kiša, od bijesa valova i oceanskih oštrica. Oko nje, bezbrojna su jata plašica poput lišća na vjetru treperila amo-tamo, stvarajući, tako skupa, nježne velove što se uvijahu, pa poput tankih marama zaranjahu do dna, a onda se opet, zahvaćene strujama, naglo podizahu do kupole sfere, pripremajući se za još jedan, i još jedan pad. Jegulje, pak, poredane u nizu dvije po dvije poput duge mašne, napredovahu njišući erotično i besramno svojim bokovima, prateći opći ritam i pazeći na harmoniju kretnji i, uobličavajući se pritom lagano u spiralu oko trbuha nebeskoga tijela, savršenom preciznošću risahu suptilne tanke krugove. Kad bi stigla na vrh, mašnica se rasplitala i okretala u praznini poput onih malih morskih crva što stvaraju dojam da nikamo ne idu. Tada bi se kolona jegulja naglo raspršila u predivan svod, a onda bi odjednom zaronila prema dnu, dok bi cijela vojska prelja i dalje nastavljala tkati sve do vrha sfere. Endemične pastrve, teške i usamljene, mimoilazile su, pomalo sa strane, ovaj čudan i neprekidan balet koji je uvredljivo prezirao zakone njihova vodenog svijeta u kojem se kupahu stoljećima, poznavajući savršeno svaku njegovu naviku. Za tren bi prekinule svoje putovanje i teturale s jedne na drugu stranu sfere, sumnjičava pogleda i na sigurnoj udaljenosti, urezujući duboke brazde svojim prolaskom. Zatim se, umorne od tog spektakla čiji im razlozi i cilj ne bijahu shvatljivi, prije no što bi ravnodušno otplivale dalje, zadovoljavahu promatranjem vlastitih crta, vitkih i elegantnih u odbljescima šljokica planktona. Na nekoliko koraka od njih, somovi i šarani zasjedavahu na mekim tepisima od spužvi. Uz izljev pričljivosti, oni nedvojbeno raspravljahu o tome kakav stav zauzeti u ovim okolnostima. Jedna novopridošlica prisvajala je njihovo dno i još od svoga rođenja izopačavala uobičajeno ponašanje njegovih žitelja. To se više nije smjelo događati. Iz ovoga u tren stvorenog salona podizahu se nizovi razigranih mjehurića, šireći se prema gore sve dok ne bi oblikovali uzavrelu gomilu balončića koja bi se rasprsnula na jezerskoj površini. Pod sferom, kao u nekoj škrinjici za nakit obloženoj baršunom, prostiralo se zbijeno i gusto polje smeđih algi prepuno rukâ-ticalâ koje se do u beskraj razgrtalo u tanušne, zelenkaste, prozirne latice, jedva zamjetne u bjelini nebeskoga tijela. Fluorescentni krilati račići nevjerojatnih oblika izlazili su iz guste kose i polijetali uvis do mene. Čula sam lagano brujanje njihovih krilašca u vodi. Zastajahu gotovo pred mojim licem i kao da mi se osmjehivahu.

Te noći, utonula u utrobu jezera, daleko od vjetra koji je meo požutjele trave na planini Galičici, onaj isti vjetar koji je djevojkama podizao suknje na ulicama Ohrida, daleko od vlažnih očiju moje bake Mare i od zveckanja čaša s alkoholom na stolovima po kafićima u kojima se svakoga ljeta okupljalo cijelo Skoplje, daleko od tri stotina šezdeset i pet crkvica koje voskom blagoslivlju naše dane provedene na ovom svijetu − promatrala sam, fascinirana, ovaj duboki kozmos za koji sam zamišljala da je stvoren od sjenki i tišine i koji je pred mojim očima rasplamsavao nekakav čudesan mjesečev sustav u kojem je smrt izdavala zapovjedi i pokazivala svu svoju moć. Prepustila sam mu se s povjerenjem. Voda je potiskivala moje tijelo, gurala me prema dnu. Sve brže i brže. Posrtala sam kao opijena, udaljavajući se zauvijek od onog ogledala gore na površini.

Odjednom se jedno užareno srce koje je otkucavalo u središtu sfere, ne veće od rubina u prstenu, probudilo i zabljesnulo silnim zrakama što zaranjahu do jezerskih stijena koje okruživahu ovaj svijet, usijavajući ih do samih vrhova i rastjerujući plašice, jegulje, pastrve. Zaglušujući val otkucavanja toga srca dopro je do mojih sljepoočnica. Misli su mi se skamenile, opsjednute tom točkom taljenja koja se napuhavala i splašnjavala pred mojim očima, sve bliža, sve užarenija i čudovišna. Sada me već spopao strah. Krv mi se razrjeđivala, postajala rijetka poput vode. Poludjela kao planinska bujica, prodirala je poput tisuću vodopada u unutrašnjost mojih ruku i nogu. Preobražavala sam se u špilju, razvedenu u bezbroj galerija kojima je bjesnila oluja. Dok me sluzava i crvenkasta tvar obavijala, krvotok mi se usporio, zatim mi se krv zamrznula u žilama. U tom času shvatih da sam mrtva. Predugo bijah pod vodom da bih bila živa. Pluća nisu više tražila zrak. Ležala su nepomično u mojim grudima. Klizila sam u nekakvoj tamnoj i hladnoj magmi do koje iz sve veće daljine dopirahu snažni ritmični udarci toga pulsara. Postalo mi je hladno. No odjednom me iznenadila živost moga duha i povećana senzibilnost osjetila; bila sam više no ikad svjesna toga na kojem se mjestu nalazim. Moje je potonuće konačno prestalo i našla sam se u prostoru bez gravitacije. I tada se ocrtao njezin lik: najprije njezine oči, njezina usta, zatim njene ruke − poput kakva crteža koji, uz najmanji dodir, oživljiva preda mnom. Gledala me. Tako je, šutljiva, stajala dugo. Zatim se pred moje oči spustio nekakav veo i začula sam njezin glas: „Idi, idi! Tvoji prijatelji za tebe sviraju kaval na stijeni! Čekaju te. Vratit ćeš se kasnije”. Taj glas kao da me budio iz sna.

 

* * *

Noćni zrak bijaše svjež. Čun je mirovao na nepokretnom jezeru. Mliječna staza treperila je poput svjetiljki na božićnom drvcu. Ponekad bi pala poneka zvijezda, rasprskavajući se u tisuće komadića nad planinskim vrhovima. Ležala sam ispružena na dnu čamca. Disala sam duboko, lagano. Djelovanje otrova iščezavalo je. Stari djed Jane rekao mi je da ne smijem dirati gljive koje su rasle u njegovom podrumu: „Te stvari baš i nisu neka ljepota Gospodnja! Ispiru ti mozak do zaboravljanja majčinog imena!” Pokušavao ih je, poput svojih predaka, uništiti svim i svakakvim sredstvima: fungicidima, insekticidima, otrovima za glodavce, vlastitim mješavinama na osnovi tečnosti iz akumulatora i drugih razjedajućih tvari. Množile su se već dvadeset i sedam godina, od izgradnje kuće u Perunovoj ulici, s onim širokim stabalcem pokrivenim bijelim klobukom, prošaranim žutim mrljama. Ulaz u podrum bijaše zazidan 1962. godine, kada su Peru, mlađeg brata djeda Janeta, našli onesviještenog u antičkom teatru, gore, na ohridskom brežuljku, s džepovima punim neobičnih gljiva. Odvezli su ga sutradan, s njegovih trideset godina, u jednu obližnju bolnicu za teške neurološke bolesti. Sve do svoje smrti 1990. on bi ponekad znao ujutro utrčati u prostoriju kod bolničara, raščupane kose i s pobjedničkim osmjenom na licu, zaklinjući se u sve Svete da se Aleksandar Makedonski upravo vratio u Makedoniju i da treba što prije organizirati njegovu krunidbu. Drugih, pak, jutara odbijao bi izići iz svoje sobe, nervozno koračajući od kreveta do ormara i stružući pôd svojim drvenim nanulama. U dugim i uvijek istim obranama on je, imenujući sve otomanske sultane, jednoga po jednog, od Murata I. do Mehmeda VI., zadržavajući se dugo na Sulejmanu Veličanstvenom, preklijao da mu ostave glavu na ramenu. Međutim, nju je već bio izgubio! Tada bi se, očajan, očiju punih suza, bacao na koljena kraj prozora, pružao ruke prema nebu i drhtavog im glasa obećavao da će se moliti pet puta na dan, i da će vojvodu Hunjadija, Skenderbega i sve neprijatelje Velike Porte pretvoriti u nekakvu kašu. A za sve to nije tražio ni novčića kao nagradu. Ove su svakodnevne krize uvijek završavale na isti način. Dobio bi iglu u stražnjicu i spavao do večeri.

Odjeća mi još uvijek bijaše vlažna, ižvakana od vode. Bila je teška. Vonjala je po ribi, po algama, po drvu čuna, po strahu koji je čilio. Znojila sam se. Usne i ruke bijahu mi naborane, vlažne. Kosa mi je poput oteščalih lijana padala na grudi. Oko vrata nosila sam težak biser koji mi je poklonila baka Mare. „Sreću, sreću on donosi, moja kraljevno. Ne ostavljaj ga nikad!” Baka Mare bila mi je posvojna baka. Imala je sedamdeset i četiri godine kao i njezin muž, djed Jane. Bili su rođeni u Ohridu. Tu su proslavili svoju svadbu, rađanje svoje djece, i tu će umrijeti, ne žaleći što nisu upoznali svijet. Uvijek su govorili: „Više volimo promatrati svijet izdaleka. Tako nas bar neće moći progutati”. Imali su samo nekoliko kratkih izleta do okolnih sela, zbog obveze da posjete bolesne rođake, i jedno putovanje u metropolu Skoplje, ne bi li vidjeli kako izgleda taj veliki grad. Vratili su se razočarani.

Iz daljine, sa strme obale, dopirahu zvuci frulâ mojih prijatelja koji pristizahu iz borove šume iznad crkvice Svetoga Jovana Kanea. Vraćali su se kući. Jedna je frula zvučala prodorno, nestrpljivo, povremeno čak nervozno. Na njoj je svirao Vojče, Rom iz Debra. Zvuk se bučno vrtio kroz granje, uzdizao do vrhova stabala, zastajao za tren u zraku zajedno s vjetrom, i zatim opet uranjao u šumu, prolazio nad samim sagom od borovih iglica, njihao grmlje, trnje, mlada stabla. Trčao je stazama, strašio mačke lutalice, sove, zmije i stare žene koje su sjedile na svojim stočićima. Frula se smijala, zbijala šale, i naposljetku plakala. Pripovijedala je da je život kratkotrajan oganj što vam izgara prste, opija srce, da bi vas zatim ostavio usamljenima i ispražnjenima. Zato je bilo bolje da se sve prekine prije no što oganj sagori to srce i prije no što ga napusti kao razlupanu bačvu na sitnom šljunku žala.

Svirala koja joj odgovaraše bijaše ozbiljna, spora, spokojna i, onoliko koliko to bijaše moguće, smirivala je pretjerivanje svoje družice. Bila je to Blagojeva frula, onoga kojeg su zvali Isus-filozof. Volio je toplinu zemlje i stijena. Mislio je da su visine i praznina stvorene za ptice i budalice poput Vojčeta. Više je voljela da se pomiješa s maglom i da puzi pod borovima, a potom da blago klizi pod strmom obalom. Tu bar nije bilo opasnosti da padne. Tu je bilo sigurnije! Tada je treperila od zadovoljstva između odrona i pukotina, podizala kose vrbâ i odjekivala prema prostranstvu, poput brodske sirene. Koža jezera treperila je. Frula ju je dodirivala, milovala je, ne ostavljajući tragove. Htjela je gospodariti, ispuniti prostor, ispuniti bezdan u kojem se sve više gušila. Kopala je, ali uzalud, jer nije pronalazila ono što je tražila.

 

* * *

Vesla uranjahu u vodu, teško, s točnošću metronoma. Zemlja moga progonstva bijaše tu, povećavala se preda mnom. Čamac je škripio, propinjao se poput konja na stražnje noge, nezadovoljan zbog ovog iznenadnog buđenja. Koliko li je sati, ili možda koliko je dana plovio po volji valova, jedinih gospodara broda, odlučujući o mojoj sudbini?

Što se to dogodilo od trenutka kada sam ušla u podrum deda Janeta? Slike bijahu zakrivene gustom maglom. Bila sam iznemogla, ispražnjena od ma kakve volje. Očni su mi kapci bili teški i vukli mi tijelo prema dnu čuna. Moja glava, moje srce, moja duša svakim su se naporom zbijali, kao da su stisnuti u čeličnu kutiju u kojoj su sav život i svaka svjetlost trebali nestati. Jedino mi je ovo poznato obzorje, gdje me je čekao spas, davalo snagu da veslam, i dalje veslam. Morala sam biti uporna da bih ponovno kročila na tu smeđu zemlju... Da, počela sam shvaćati! Zastor se počeo trgati. Prisjećala sam se.

 

* * *

Sjedila sam na rubu svoga kreveta. Vrućina se već osjećala u sobi. Bilo je gotovo sedam sati. Gledala sam kroz prozor. Sunce je grijalo crijepove na kućama na obali i fasade zgrada donjega grada, na istoku prema kejovima. Baka Mare i djed Jane još su uvijek spavali. Tiho sam se umotala u svoj pareo. Navukla sam kožne sandale i uputila se ka staroj terasi kraj jezera, u podnožju brijega. S druge strane jezerske pučine uočila sam siluete dalekih planina. Jezero je mirovalo. Koristilo je jutarnje magle da se sakrije i još malo sanjari. Jata ribica veselila su se u podnožju zidića terase. Bućnula sam ruku u vodu i ovlažila si tjeme. Voda je bila svježa. Na drvenom su stolu još uvijek stajali isprevrtani fildžani za kavu i lula djeda Janeta, ostavljena usred pepeljare s nagorjelim žigicama. Prethodne nam je večeri baka Mare proricala budućnost. Vojčetu je predskazala da će imati desetero djece, kao i svi njegovi romski pretci. Kako smo se smijali! Vojče, pak, gledao nas je samozadovoljno, ponosan zbog svojih budućih ljubavnih podviga. Rekao nam je da mi, sve kad bismo i htjeli, ne bismo mogli živjeti poput njega. To treba imati u krvi.

Otišla sam iza kuće tamo gdje je djed Jane bio zasadio gredicu povrća. Rajčice još uvjek bijahu male i zelene. Baka Mare je čekala da narastu da pripremi presol u koji će ih staviti za zimnicu zajedno s krastavčićima, cvjetačom i paprikama. Dinje i lubenice već bijahu obrane i pojedene. Sa strane ulice, neveliko kukuruzište duž ograde skrivalo je, tijekom proljeća i ljeta, pogled od prolaznika. Na užetu, razvučenom od jedne do druge strane gredice na vrelom su se suncu sušili nizovi crvenih paprika. Čvornata i poput loze vijugava stabla kivija uspuzala su se zidom kuće sve do krova. Krcata plodovima uspinjala su se do zahrđale željezne ograde malog balkona. Djed Jane dobro je znao da će jednoga dana ta ograda možda popustiti zajedno s balkonom. Zato je svakoga jutra izlazio na balkon i lupkao nogom da vidi u kakvom je stanju. Gluho je škriputanje bilo očigledan znak da je odbrojavanje započelo. Morat će ga srušiti prije no što ga netko od nas dočeka na svojoj glavi. Međutim, djeda Janetu se nije žurilo jer je tu proveo duge godine, još od djetinjstva. „Uspomene su dragocjene, njih ne možeš kupiti na tržnici poput sandala”, govorio je on. Balkon je nazvao svojim minaretom, usprkos stalnim lekcijama njegove majke koja mu je, nakon što bi mu uzaludno pokušavala objasniti razliku između lošeg muslimanskog Turčina i dobrog pravoslavnog Makedonca uvijek prijetila da će pozvati janjičara s velikom crnom bradom koji je tobože živio u borovoj šumi. On bi mu odmah objasnio da ne smije izigravati hodžu sa svoga malog balkona. I ukoliko to ne bi bilo dovoljno, govorila mu je da će pozvati Barberusa koji će ga u jednom zalogaju progutati. Mati mu je željela živjeti u miru sa svojim susjedima. Međutim, Jane to nije mogao shvatiti. Bio je premalen, utoliko više što mu je djed pokazivao da ga to zabavlja i u tom ga smislu ohrabrivao. Zapravo, od čega se to ona plašila? Pa Turci su Makedoniju napustili još 1912. godine, i poslije tolikog vremenskog odmaka, samo su još njihove sjeni opsjedale srca.

Što se pak kivija tiče, trebalo ga je motriti. Bit će zreliji početkom jeseni i baka Mare će ih s jednom susjedom povoljno prodati na tržnici. Djeda Janetova mirovina im nije bila dovoljna i ta je prodaja uvijek bila dobrodošla da se nekako skrpi kraj s krajem, osobito s dolaskom zime.

Pod balkonom, kraj zida, desetak je kamenih stuba vodilo prema ulazu u podrum. Kleknula sam i ostala u tom položaju da bih se mogla kretati kada se spustim dolje u rupu. Vrata, koja ne bijahu viša od jednog nadgrobnog spomenika, bijahu prekrivena lisnatim vrežama s kojih su visjeli teški grozdovi kivija. Preko vratiju bijahu na brzu ruku zakucane daske različitih veličina. U jednoj vinskoj bačvi što je stajala kraj zida našla sam kramp kojim sam, nakon što sam jedva odstranila zelenu vrežu, otkovala jednu dasku, zatim još jednu i još jednu, sve dok se nisam uspjela provući kroz otvor. Kramp je prolazio kroz drvo kao kroz ovčji maslac, jer ono već bijaše trulo. Gurnula sam vrata. Iznutra je, kroz otvor, nahrupio zadah ustajalosti. Štipao me za nos. Kapi znoja klizile su mi po vratu. U ustima sam osjećala kao nešto kašasto a stomak mi se zgrčio. Predugo sam iščekivala ovaj trenutak. Provukla sam se kroz otvor i ušla tamo gdje se nitko već četrdeset godina nije usudio ni pomisliti da zaviri. Sunčeve zrake osvjetljavahu drvene stube, a dolje, na podu od nabijene zemlje, ležale su razbijene škrinje, jedan bicikl, gomila drva i neobični metalni predmeti. Na prvi pogled, nijedna gljiva nije rasla u toj šupi.

U jednom izvještaju od trista stranica, koji je do najsitnijih pojedinosti opisivao Perino ponašanje tijekom dugog razdoblja njegove hospitalizacije, nalazio se i sljedeći kratak zaključak: „Poslije mnogobrojnih analiza prakticiranih na pacjentima, čini se da imamo posla, ukoliko je riječ o gljivama (jer obitelj je odbila dati nam uzorak) s nekom vrstom nepoznata halucinogena, čudnih kemijskih svojstava koji izazivaju totalnu amneziju bliske prošlosti (razdoblje od mjesec dana) kojoj pacjent nadodaje fantazmagorične epizode, uspomene koje povremeno iznova proživljava tijekom svog života”. Djed Jane je oduvijek odbijao mogućnost da dopusti da liječnici zavire u njegov podrum. Govorio je da bi ti ludi znanstvenici od toga mogli stvoriti pogubno oružje. Ovaj slabo uvjerljiv razlog navodio me na to da mislim kako je on izmislio priču o čarobnim gljivama ne bi li opravdao neizlječivo ludilo svoga brata, koje bijaše obiteljska sramota. Međutim, otkako sam, evo već dvije godine, napustila svoju kućicu u selu Ljubaništa, na jugoistočnoj obali jezera, kako bih došla k njima, u nekadašnju Perovu sobu, legenda o gljivama dobila je novu dimenziju. Svake večeri kada bih se uvukla u krevet ne bih mogla zaspati a ne pomisliti na tu zabranjenu konobu koja je ležaala napuštena, tu pod našim nogama. Sumnjičavost i znatiželja sve su više potiskivali moju racionalnost. Osim toga, tu je bio i izvještaj koji je precizirao da je Pero progutao neki sastojak „čudnih kemijskih svojstava”. Više nisam mogla izdržati. Htjela sam provjeriti da li doista postoje te gljive.

Obazrivo sam se spustila drvenim stubama, škripale su i pucale po cjeloj svojoj dužini. Lagani sloj praha treperio je iza mene u svjetlosnim zrakama. Stigla sam dolje. Bilo je sviježe. Desno i lijevo od prostorije, gomile sanduka, brižljivo poredanih po veličini, zakrivale su zidove sve do vrha. Na njima su djeda Janetovi inicijali bili ispisani tintom: „R.M. 1903.”, što je zančilo Radomir Milbogovski. Na nekoliko metara prema zidu u dnu prostorije uočila sam druga vrata, zaključana lokotom i ograđena žičanom rešetkom. Prišla sam im. Zadah postajaše nepodnošljiv. Izvukla sam maramicu iz džepa i njime pokrila nos. Krampom sam uklonila rešetku. Zatim sam snažnim udarcem razbila lokot koji je pao i zario se u vlažnu zemlju. Gurnula sam vrata i svjetlosne su zrake prodrle duboko u tu drugu prostoriju. Tada začuh tresak iza sebe. Okrenula sam se. Daske s ulaza u podrum koje nisam bila otkovala odjednom su se urušile na kamene stube. Dnevna je svijetlost rastrgnula tamu gotovo poput udara groma. Na leđima sam osjetila intenzivnu toplinu koja se povećavala, poput ognja koji je, netom raspaljen, uzimao maha. Počeo je puhati vjetar, pripijajući mi kosu uz lice. Polako sam okrenula glavu. Zaslijepila me snažna svjetlost. Stavila sam dlan iznad očiju... Milijuni malih zlatnih kapica, prekrivajući beskrajno obzorje, svjetlucalo je pod nekakvim zapaljenim nebom, prošaranim nježnim oblicima koji su se brzo udaljavali. Srce mi se uznemirilo toliko snažno da sam imala dojam da mi se grudi raskidaju. Kakav je to trik crne magije bio? Je li to bilo to što nam je djed Jane htio sakriti? Ali, ovo je bilo daleko od običnoga nasada gljiva o kojem je on govorio. Dakako, sve to nije bilo moguće! Vjerojatno sam sanjala! Da, svakako! Onesvijestila sam se i sanjala. Ustajalost mirisa nestade. Vjetar se smirio. Laki mirisi narova, borovih iglica i ljiljana treperili su i širili se toplim zrakom. Čula sam pjesmu i dubok muški glas koji mi se približavao. Šaptao mi je na uho. Više se nisam plašila. Osjećala sam se lagano, kao opijena, spremna da se vinem prema crti obzorja koje je plamtjelo poput golema šumskog požara. Sklupčala sam se u okvir vratiju i pružila ruku prema grupici gljiva. Zgrabila sam ih približavajući ih svojim usnama, udahnula njihov šumski miris i strpala ih lakomo u usta kao što to čini djete s velikim komadom kolača. Ruka i usne bijahu mi prekriveni nježnim slojem zlatnoga praha. Zatim mi poput munje silna bol prostrijeli ruku, kao da mi kida meso s kostiju. Vatrena me lopta oprljila iznutra i sjurila mi se u udove. Slike su se pomiješale. Osjetila sam kako mi se tijelo njiše prema naprijed. Srce mi je skočilo u grlo. U tami sam izgubila tlo pod nogama. Moji krici odjeknuše, pretvoriše se u beskrajnu jeku koja odskakivaše poput lopte što se odbija o nevidljive planine.

Probudila sam se u lijehi s povrćem usred nasada rajčica. Neki je pas lajao u susjednoj uličici. Dodirnuh si lice, zatim grudi i ruke. Nigdje nisam osjećala bol. Pogledala sam prema ulazu u podrum. Sve se činilo normalnim. On bijaše táman i tih. Trebalo je što prije zatvoriti tu prokletu rupu. Kasnije ću razmišljati o tome što mi se dogodilo. Potrčala sam u garažu da uzmem čavle i čekić. Zadihana, vratila sam se u gredicu i ponovno sišla u rupu pod kamenim stubama. Ustajali mi je vonj ponovno dražio nos. Zatvorila sam vrata i ne pogledavši unutra, i prikupila daske. Zakivala sam ih na vrata jednu za drugom, onako kako sam ih našla. Zatim ih pokrih granama kivija i udaljih se nekoliko koraka. Uhvatila me groznica. Napustila sam gredicu i sasvim zbunjena uputila se prema pristaništu.

Glasovi odjekivahu čudno. Ulični uglovi djelovahu nakrivljeno. Ljudi kao da me nisu ni primjećivali. Gurkali su me bez isprike.

Stigla sam na pristanište. Stari ljudi, koji su sjedili na jastučićima postavljenima na samom keju, koristili su mirno prijepodne da, nogama spuštenim nad mutnom pristanišnom vodom, dosađuju ribama. Bili su usredotočeni na vrh svoga ribičkog štapa. Prošla sam iza njih. Tada ugledah čun Isusa-filozofa. Njegova svježa indigo boja odmah je upadala u oči među izbledjelim tonovima drugih plovila. Približila sam se. On se lagano njihao na pristanišnim valićima usred sloja tamnih algi i raznih daščica čiji su zahrđali čavli zurili prema nebu. Na vanjskom dijelu čamca Isus-filozof, nadahnut lokalnim folklornim motivima, što bijaše jedna od njegovih strasti, bijaše iscrtao lijep purpurni rub, s gornje i donje strane okružen raznobojnim trokutićima, tako da je svaki par formirao pješčani sat. Na prednjem je dijelu, zelenom bojom pojačao stari natpis: „Spasija, uzmi me k sebi”, po imenu njegove prve ljubavi, koja je odavno otišla s drugim. Kleknuh za trenutak, tarući lice rukama. Trebali su mi tišina i zrak. Ušla sam u čun, udaljila se od pristaništa i zaveslala prema pučini. Zatim su se slike izbrisale.

Prisjećam se, dugo sam bila zagledana u nebo. Oblaci su se njihali, odnoseći sa sobom sunce i galebove. Izazivali su mi mučninu. Njihove se boje rastezahu i ostavljahu tragove nakon svakog njihova prolaska, kao da nisu mogle pratiti ritam toga plesa. Galebovi postajahu prozirno žute boje, a oblaci tisuće krila zastrašujućih dimenzija. Sunce postajaše bijelo i zamagljeno poput mjeseca. Boje se uvijahu u spirale i gutahu sve. Vrtile su se sve brže i brže. Oči mi bijahu prikovane za centar tog vrtloga. On me je gutao cijelu. Vladala je zagušljiva toplina. Povraćala sam. Noge i ruke mi se skljokaše na daske u dnu čamca.

Došla sam k sebi na dnu jezera. Nakon moga zastrašujućeg pada do srca koje se topilo, odjednom se osjetih dobro. Više nisam imala želju kretati se. Smrt je bila tu, veličanstvena, prozračna, usred ogromnog bijelog nebeskog tijela. Lice joj bijaše prelijepo, uglato, rijetko profinjenih crta. Bjeonjače njezinih očiju bijahu sedefne, zjenice purpurne, obrubljene nježno zelenkastom aureolom. Smiješila se. Iz njenog je srca izbijala mreža blijedo ljubičastih vena koje se razgranavahu u unutrašnjosti sfere, poput velike paukove mreže. Fiksirala me. Njezina su mi usta govorila. Riječi su mi ulazile u um kao da su moje vlastite. Slike su se ponovno izbrisale.

Zlatne kapice, ako su doista postojale, znale su put koji je vodio do svetišta smrti, ali i onaj koji je dopuštao povratak. No, po koju cijenu? Nije li ovo uskrsnuće, ovo odgađanje kazne, bila još jedna od onih varki koje su se poigravale samnom, otkako sam ušla u podrum? Pa ipak ne, osjećala sam svoje srce kako bubnja poput tapanâ što u planinama odjekivahu za svadbenih dana. Imala sam dojam da je sve ponovno postalo normalno. Bila sam tu, živa u čunu.

 

* * *

Vesla sada bijahu preteška. Povlačila sam snažno koliko sam mogla. Obala se približavala polako, zbog slabosti mojih ruku. Znoj mi je rosio čelo. Imala sam groznicu. Prolazila sam kraj stijene, tamnocrvene od mjesečevih zraka. Odozgo me promatrala crkvica Svetoga Jovana Kanea i svakako me u ovom času strogo osuđivala. Alge izranjahu s dna jezera i lizahu trup čuna. Jedna se zmija izvijala na površini pred samim pramcem. U tom času začuh glas baka Mare, kao odjek u svojoj glavi: „Samo još malčice, kraljevno moja! I eto te ovdje!”

Varošica se pružala preda mnom na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Već je bila uzavrela. Bilo je vrijeme za izlazak, trenutak njezine slave. Bližila se ponoć. Prštala je od smijeha, bezbrižno. Pila je po terasama, rese s njezine suknje vukle su se po pristanišnom blatu. Disala je duboko. Njezine se grudi nadimahu, zatim ispuhavahu pod širokim dekolteom. Mirisala je na džin, na parfem Chanell i na sviježi luk. Oči joj svjetlucahu. Umišljala si je da je Marilyn Monroe, Ava Gardner. Laskali su joj, šaptali joj nježne riječi: „Dušo moja, srdašce moje, mačiću moj, ljubavi moja...” Voljela sam ovaj grad, njegov amfiteatar od kuća koje su sedefnom bojom krasile brijeg kada bi ih osvijetlila mjesečina. Voljela sam njegove ulice s kaldrmom, izlizane od koraka i kiša, nakrivljene poput starih kuća ovoga kraja koje su se spuštale prema korzu. Tu dolje u ovoj uličici koja je okruživala brijeg i stoljećima ga čuvala da se ne sruši u jezero – tu se sve zbivalo. Svake noći cijela bi gomila ljudi tu zakazivala sastanke, uvijek točno u isto vrijeme. Ni pod koju cijenu se nije smjelo propustiti defile, veliki vašar, mogućnost da se susretne neko novo lice, možda budući suprug, ako ne ljubavnik, u krajnjem slučaju samo prijatelj. K tomu, valjalo je biti u toku s najnovijim tračevima, tko je što uradio te večeri; to bijaše najdraži nacionalni sport.

S prvim noćnim satima mladi su popovi u cnim mantijama tuda mahali svojim dugim bradama, premda je taj atribut bio rezerviran za starije, stare mudrace. Htjeli su sličiti njima, jer ih njihov netom primljeni svećenički poziv još nije bio naučio odricanju od materijalnih dobara na zemlji. Stojeći u malim nepokretnim skupinama pred nekom izložbenom galerijom ili umjetničkim atelijerom, što bijaše njihov alibi, oni sumnjičavo pogledavahu mlade djevojke s izgledom spice girlsica. Što činiti s tim propuhanim glavama, s visokim, debelim, fluorescentnim potpeticama? Njihale su se na ulazima kafića, kukova prekrivenih najnovijim komadićima modernih tkanina. A kafići bijahu prepuni. Nije bilo mjesta, ali bili su otvoreni i to je bilo najvažnije! Tu će provesti jedan sat, zatim će otići do drugih kafića, i tako sve do zore. Na što li su one mislile? Plivale su prema dalekim galaksijama, glava ošamućenih techno ritmom. Sanjale su da će ih neki vitez, jašući na svojem kometu, spasiti od ove kaldrme koju predobro poznaju. Manjkalo im je zraka. Bili su im potrebni novi univerzumi, visina, slava. Imati dvorac na Marsu, zašto ne! Ali zadovoljile bi se i New Yorkom, Berlinom ili Parizom. Na glavnom trgu, pred pristaništem, tamo gdje je prema istoku počinjao donji dio grada, tu je bilo kraljevstvo frajera. Pravili su se važni s napetim mišicama i teškim zlatnim lancima oko vrata, ukrašenima pretjerano velikim križevima. Objašnjavali su nam da je to protuudar postkomunizma. Vjernik ili ne, nije važno, to je bilo u modi! Tako se križ eksponirao poput trenirke Nike ili mobilnoga telefona, kao dragi kamen udenut u resicu uha. Njihova specijalnost bijaše kocka, laki Jack Pot. Tako, jedna spajsica u njihovom krevetu i Mliječni bi im Put dopirao do samih nogu. Bilo je tu i elegantnih mladih mačaka sa zalizanim kosama. Bijahu to studenti, djeca iz dobrih obitelji ili pak oni koji sanjahu da to budu. Dolazili su ovdje za vikend, nakon boravka u Turskoj ili Grčkoj. Pojedinci i obitelji odabirahu onaj dio korza koji je od glavnoga trga obuhvaćao brijeg u smjeru sjevera, prema tržnici, ili pak širokim kejovima na istok kraj donjeg grada. Tamo je bilo puno prodavača krafni, pečenoga kukuruza, jeftinog nakita. Mirisalo je na pregorjelo ulje, na pečeno meso. Izvirivali su između masnih papira. Bijahu sretni, budući da su i oni sudjelovali u općem blagdanu usprkos teškoćama da se izdrži do konca mjeseca.

Jet Set iz Skoplja zatvarao se u svojim kvartovima dalje od običnoga svijeta. A ako bi netko želio da im se divi, znao je gdje ih može pronaći: na otvorenjima izložaba, na koncertima klasične glazbe u crkvi Svete Sofije ili na terasama nekoga od luksuznih restorana kraj jezera u podnožju brijega. Oni se ponekad zatvarahu na privatnim zabavama, u svojim vilama, tamo gdje se brijeg uspinjao na stijenu i dalje prepuštao mjesto borovoj šumi. Političari, novinari, slikari, televizijske zvijezde, glazbenici, pjevači... Svi oni ljeti dolažahu na neku vrst hadžiluka u Ohrid. Dolažahu diviti se njegovim ljepotama. Nazvahu ga „biser balkanski”. Tu su dolazili ne bi li se duhovno obnovili daleko od zagađenosti Skoplja. Ali posebno su dolazili zato kako bi se pokazali. Bijaše to nekakva balkanska verzija francuskog Saint-Tropesa, s tom razlikom što se njegova bogatstva nisu sastojala od zlata, već od rimâ i čistoga zraka, od vode i tisućljetne povijesti. Ova zemlja bijaše muza što uznosi labuđi let, onako lagan i veličanstven nad jezerom, vječan.

 

2.

Rano ujutro djed me je Jane pronašao uspavanu u čunu, u podnožju zidića kraj terase. S grčem u trbuhu i vlažnih očiju, u jednom je dahu duboko iz sebe istisnuo: „Jezerska su mi je usta ispljunula živu”. Ponovio je to glasnije, snažnije, kao da izgovara neku čarobnu formulu ne bi li konačno s moga tijela udaljio sjenu zle kobi: „Jezerska su mi je usta ispljunula živu! Jezerska su mi je usta ispljunula živu”. Zatim umuknu. Baka Mare, uznemirena zbog njegova glasa, pripila se uzа nj. Ustrašeno je pogledala tijelo uvijeno u blijedoljubičastu plahtu, prošaranu žutim, tamnoplavim i tropskozelenim spiralama, bijedno poput one romske novorođenčadi koju ostavljaju samu na ulici, na kartonskim podlošcima, e ne bi li izazvala samilost prolaznika da im nešto udijele. Ja nisam vrijedila ni novčića, ali „njezin sedef, njezina kraljevna” nije mogla ostati tako prikovana na dnu čuna i izložena zrakama vreloga sunca. Djed Jane, za svoje godine još uvijek dovoljno krepak, uze me lagano na ruke i odnese me u moju postelju. Spavala sam do večeri.

Kad se probudih, bura je bjesnila nad planinama. Podizala je vodu s jezera koja se razbijala o stijene, terase i kejove. Blatni su potoci jurili uličicama na brijegu. Vrhovi borova bičevahu zrak, rastjerujući prema kopnu jata gavrana. Korzo bijaše prazno. Čula sam sitne korake baka Mare u kuhinji ispod moje sobe. Paprike dolje pucketahu na peći. Zamišljala sam kako se njihove nježne ljuske napuhavaju, potamnjuju, a zatim pucaju ispuštajući dug i šištav šum. Baka ih je zatim pažljivo redala, jednu za drugom, na bijelu krpu raširenu na stolu, pokrivala ih i, ne čekajući ni tren, odmah stavljala novu turu na plotnu. Kao svake godine u kolovozu, pripremala je ajvar za zimnicu.

Sjedila sam za svojim radnim stolom, u polutami, nasuprot južnom prozoru koji je obasizao ovalnost jezera u dužini od trideset kilometara, sve do Albanije. Samo je krajnji sjeverni dio, kraj grada Struge i jezerskih voda koje ga zapljuskivahu, bio nevidljiv iz moje sobe. Ohrid je smješten na istočnoj obali, sjeverno od malog zaljeva u obliku udice čiji vrh, s impozantnom hridi s crkvicom Svetoga Jovana Kanea i borovom šumom, zakrivaše sve što se nalazilo iza njega. Ipak, odsjaji svjetala iz Struge po rubovima oblakâ, diskretno grijahu ovu tamnu noć. Neprozirna su i magličasta klupka defilirala i brzo se rasplitala pred mjesecom. Zvjezde se igrahu skrivalice. Samo je, južno od zaljeva, na maloj zaravni koja je uranjala u jezero, s negdašnjom vilom predsjednika Tita, a potom rezidencijom makedonskog predsjednika, bila snažno osvijetljena. Vjerojatno je tamo bio prijem za neku važnu osobu. Čula sam čunove kako lupkaju jedni o druge. Ribarske mreže, prostrte preko željeznih šipki, duž terasa, udarahu na vjetru, kidajući se i završavajući u plićaku. Stijenje se rušilo s hridi i drobilo na plaži pod crkvicom Svetoga Jovana Kanea. Drugo je kamenje, pak, poput nekakvih bombi padalo u jezero. Miro, čiji nadimak bijaše Spori, u tom je času vjerojatno molio samo da se neka od tih stijena ne sruši na njegov kafić, izgrađen na samoj plaži. 

Sitni koraci bake Mare stišaše se. Ona privuče jednu stolicu kraj velikog stola, sjede i, po običaju, u dva se kratka pokreta približi njegovu rubu. Sada je već ljuštila još uvijek vruće paprike. Zamišljala sam je. Brižljivo je i strpljivo povlačila male pocrnjele ljuske. S vremena na vrijeme umočila bi prste u čašu s vodom da ih rashladi. Zatim bi ih energično protresla prema podu i nastavljala s radom. Glava joj bijaše malo naklonjena u stranu, dok se lijep osmijeh pojavljivao na njezinu licu, uvelom poput prezrele breskve. Prisjećala se svoje mladosti, svojih prvih ljubavnih sastanaka s djedom Janetom, na klupi, u vrtu pred crkvom Svete Sofije, tek nekoliko koraka udaljenoj od njezine kuće. Žalila je što su joj se djeca razišla po bijelome svijetu u potrazi za vlastitom srećom. Ona bi željela gledati oko sebe svoje brojne unuke kako rastu. Pitala se i tko će se brinuti o njoj i djeda Janetu kad postanu previše stari.

Na neki način, ja bijah ispunila prazninu koju je ostavilo to raštrkano potomstvo. Baku Mare i djeda Janeta upoznala sam 1990. godine, tijekom pogreba Janetova brata Pere. Bila je zima. Tada sam imala dvadeset i dvije godine. Radila sam u jednoj cvjećarnici kojom je rukovodila gospođa Dimitrovska. Zatražila je od mene da priredim jedan pogrebni aranžman za Milbogovske i da ga isporučim istoga jutra. Ostalo mi je još samo nekoliko egzotičnih cvjetova, malo preskupih za ovu vrstu aranžmana, ali se gospođa Dimitrovska pokazala darežljivom i pustila mi otvoren račun.

Kad pređoh prag na vratima Milbogovskih, baka Mare zaplaka, uočivši pogrebni aranžman koji je sličio nekom vrtu na Tahitima. Ona mi reče da to savršeno odgovara luckastom karakteru pokojnoga, i da nije važno što je toliko upadljiv; bio je lijep. Položila sam ga na veliki kuhinjski stol i sjela kraj peći da se ugrijem. Baka Mare mi je dugo zahvaljivala, dolijevajući mi čašicu rakije kao i svima drugim gostima koji su došli da je tiješe, spremni za polazak na groblje. Njezino lice, kao i djeda Janetovo, bijaše duboko žalosno, zbunjeno, ali istovremeno to bijahu lica puna snage, koja odbijaju napuštanje, spremni suočiti se s neugodnostima, poput iskusnih vojnika koji znaju što ih čeka. Odjednom se osjetih manje usamljenom, kao da sam si vratila dio sebe same, dio koji je ostao napušten jednoga dana na pločniku nekoga dalekog grada.

Poslušavši savjet baka Mare, napustila sam posao, premda mi se sviđao, kako bih se posvetila svojoj strasti, restauriranju starih knjiga za potrebe Nacionalne knjižnice. Ranija Perova soba, nakon njegova smještaja u bolnicu 1962. godine pretvorena u skladište kartonskih kutija prepunih stotinama knjiga, za mene bijaše idealan i ugodan prostor. U proteklih sam osam godina često odlazila tamo, ostajući svaki put sve dulje i dulje. A onda je postalo jasno da sam se trebala i preseliti tamo. To sam učinila prije dvije godine. Danas se volimo kao istinska obitelj kakvu sam izgubila u prošlosti.

 

* * *

Baka Mare je upravo tukla paprike u drvenom avanu. Ruka joj bijaše sačuvala onu istu živost iz mladosti. Udarala ih je energično s pravilnošću otkucaja sata, sve dok se ne pretvore u vrlo tečnu smjesu. Upalih svjetiljku na radnom stolu. Elektronski sat, ovješen na zidu, pokazivao je dvadeset i peti kolovoza dvije tisućite godine. Ja sam, dakle, bila iščezla cijela dva dana. Mogu reći da sam, u usporedbi s Perom, dobro prošla. Moram smisliti uvjerljivo objašnjenje prije no što siđem u kuhinju i suočim se s pitanjima baka Mare. Ali htjela sam prethodno srediti sjećanja koja su mi ostala. Kakva je to đavolska vizija bila koju sam imala u konobi djeda Janeta? Razumljivo, to je bilo moguće objasniti gubljenjem svijesti zbog neugodnog mirisa pojačanog velikim strahom i umorom posljednjih mjeseci tijekom kojih sam imala puno posla. Tako, sve je to trebao biti samo košmar. Dakle, nisam ni vidjela, ni dotakla, niti progutala gljive. Zatim me, kao što mi se već i događalo, kriza mjesečarenja dovela u lijehu s povrćem. Potom moj odlazak s čunom i dvodnevni nestanak. Recimo da sam imala zdravstvenih problema. Moram poći liječniku. Ali, kako to da mi je odjeća bila vlažna? Zasigurno sam pala s čuna u grozničavu stanju, čime se može objasniti moja vizija na dnu jezera. A zatim sam se, vođena instinktom za preživljavanje, uspjela vratiti u čun, gdje sam se na koncu probudila. Od veslanja do obale zaspala sam, posve iscrpljena. Onda su me rano ujutro u čunu pronašli djed Jane i baka Mare.

To mi se objašnjnje činilo uvjerljivim. Laknulo mi je. U svakom slučaju, nije bilo mjesta za drukčije tumačenje! Oduvijek sam bila racionalna, premda sam ponekad osjećala sklonost ka poetskim izljevima i bajkovitim pričama. Paranormalni fenomeni, dakle, ne bijahu za mene, i kada bi mi prijatelji, koji bijahu pasionirani u tom smislu poput većine ljudi u Makedoniji, pričali svoje proročanske snove ili tvrdili da neka žena može vidjeti kroz zidove a druga čitati misli, ja bih se uvijek nasmijala tomu i govorila si da im je sve to potrebno kako bi, ponekad, bili u stanju zaboraviti težak život u ovoj zemlji.

Ostaje činjenica da i dalje nisam znala postoje li uopće te halucinogene gljive o kojima je govorio djed Jane. Neosporno je bilo da je Pero ipak bio progutao nekakvu nepoznatu kemijsku tvar. Posve je moguće da se u nekom zakutku tog podruma nalazila neka vrst gljiva koje bi mogle izazvati nepopravljivu štetu, poput bilo kojeg drugog otrova. Ali nisam mogla razumjeti zašto je djed Jane uporno odbijao liječnicima dati primjerak, ukoliko su te gljive uopće postojale. Na taj je način održavao mit koji je ponekad mogao izazvati opsesivnu znatiželju, kao što se to dogodilo samnom, i dovesti do glupih i opasnih događaja. Kad pomislim samo na to da sam se mogla utopiti! Da sam bila u normalnom psihološkom stanju, nakon moje mučnine u podrumu, odmah bih otišla leći i pozvati liječnika. U svakom slučaju, odluka bijaše donesena – više neću kročiti tamo.

 

* * *

Ura je otkucala deset sati. Uzela sam si još malo vremena prije no što siđem dolje. Još uvijek se čula baka Mare kako tuče paprike. Djed Jane je, usprkos buri, po običaju u ovo doba dana, otišao do susjeda na partiju karata. Kiša je pljuštala po prozorima. Jezero se više nije moglo vidjeti. Bolnički je izvještaj bio predamnom. Nekoliko puta pređoh rukom preko njegove požutjele kartonske korice. Čim nađem vremena, dat ću joj malo noviji izgled, kao i stotinama drugih knjiga koje su propadale po kutovima sobe. Prije deset godina premazala sam ih jednim sredstvom protiv prijesni, ali, premda bijahu zaštićene, bilo mi je mučno gledati ih ovako zgužvane, nagrižene, izblijedjele, jadne. Bit će mi potrebno dosta vremena da opet zasijaju na policama knjižnice, ali ljubav je, zar ne, protiv zarade, i k tomu prijetnja nestrpljenju.

Automatski sam otvorila izvještaj i ponovno pročitala opći uvod doktora Ivana Stojkovskog:

„Dana 12. studenoga 1962. godine, pacijent Pero Milbogovski, star trideset godina, nastanjen u Ohridu, u ulici Perun br. 7, iščezao je iz svoga stana, prethodno, po svemu sudeći, projevši gljive nepoznatog porijekla. Mjesec dana kasnije, 11. prosinca 1962., pronašao ga je u nesvjesnom stanju u gradskom antičkom teatru njegov stariji brat Jane Milbogovski, tridesetšestogodišnjak koji živi na istoj adresi. Istoga je dana pacijenta primila dežurna liječnica, doktor Jasmina Katevska. Ona je držala nepotrebnim zapisati pacijentov iskaz, prema njoj neozbiljan, i zaključila je da je riječ o običnoj amneziji, pojačanoj halucinantnim ludilom. Pacijent je primljen sutradan i sve do svoje smrti 1990. odbijao je ponovno ispričati što mu se dogodilo (ili je pak mislio da mu se dogodilo). Ubrzo zatim dežurni je internist dao ostavku, odnoseći sa sobom svoje sjećanje, dragocjene informacije. Zato za analizu ovoga slučaja raspolažemo samo opservacijama tijekom pacijentova boravka u bolnici. Daljnje brojne halucinantne krize mogle bi biti reminiscencije na njegovu amneziju. Pacijent je ipak do kraja života zadržao svoje mentalne sposobnosti, pokazujući čak i nadprosječni kvocijent inteligencije. U produžetku, dragi kolege, možete pročitati živopisne priče našega pacijenta tijekom posljednjih dvadeset i osam godina njegova života, popraćene njegovim crtežima. Još uvijek se nadam da će nam njegova obitelj dostaviti jedan od tobožnjih primjeraka”.

Zaklopila sam izvještaj, prisjećajući se Perovih priča koje sam pročitala najmanje desetak puta. Povijesne činjenice koje je opisivao i prenosio ih u svoju stvarnost bile su zadivljujuće precizne, kao da ih je doista osobno doživio. Međutim, polazeći od tih činjenica, on bi zatim okretao priču na nevjerojatne događaje, recimo, poput onoga s uskrsnućem Aleksandra Makedonskog, čemu se cijela bolnica tjednima smijala. Ali, lijepo priređene, te su pripovijesti mogle sačinjavati prekrasan epski roman. Čula sam kako su se zatvorila vrata, a djeda Janetov glas je zadihano vikao:

– Nevjerojatno, kakvo nevrijeme! Zamalo da se utopim na ulici. Ima blata do grla!

– Zašto nisi ostao kod kuće, toplo je u kuhinji! Rekla sam ti stotinu puta. I ostavi čizme pred vratima! – rezignirano mu do viknu baka Mare iz kuhinje.

– I što još?! Htjela bi da završe kao sklonište za jegulje u jezeru? Večeras će ostati ovdje! – odgovori on sa svojstvenom mu sigurnošću u glasu.

Kao odgovor na to baka Mare, malo snažnije no obično, udari dva puta tučnikom u avan. Nasmijah se. Tišina se vratila. Ogledavala sam se oko sebe po sobi u kojoj sam spavala već dvije godine. Tu sam se osjećala dobro, usprkos njezinoj posebnoj i dramatičnoj povijesti. Pri izgradnji kuće 1903. godine, Radomir, djed djeda Janeta i Pera, ovu je prostoriju učinio čudesnom bibliotekom kojom su se svi intelektualci iz grada koristili, toliko je bila bogata rijetkim djelima. Godine 1907. žena mu je rodila njihovu jedinu kćer Kate, ali je mati pri porodu umrla. Ostavši udovac, a bez roditeljskih osjećanja, Radomir je angažirao jednu susjedu da se brine o njegovoj kćeri. U toj je sobi s velikom strašću pokrenuo književni salon koji će postati slavan pod imenom “Mali činar”. Kate se nikad nije udavala. Ali imala je dvoje djece od jednog pjesnika skitnice koji je na kraju otišao iz grada, ne ostavivši joj ni prebijeni novčić. Prvorođeni sin Jane rodio se 1926. godine, a drugo dijete, Pero, šest godina kasnije.Tako je ona definitivno ostala kod svoga oca Radomira i knjižnicu pretvorila u sobu za drugo dijete, zbog pomanjkanja prostora ili pak za odmazdu ocu koji se o njoj nije brinuo u mladosti. Radomir, već klonuo od dugotrajne bolesti, nije imao snage suprotstaviti joj se, pa su knjige bile natrpane u kartonske kutije i pohranjene na tavanu pod jednom ceradom. On je nedugo potom umro, proklinjući sve slinavce na ovome svijetu koje maze kao da su bogovi. „Vrag ih odnio, i njihovu sobu s njima!” – neprestano je ponavljao na samrtnoj postelji. Šestogodišnji Jane koji je dotad spavao s majkom u jednoj maloj prostoriji koja je bila tik do bebine sobe, naslijedio je veliku djedovu sobu u prizemlju, onu u kojoj je spavao i sada. Trideset godina kasnije, 1962., djedovo se prokletstvo obistinilo. Pero je odveden u psihijatrijsku bolnicu. S njegovom, sada slobodnom sobom, nitko nije znao što bi, jer nitko nije htio u njoj spavati, pa čak ni nakratko ostati. Ona je bila prokleta. Mare i Jane odlučili su da njihovo dvoje djece nastave spavati u drugoj sobi u prizemlju, koja bijaše izgrađena na lijevoj strani kuće kada su se oni rodili, jer uopće nije dolazilo u obzir da se ijedno od njih smjesti u sobi njihovoga ujaka Pere. Nije bitno što će biti stiješnjeni, ali, ako ništa drugo, bar im životi neće biti u opasnosti. Budući da je Radomir stvorio zabranjenu zonu, bolje da se tamo nagomilaju sve njegove stvari koje su zauzimale puno mjesta u kući i očigledno su smetale njegovoj kćeri Kati, koja je živjela s Janetom i Marom. Uvijek kada bi joj pogled zastao na nekoj od tih uspomena, iako je činila sve da se to nikad ne dogodi, bilo da je riječ o nekoj luli pomiješanoj s onima djeda Janetovim, o nekom od brojnih portreta na zidu stubišta ili pak o nožu za otvaranje pisama, privjesku s njegovim inicijalima ili jednom starom sakou okačenom u ormaru u garaži – ona bi, prazna pogleda, zapala u neku vrst ukočenosti i, ukoliko ne bi došao nitko da je trgne iz toga stanja, mogla je tako ostati dulje vrijeme. Smještanje u bolnicu njezinoga mlađeg sina Pere kao da joj je dovršilo ispunjavanje srca mržnjom prema ocu Radomiru.

Mare i Jane nabrzinu unesoše u sobu sve što su našli. Zatim su se malo motali po tavanu gdje su pronašli kartonske kutije s knjigama. Već je bilo i vrijeme da ih sklone od vode koja je curila kroz rupe na krovu. Pred nezadovoljnim Katinim pogledom, oni ih prenesoše u raniju Perovu sobu. Krug bijaše zatvoren. Radomir je opet pronašao svoju knjižnicu ili bolje rečeno groblje svog života, gdje ga nitko neće uznemiravati i ukrašavati cvijećem. Nisu se pomučili otvoriti kartonske kutije. Kate to ne bi mogla podnijeti. Tako je soba ostala zaključana cijelih dvadeset i osam godina, prepuštena prašini i paucima. Memorija jednog života tu je hvatala plijesan, odbačena od cijele obitelji, sve do mog susreta s djedom Janetom i bakom Mare, prije deset godina kada je umro Pero. Gospođa Kate umrla je ubrzo poslije sina, s osamdeset i tri godine, zasigurno od muke, jer su svi mislili da će ona bez ikakve sumnje prijeći u novi milenij. Malu sobu gospođe Kate, onu kraj Perove, baka je Mare pretvorila u krojačku radionu. Prijašnja soba njezine djece, koja su sada odrasla i otišla osvajati svijet, sada je služila kao dnevni boravak.

Kada sam pred ustrašenim pogledima Janeta i Mare počela otvarati kartonske kutije, otkrili smo prava čudesa. Oni sada prvi put vidješe njihove sadržaje. Oduvjek su, prema riječima Kate, vjerovali da je riječ o starim knjigama bez neke osobite važnosti. Onda su mi dopustili da dolazim u sobu, ali ipak umjereno. Navikli su se vidjeti me tu, svaki put sve dulje, da bih na koncu ostajala i po cijeli dan, sve dok se, prije dvije godine, nisam uselila za stalno. Razvrgnula sam prokletstvo koje ih je opsedalo u tri generacije, počam od djeda Radomira i, bez sumnje, tu je treću i natjeralo da ode na kraj svijeta, ne bi li poštedjela nevolja četvrtu generaciju.   

Djed Jane je držao da je postojala tijesna veza između gljiva u podrumu, od kojih se obitelj nikada nije uspjela osloboditi, i nesrećâ koje su snašle sve one koji su živjeli u ovoj kući, uključujući i samoga Radomira i njegovu ženu Hristinu, koja je umrla pri porodu. Ali on nije uspio razumjeti kakva je to veza bila. Poslije smrti njegovoga brata Pere, pa njegove mati Kate, uvjeren da je postojalo logično objašnjenje za sve te nesreće, Jane je pošao tragom svoga djeda Radomira. Najprije se raspitao kod starijih susjeda, koji ga bijahu upoznali kad su bili mladi, ali koji su pamtili samo ono što su im pričali roditelji o toj čudnoj osobi. Zatim je prekopao ohridske arhive, zatražio da mu donesu dokumenta iz Prilepa, Radomirova rodnog grada, ali ga nijedan trag u pogledu njegovih sumnji ne zadovolji. I doista, kad bi se pogledala povijest Milbogovskih, ne bijaše prokleta samo soba, već i cijela kuća i svi koji su živjeli u njoj. Nijedan od njih nije imao normalan i sretan život. Moja nedavna mučna avantura u stanovitoj je mjeri potvrđivala tu pretpostavku. Ali, sve to ostalo je vrlo nejasno i pripadalo je onim vražjim praznovjerjima kojima su nam punili glavu, a koje je djed Jane njegovao. To mu je, nesumnjivo, bio i način da liječi svoje rane. Međutim, taj Radomir, koji mi je mogao biti trostruki predak, uopće me nije zabrinjavao. Osim toga, ja doista nisam namjeravala postati paranoik niti pak da sva ukočena od straha gledam kako se život loše poigrava samnom. Zapravo, kolo nesreće je ponekad malo češće zastajalo pred jednim istim vratima, a da satana ili ne znam koji drugi lokalni vražićak uopće nije imao nikakva udjela u svemu tome.

 

* * *

Pogledah iza sebe, na zid nad mojim krevetom. Tamo je carovalo moje prvo veliko otkriće, hermetički zatvoreno u jednom malom staklenom ormariću, postavljenom na aluminijsku podlogu. Otkrila sam to još prvoga dana mojih istraživanja u Perovoj sobi. Brižljivo umotano u platno, bijaše skriveno na dnu jedne kartonske kutije u kojoj je, na sreću, bilo pošteđeno od uništavajućeg napada plijesni. Bijaše to jedna staroslavenska pergamena koja je datirala iz trinaestog stoljeća, ukrašena prekrasnim inicijalima u boji i uvezana poput rimskih kodeksa.

Tijekom mojih studija restauracije umjetnina u Parizu naučila sam kako se priređuje pergamena na tradicionalan način, tako da sam za svoje zadovoljstvo ponavljala pokušaje da to učinim, iako rezultat nije uvijek bio zadovoljavajući. Uzela sam u jeftin najam omanji lokal na izlazu iz grada na putu prema Strugi, i tamo smjestila svoj atelijer. Koristila sam svježu ovčju kožu, jedva očišćenu, koju sam dobijala jednom godišnje od pastirâ iz okolice Galičnika. U jednoj sam je bačvi natapala u rastvoreno vapno, zatim je strugala i čistila od svih ostataka vune ili mesa. Posipala bih je sadrom kako bi upila ostatke sala, i na kraju je stavljala da se suši na jednoj pletenoj ploči s puno rupa. Potom bih je iznova strugala špatlom. Štavljenje je, nedvojbeno, bilo najvažnija faza, jer ukoliko to ne bi bilo dobro izvedeno, pergamena bi zadržala vonj. Zatim bih započela prepisivački rad. Polirala sam kamenom listove pergamene kako bih odstranila mrlje i neravnine i kako bih dobila jedva hrapavu površinu. Tako su listovi upijali tintu a da se ona ne razlijeva. Kada bi listovi bili pripremljeni, ređala sam ih u jednu veliku kartonsku kutiju za crteže u svojoj sobi. U trenucima odmora, izvukla bih jednu pergamenu i postavila bih je na stari drveni pult, pred prozorom okrenutom prema istočnom dijelu grada. I započinjala bih, gotovo religiozno, iscrtavati lijepa slova, poštujući svoje skice, kao što se to radilo u skriptorijima srednjovjekovnih manastira. Služila sam se guščjim perima koje sam sama pripravljala. Mesar iz susjedstva ostavljao mi je sa strane prvih pet velikih pera s lijevoga krila golemih gusaka. Odabirala bih i ostavljala ih natopljene više sati da omekšaju. Na kraju bi ih oštrila jednim posrebrenim nožićem, obilježenim mojim inicijalima, P.B., tj. Pela Belakulakovska, ovogodišnji dar djeda Janeta, za moje trideset i dvije godine. U znak zahvalnosti poklonila sam mu svoje najljepše pero s ugraviranim njegovim inicijalima i jednu od mojih najljepših ukrasnih pergamena koja zapravo bijaše reprodukcija jedne stranice iz „Romana ruže” Guillaumea de Lorrisa i Jeana de Meunga, čiji je original datirao iz petnaestog stoljeća i nalazio se u Francuskoj nacionalnoj knjižnici.

Ulazna vrata ponovno se otvoriše. Čula sam glasove Isusa-filozofa i Vojčeta.

– Ima li koga? Baka Mare, jesi li to ti, u kuhinji? – viknu Vojče još s ulaza.

– Da, djeco! Dođite brzo da se ugrijete kraj vatre! Ima pite, upravo sam je izvadila iz pećnice! – viknu ona, odgurnuvši stolicu unatrag.

Isus-filozof uđe u kuhinju i, dramatičnim tonom koji je otkrivao njegove metafizičke tegobe i njegovu paranoidnu sklonost, izrecitira:

– Bože, postoji rupa u nebu koja se ne želi zatvoriti i koja prosipa tugu po našim anđelima. Ovo će trajati godinama!

– Ma ne! Nema problema! Sutra će biti bolje, mali moj Blagojče. Hajde, sjedni i prezalogaji malo pite – reče baka Mare, čiji je kratki korak odzvanjao vamo-tamo po kuhinjskim pločicama

Baka Mare je oduvijek odbijala upotrebljavati nadimke s kojima smo se mi pak stalno služili, kako za naše prijatelje tako i za nepoznate. Govorila je da to obezličava čovjeka, da je hladno i podsmiješljivo poput, primjerice, Blagojeva nadimka Isus-filozof. Ipak, s njegovom dugom kosom i dugom bradom i s njegovom manijom da uvijek razlaže svijet oko sebe, strašeći ponekad i sebe sama, taj mu je nadimak posve odgovarao, ali nismo ga zbog toga manje voljeli. Kako da drugačije imenujemo onog Mira-Sporog kojem je trebalo sat vremena, a to je provjereno s časovnikom u ruci, da pomfrijem posluži mušterije u njegovu ljetnjem kafiću. Ali, trebalo je priznati da nije bilo ukusnijih od njih u cijelom Ohridu. Bio je tu i „Crvena kresta”, jedan susjed naše dobi koji je bio plavušan i ponosan poput pijetla. Zatim „Puding”, debela pekarica koja se tresla od glave do pete dok se kretala svojom malom prodavaonicom, ili još „Fredi”, usidjelica iz susjedstva čiji su nokti bili poput kandži; dva puta biste promislili prije nego što bi ste se s njom rukovali. Mogli smo izdati novi telefonski imenik grada, a igra bi se sastojala u tome da, ako želite nekoga nazvati telefonom, morate odgonetnuti tko se krije iza nadimaka: „Burek”, „Krava koja muče”, „Brzi korak” ili „U pravi čas”. Baka Mare je više voljela da se Isusu-filozofu obraća njegovim imenom, Blagoja, kojem je prema svom trenutačnom raspoloženju dodavala sufiks za umanjenicu ili tepanje „če”, ili ga je pak prepravljala na tisuću i jedan način tako da na kraju nismo znali ni kome se obraća ni o kome govori. On je bio jedini koji je s primjerenom flegmatičnošću podnosio ovu stilsku vježbu, i stjecao se dojam da mu je taj dodatak činio stanovito zadovoljstvo. Imao je, poput mene, trideset i dvije godine i bio je okorjeli neženja, ali je još uvijek imao potrebu maziti se. I osobito je dobro znao da je baka Mare patila zbog odsustva njezinoga mlađeg sina, koji je prije dvadeset godina otišao u Ameriku, što je bio dovoljan razlog da nepotrošenu majčinsku ljubav prenese na druge. U odnosu prema djedu Janetu, ona se suzdržavala, ali ne može se reći da nije pokušavala. Međutim, djed Jane je stalno ponavljao: „Majka mi je dala jedno ime i to nije bilo za pse! Jesi li se ti udala za Janka, svirača bendža, Jončeta, uzgajivača pilića, ili pak za Janeta, lijepog i snažnog muškarca poput Kraljevića Marka?” Baka Mare je morala popustiti, ali bezvoljno. Vojčeta, koji je imao trideset i četiri godine a izgledao deset godina stariji, bio otac troje djece s tri različite majke i danas neoženjen, ili bolje rečeno „na odmoru”, nije se usuđivala prekrstiti, jer je zreli muškarac koji nije bio član obitelji imao pravo na poštovanje. Ja sam bila jedina koju je baka Mare udostojila nadimkom. Još od samog početka bilo je to „kraljevno moja”, s nekoliko varijanti poput „sedefe moj” i „Pela” u važnim i ozbiljnim trenucima. Doista, nisam se mogla požaliti.

 

* * *

Sjedili smo oko velikog stola: Isus-filozof, Vojče, baka Mare i ja. Bilo je 10.00 sati navečer. Kroz prozore smo, prema udarima popraćenim nijemim šumom, prepoznavali valove koji su splašnjavali na terasi i klizili do kuhinjskih vratiju. Baka Mare bijaše postavila krpe pod vrata i s vremena na vrijeme je odlazila provjeriti jesu li mokre. Djed Jane sjedio je pred televizorom u dnevnom boravku. Povremeno bi nešto glasno promrmljao. Komentirao je neku političku emisiju namijenjenu predstojećim općinskim izborima u rujnu: „Ma vidi ti ovu živinu! Svi su isti! Kljucaju iz svačije ruke. Poslije se čude kada ih oklagijom udare po glavi”.

Nas četvero zasad smo ignorirali te dosadne debate tijekom kojih su političari stalno pjevali iste pjesme, obećavajući bolje dane, optužujući druge stranke za malverzacije i zaklinjući se da su samo oni časni i blagi poput janjadi. Sa zadovoljstvom smo se okupljali oko velikoga stola da satima razgovaramo o tradicijama, folkloru, umjetnosti i makedonskoj književnosti. Bili smo jako različiti, ali svatko je u ovoj obiteljskoj atmosferi otkrivao toplinu i osjećaje zaboravljene zbog duge udaljenosti od onih koje smo voljeli. Bilo je to istinsko bratstvo u kojem smo jedni drugima pružali ruke prihvaćajući pritom razlike koje su nas ponekad dijelile. Isus-filozof htio je podsjetiti da „razlike hrane duh, uzdižu dušu i smiruju tjelesne boli”. On se nadao da će ga jednoga dana ratni luđaci poslušati, da ćemo moći početi vjerovati u budućnost i da ćemo graditi zemlju koja će se moći suprotstaviti bijesu vjetrova.

Kad sam im se pridružila u kuhinji najprije su me priupitali o avanturi koja mi se dogodila. Dakako, nisam spomenula svoj odlazak u podrum. Ostala sam pri svojoj verziji da bijah otišla provozati se čunom, te sam osjetila slabost, i to je bilo to. Djed Jane me je, sjedeći u svojoj fotelji, slušao iz dnevnog boravka i ne okrenuvši se, ali naćulivši uši, premda je odavao dojam da prati meteorološki izvještaj koji je najavljivao smirivanje vremena? Nije li to njegovo prividno nezainteresirano ponašanje značilo da sumnja u nešto. Možda je bio odšetao do podruma? A ako je pažljivo pogledao, mogao je uočiti da su čavli na daskama bili zamijenjeni. Trebala sam zakucati one stare, u garaži ih je bila cijela hrpa u jednoj limenci. Osim toga, tko nije mogao čuti buku dasaka koje su pale na kameno stubište? Nadala sam se da neću izgubiti povjerenje svojih dragocjenih prijatelja zbog toga što sam zalutala.

Baka Mare mi je rekla da je tijekom popodneva, dok sam spavala, prošao liječnik da me pogleda. Čudno je da ja ništa nisam osjetila. Tlak i srce bili su mi u besprjekornom stanju. Preporučio je odmor od tjedan dana i čaj pripravljen od trava s Galičice. Sve bi me to, po njemu, trebalo brzo okrijepiti. Ja sam se, međutim, već osjećala u punoj formi.

Na moje veliko olakšanje, razgovor je skrenuo na čuvenu „Galičku svadbu”, tradicionalnu ceremoniju koja se svake godine odvijala jedanaestog i dvanaestog srpnja. Vojče i njegov brat i otac bili su uvijek pozivani da tamo sviraju na svojim tapanima.

– Moj brat i ja, – hvalio se Vojče poput djeteta, punih grudi i sjajnog pogleda, – mogli smo bez prestanka cijela tri sata udarati u tapane. Penjali smo se na stolove, skakali s jednoga na drugi. A svi oko nas igrali bi i pjevali. Bili smo kraljevi noći.

– To je točno, Vojče, ali ta pijanka o kojoj govoriš, to nije svadba, primjetio je Isus-filozof. – To je čin jedne male grupe neukrotivih koji misle da bez njihovog oblika rituala događaj ne bi bio uspješan. Veliki spektakl traje dva dana. Tek se tada može reći da si kralj, – dodade on, pomalo tužan zbog toga što neki taj veličanstveni događaj poistovjećuju s noćnom pijankom u improviziranom malom kafiću. 

– Ja smatram da treba doživjeti i jedno i drugo, za što, dakako, treba imati hrabrosti, – rekoh, želeći da uduvoljim svima. – Doista vrijedi! Osim toga, nitko nema obavezu da pije poput drugih. Dovoljno je provesti noć u kafiću, tek da se vidi ta simbioza, to razbacivanje srca u ritmu tapana, usred pustih planina i hladne noći. To je jedinstveno! Uvjeravam te, Isuse, – dodadoh osnažena iskustvom od prošle godine i još uvijek svježim uspomenama. – Treba vidjeti, – nastavih, – njihove napete mišice, leđa lagano zaobljena i zabačena unatrag, i one noge elastične poput trski, kao i stalni osmijeh na usnama, unatoč neprekidnom naporu.

– Pa, naravno, ali ne odlaze tamo iz toga razloga tisuće ljudi, koji ponekad pješače kilometrima, i čak spavaju pod šatorima u planini, – inzistirao je Isus-filozof. – Oni idu tamo da im ispripovjede lijepu ali mučnu priču o pečalbarima koji su se po povratku u zavičaj s novcem u džepu koje bi uštedjeli tjekom svoga dugog boravka u inozemstvu ženili svi istoga dana kako bi odmah zatim otputovali natrag, ostavljajući svoje mlade nevjeste same u selu.

Bio je to događaj koji se ne može zaboraviti, toliko bi vas snažno i neočekivano bacio na zemlju, oživljavajući mirise i boje vaših korijena. Odjednom biste se osjetili puni poput ovčjeg želuca, koji u sebi nosi planine, travu, zrak i potoke koji kupaju Galičnik, ali u isto vrijeme i bremenit od kamenja kuća u obliku kula koje su se čvrsto pripijale uz strmu padinu. Bili biste zaneseni tim licima koja ključaju u ritmu tapana i zurli, opijeni bojama tradicionalne odjeće koja se, pod vrelim suncem, satima vrti oko tijela rasplesanih folkloraša.

Isusa-filozofa je jednoga dana šarmirala neka djevojka i još se uvijek od toga nije pribrao. Bila je lijepa. Zvala se Spasija i bila je članica folklorne grupe. To se dogodilo prije dvanaest godina. U suton ju je odveo stotinjak metara izvan sela, na uzvisinu koja se uzdizala nad dubokom dolinom. Tamo se zavrgla njihova ljubavna veza, u hladnoj noći. Zavijali su vukovi na suprotnoj strani planine, u šumi. S vremena na vrijeme, iz jedine bi se ulice u Galičniku začuo glas koji je bacao riječi u prazninu, kako bi zatim čuo odskakivanje njihove jeke. Nekoliko je vatri zaplamsalo na izlazu iz sela. Izletnici su pripremali svoje ležajeve. Spasiji su se sjajile oči. Isus-filozof blagoslivljao je onoga koji je došao na ideju da se obnovi ta tradicija. Ljubili su se. Podigao se vjetar. Tapani su započeli svoju đavolsku igru u malom kafiću. Njih dvoje vratili su se u selo držeći se za ruke, sa žutim travčicama u kosi, a zatim su sve naredne dane proveli zajedno sve do njihova dvadeset i sedmog rođendana. Jednoga dana Spasija je, bez ikakva upozorenja i najave, otišla u Australiju drugom čovjeku i on je više nikad nije vidio.

Baka Mare koja je znala da to rastužuje Isusa-filozofa promijenila je temu razgovora.

– Nego, reci nam ti Blagojče, dokle si ti stigao s pripremama za svoju izložbu?

– Skoro sam dovršio posljenju stvar i, dakako, trebao bi ih izložiti u listopadu, u Skoplju, u salonu stare stanice. Nadam se da ćete moći doći na otvorenje, bar Pela i Vojče, budući da Jane i ti odbijate da iziđete iz ovoga grada! – odgovori Isus-fiilozof, odjednom opušteniji.

Rijetko je govorio o svojim slikama, ali kada bismo ga zamolili da to učini, nadugo bi govorio, sa strašću, miješajući filozofiju, povijest, književnost, glazbu, kao i sve umjetnosti i putove koji su vodili ka misli da se oblikuje jedna cjelina, i kao da se i nije moglo govoriti o jednome a da se ne spominje drugo. Njegova solidna opća kultura, koju si je sam stvorio bogatom lektirom i putovanjima po Europi, i njegov dar pripovjedača, činile su ga rijetkim i dragocjenim sugovornikom, tako da su mnogi mladi intelektualci i umjetnici tražili njegovo društvo. U početku, s porastom njegova renomea, malo se uzoholio, gledajući svijet i prijatelje svisoka i s prijezirom. A onda, poslije sentimentalnog razočarenja sa Spasijom, odjednom se spustio na zemlju, zatvorio se u sebe, do te mjere da se počeo plašiti svijeta kojim je dotad, držao je, u potpunosti vladao. Negdašnji je arogantni mladić gotovo iščezao. Ponekad smo željeli da se ponovno pojavi, tek da izbriše tugu i strah, duboko usađene u njegovo srce. Poželjeli bismo da vidimo kako prijeti životu gromovima i strijelama. Ali uzalud! Njegovo je oružje bilo filozofija puna ideala, mudrosti, često i rezignacije, i tek s tragovima volje da promijeni svijet koji ga je okruživao. Ali njegove su misli bile rijetko ostvarene, osim u slikarstvu. Tako je on svojim bojama iskazivao revolt. S nama se polako otkrivao, stjecao je stanovitu sigurnost, ponekad s ganutljivom jednostavnošću.

Koristeći prigodu, ja ga potaknuh:

 – Koja ti je ovoga puta tema?

– Točno je da vam dosad nisam ništa rekao! – reče Isus-filozof, sijajući od sreće i poskakujući na stoilici.  – Svaka od trideset i tri slike evocira po jednu pjesmu makedonskih autora. Izložbu sam nazvao „Boja i pokret poetskoga stiha”. Platno koje sada dovršavam ilustrira pjesmu Ace Šopova „Crno sunce”.

On ustade, podiže nogu na stolicu i započe recitirati pjesmu, rukom usmjerenom prema plafonu:

 

Crno sunce, ptico presazdana u zvijezdu,

onaj tko misli da te je shvatio ne zna što je bezdan.

 

Baka Mare također ustade i zajedno s Isusom-filozofom nastavi u duetu:

 

Crno sunce, crno bez istoka i zapada.

Crno sunce za žedne što na obalu će stupiti.

 

Djed Jane im je pljeskao iz salona, a Vojče i ja smo ga slijedili, oduševljeni ovom neočekivanom predstavom. Odjednom se lice baka Mare promijenilo. Njezin se pogled zafiksirao na kuhinjski pod i ona uzviknu:

 – Oh, Bože! Voda prodire pod vrata. Brzo donesite krpe! Jane, ustani i ti da nam malo pomogneš! Vidite, ima je i pod štednjakom.

Djed Jane skoknu s fotelje i potča u kuhinju vičući: “Što? Što? Što? Trbuha priklještenog stolom za kojim je sjedio on podiže svoje duguljasto ispijeno lice prema gore, poput nekakva periskopa, i nekako izbaci bradu prema naprijed u potrazi za razlogom ovog iznenadnog uzbuđenja. Vojče mu pokaza prstom prema štednjaku. Djed Jane širom otvori svoje smeđe oči, uhvati se glavu, povuče vrat među ramena i povika:

– Prekidač! Isključi prekidač! Zapalit ćemo kuću!

– Gdje? Gdje, Jane? – upita Isus-filozof, naglo problijedevši.

– U presoblju, iza zavjese. Spusti ručicu! - viknu djed Jane, pozivajući Vojčeta da mu pomogne da izvuku štednjak.

Oni dograbiše štednjak s dvije strane i jednim ga pokretom povukoiše prema velikome stolu. Voda je već poplavila priključak, a Isus-filozof još ne bijaše isključio struju. Baka Mare je donijela lavore koje je rasporedila po podu, a zatim je, zgrčena lica, s krpom u svakoj ruci, poput stražara stala pred vanjska vrata kuhinje. Svi smo bili kao ukočeni, bez riječi, gotovi da skoknemo čim bude ukonjena opasnost. Pogledi su nam bili usmjereni prema Isusu-filozofu koji je glavu zavukao iza zavjese. Sekunde su nam se činile kao vječnost. A on još uvijek ne bijaše spustio ručku. Izgledao je kao skamenjen. Baka Mare je s užasom gledala prema vodi koja je napredovala i širila se iz kuhinje u pretsoblje. Obrnula je naopako jedan lavor, popela se na njega i viknula:

– Popnite se na stol! Ako ostanete stajati u vodi poginut ćete! Blagoja, pa što to koga vraga radiš?

On nije odgovorio. Djed Jane i Vojče se popeše na stol i gledahu Isusa-filozofa, začuđeni njegovom nepokretnošću. Otvorila sam kuhinjski prozor i skoknula na terasu. Bilo je užasno hladno. Nevjerojatno hladno za konac kolovoza. Razina jezera kao da je znatrno porasla, na terasi je voda bila visoka desetak centimetrara. Nije bilo načina da kroz vrt stignem do ulaza u kuću. Potoci blata slijevali su se s obje strane i padali u jezero. Budući da sam bila sva prokisla, pokušala sam pronaći način da zaštitim kuhinjska vrata.Vreće s pijeskom poredane na jednom zidiću s lijeve strane mogle su biti od koristi. Jednu za drugom sam ih pobacala pred vrata. Ruke više nisam osjećala. Potrčala sam prema prozoru i pitala baku Mare da li voda još uvijek prodire. Svi mi u zboru odgovoriše: “Da!”

– A Isus još ništa nije poduzeo. Ne znam kakva ga je to muha ugrizla! – viknu Vojče, sav izbezumljen.

Uspjela sam se popeti na umivaonik i zatvoriti prozor. Odjednom se iza zavjese pojavio Isus-filozof, okrenuo se prema nama i suznoga pogleda i treptava glasa reče:

– Ne mogu. Žao mi je, ali ne mogu.

– Kako to misliš: ne mogu? – upita Vojče.

– Oduvijek sam se plašio struje. Ti to dobro znaš, – odgovori Isus-filozof, koji je s tugom gledao u vrhove svojih cipela.

– Ali zašto si onda prihvatio da to uradiš? Čuj, nema nikakve opasnosti. Doista nevjerojatno, ali ponašaš se poput dijeteta! – beznandno je komentirao Vojče. Znao je da se Isus-filozof sada neće ni pomaknuti, čak i da gori grad i svi njegovi prijatelji skupa s njim, on će ostati neodlučan kraj spasonosne ručice prekidača. Ali ovoga puta je shvatio da pretjeruje. Baka Mare je počela plakati. Djed Jane više nije mogao izdržati i spremao se da skokne na pod kad ga Vojče uhvati za ruku i odlučnoga glasa viknu:

– Pustite mene, tata! Da kažem dvije reči tom slabiću, tom mekušcu koji samo zna davati savjete, ali kad se treba pokazati onda ga nigdje nema. Zar ne, Isuse?! Pokazat ću ti ja što je muškarac. Sakrij si uši jer ću ti ih toliko iščupati da ćeš si od njih moći napraviti uzengije za stare dane.

Isus-filozof mu uputi izbezumljen pogled. Ruke su mu visile uz tijelo. Vojče se nikad nije ovako ponio prema njemu. Sada se, pak, uspravio na stolu zasukanih rukava. Baka Mare prestade da plače i, onako ukočena, gledala je ovaj šou. Vojče se baš spremio skočiti, kad Isus-filozof od jednom popusti:

– U redu. Da, da! Uradit ću to! Uradit ću!

Svi zajedno ispustismo po jedno „Ah!” olakšanja, popraćeno s nekoliko ohrabrujućih riječi baka Mare:

– Dobro je, mali moj Blaže. Dobro, hajde! Ja sam s tobom.

On povuče zavjesu, snažno udahnu, stavi ruku na ručicu, zatvori oči, i naglo je spusti. Kuća je utonula u mrak. Djed Jane kresnu upaljač. Scena bijaše patetična.

– Pela, uzmi jednu svijeću iz lijeve ladice. Tamo bi trebale biti i žigice, – reče baka Mare, koja kao da je tek sada došla k sebi.

Zapalih svijeću i uputih se prema električnom priključku da ga osvijetlim. Vojče skoknu na pod i povuče kabel koji je bio u vodi.

– Ima li još nešto što bi trebalo isključiti? – upita.

– Ne, dobro je! Isuse, podigni sada ručicu! – viknu djed Jane sugornim i zadovoljnim glasom.

Isus-filozof podiže ručicu ne porosvjedujući. Žestok Vojčetov nastup kao da je imao učinka.

Svi se prihvatismo posla. Raštrkasmo se po kući da pronađemo nešto čime bismo zabrtvili donji dio vrata. Baka Mare bacala je krpe svuda po podu, a mi smo ih jednu za drugom cijedili u lavore. Odjednom vani zavlada duboka tišina, kao da je netko zaustavio i najdražu melodiju koju je bez prekida slušao cijeli dan. Voda više nije prodirala u kuhinju. Pogledah kroz prozor. Ništa se nije pomicalo. Upitno pogledah baku Mare. I istim izrazom poput moga ona mi se pridruži kraj prozora. Trojica muškaraca vratiše se iz garaže, gledajući nas upitanih pogleda.

– Mislim da je nevrijeme prestalo, – reče baka Mare, zadovoljna, i opet s onim uobičajenm osmijehom na licu.

– Ti misliš da jedno ovakvo nevrijeme može prestati tek tako jednostavo. To nitko dosad nije vidio! – povika djed Jane, iznerviran pomanjkanjem logike u njegove supruge.

– Pa ipak, to je točno! Dođite vidjeti! – reče baka Mare podižući bradu i s osmijehom na usnama, pozivajući ih pokretom ruke da joj priđu kraj prozora.

Djed Jane se namrštio i odlučnim korakom došao do vanjskih kuhinjskih vrata. Jednim pokretom noge odgurnu krpe na podu i otvori vrata. Prekoračio je vreće s pijeskom i izišao na terasu. Svi izađosmo za njim.

Jezero se bijaše skamenilo među planinama, glatko kao ogroman ledeni blok. Nebo je bilo vedro a gotovo prozračni mjesec prošaran blijedoljubičastim venama, isto onakvo kao što sam vidjela na jezerskom dnu, carovalo je usred kiše zvijezda padalica.  Bijaše toplo. Cvrčci se razmilješe u granju, svirajući svoju glazbu.

'