Fulvio Tomizza

OČEVA PUŠKA

 

Božić 1942., rat je i ja više nisam dijete, znam da se u nekim dijelovima svijeta puca, da se ubija. Neki vojnik dolazi na dopust e da bi se po cijele dane zabio u kuću i proveo blagdane sa svojima. Ljudi govore da ovakav Božić još nikad nije viđen, da Božić znači mir, a ove je godine kao nikad dosad. Usprkos tomu, žene se, između naćvi i ognjišta, trude umijesiti i zatim ispržiti zdjele i zdjele fritula.

Kuća odiše ugodom, čistoćom: s mirisom sirovog sapuna i kaustične sode (bio je župnik radi blagoslova) miješaju se mirisi dunja, pinjola i oraha, s kojima su upravo pripremljene istarske fritule koje se zatim nadimlju u maslinovu ulju, netom izišlom iz preše.

Badnjak je i ja s nestrpljenjem očekujem ponoć kada će, s prvim zvucima zvona, sa seoskih krovova odjeknuti pucnji lovaca. Na uobičajenu mjestu, oslonjena o zid, u jednom kutu blagovaonice stoji puška moga oca koja me toliko privlači, ali me istodobno negdje u dubini toliko plaši, osobito kad otac upire cijevi (dakako prazne) i gleda vas iznutra okom koje nije njegovo. Ove večeri prvi će mi put dopustiti da povučem otponac. To mi je on sam obećao pošto je njegov kum Petrović svečanim tonom obznanio da će ove godine njegov sin Karlo, moj vršnjak, pozdraviti Božić s njihova tavanskog prozorčića.

Izlazeći iz blagovaonice na ulicu, pod prostranstvom gustih i hladnih zvijezda, više se puta začudih vlastitoj kretnji trljanja desne ruke i nervoznom pucketanju prstima. Slijepu tamu koja dopušta da se naslute tek obrisi kuća i ogoljelih murvi tu i tamo probija slabašno svjetlo što izlazi iz neke štale ili ulazi u nju, njišući se u ritmu koraka domaćina koji se, po običaju, uputio okaditi volove i krave tamjanom. Mi u štali imamo samo konja zbog čega bi ovaj čudan ritual predstavljao gotovo skrnavljenje, ne samo zato što se konj nije nalazio u betlehemskoj štalici kako bi dahom ugrijao maloga Krista, nego i zato što je to ohola životinja koja ne poznaje muke jednoga jadnog vola ili magarca (k tomu uvijek tako zlostavljanih), već u šetnju vozi gospodara u ljuljkavoj karoci, a čak se bori i u ratu. Žalim što imam toliko toga više od ostale djece u selu a nemam u štali nijednu kravu, i upućujem se prema jednom od svjetala koje zasigurno dolazi od Markova oca, koji obrađuje tuđu zemlju, s tuđom stokom. Sada stoji nepomično u staji s podignutim kandilom s kojega se širi isti onaj gusti i opojni oblačić što će za sutrašnjim ručkom preplaviti našu blagovaonicu. Čovjek se zatim, utonuvši u svježu i čistu slamu, pomiče prema naprijed među blâgo, slobodnom rukom dodiruje stoci bedra, gladi leđa i umirujuće veli: „Hajde. Hajde”. Povlačim se a da moje prisustvo na pragu, što bijaše gotovo skvrnuće, ostaje nezamijećeno.

Otac me tražio. „A tu si”, kaže dok ulazim u blagovaonicu, upravlja cijevi u mene, puni rijetku i hvaljenu pušku koja nikad nije bila u tuđim rukama. Moja mati, već ovijena dimom od ulja koji štipa grlo, mrmlja iza nas: „Ma, kamo ćete s tim oružjem sada kada je rat?” − a njene riječi nisu izgovorene tek zbog uobičajene navade da se opire gotovo svakom poduhvatu nas muških. Uspinjem se prvim stepenicama za ocem u teškom astrahanskom ogrtaču, odmičem hodnikom koji jedini u selu ima mašću ulašteni parket. Prelazimo dva druga uspona drvenih stuba, i tavanski prozorčić na najvišoj kući u selu otvara se pod kišom zvijezdâ koje kao da će − s vremena na vrijeme tako izgleda − evo sad, nasrnuti na nas.

Međutim, daleke su, nepomične i podatne, sada kada mi je otac pomogao da se uspnem na jedan stočić i drži mi pušku čvrsto priljubljenu uz grudi, uperenu baš u njih. „Budi spreman”, upozorava me, i već to iščekivanje dok je prinuđen biti u tami, u društvu dječaka, izaziva mi nelagodu, gotovo osjećaj krivnje. Jer, vjerujem da je i on sâm utonuo, očaran ovim treptavim i svjetlosnim snopovima koji već ocrtavaju veliki stakleni svod, čvrst, tajanstven i nadasve nepovrediv.

Iznenada, nošen prvim burinom koji kao da ga stišava, pristiže zvuk bujskih zvonâ. Srce udvostručava svoje udarce, ali prestaje tući dok osjećam oca kako mi, dohvativši je gotovo neopazice, ručicu usmjerava prema okidaču. „Hajde, pritisni ovdje”, potiče me i ja pokušavam, ali mi ne polazi za rukom, opruga pruža otpor koji nisam očekivao, ili su mi, pak, prsti ukočeni. Zvona zvone iz Kršeta, zatresa se čak i naše veliko zvono. „Pucaj!” − zapovijeda mi otac na rubu strpljenja, dok jasno krši dogovor koji smo, majci usprkos, čvrsto sklopili. Zatim njegov glas poprima ton suhe komande: „Pucaj! Pucaj! ” − kad odjednom prasnu Božić i razliježe se hladnim zrakom u zaglušujućim pucnjima koji prekidaju noć tek razbuđenim zvucima zvonâ, već stopljenima u jedan dugi akord.

Laju svi seoski psi, budeći one u najudaljenijim zaseocima. Grubim udarcem lakta otac pokazuje da me se želi otarasiti. Uzmičem, silazeći sa stočića; podnosim odskok njegova ramena prema prozorčiću, a zatim koban blijesak sprlji dio neba, tavan se zatrese u zaglušujućem prasku. Posljednji i promukao, iskočivši iz svoje slamene kućice, zalaja i naš brek.

„Hm, nisi nizašto”, presuđuje otac, navlačeći limeni poklopac nad glavom, i ostavljajući me sama u tami. Upućuje se prema stubama, no prije no što na njih kroči čujem ga još kako se okreće i pita me s nestrpljivom znatiželjom, gotovo uzbuđeno:

„Zašto nisi pucao?”

„Bilo me strah” − kažem, govoreći istinu i u isto vrijeme lažući. Sačekah da otac iziđe iz kuće i otrčah dolje, banuh u kuhinju, rekavši u jednom dahu: „Mama, nisam pucao”.

„Pucali ste. Čula sam”, odgovara ona, stavljajući u ulje zadnje fritule.

„Ali to nisam bio ja”, rekoh.

„Imat ćeš puno vremena da to učiniš”, prokomentira ona, obuzdavajući moj zanos. Već zaustih da obznanim da nikad neću pucati, kad me ona prekide, dodajući: „Ne znate raditi ništa drugo, vi muškarci”.

Iziđoh i ja. Zadnje skupine ljudi žurile su prema Materadi na ponoćku. Pustih ih da prođu kako bi me ostavili u tananu nespokojstvu koje me je ophrvalo.

Ne bijah, međutim, rastužen pomanjkanjem hrabrosti, propuštenom prigodom da pokažem da više nisam dijete; više se osjećah prožet nekom čežnjivom blagošću koja je izazivala laganu bol. Naime, pomisao da je vršnjaku Karlu Petroviću pothvat pošao za rukom, umjesto da me muči, uzbuđivala me.

Hodao sam usamljen po smrznutom blatu glavne ceste, gledajući zvjezdani luk koji mi se nadvio nad glavom i gotovo mi brujao u ušima. S bujskoga brijega bijaše se uzdigla golema žuta mjesečina koja je išla uza me, trčala sa mnom i, kada bih zastao, također samnom zastajala u strpljivu i gotovo prijateljskom mirovanju, kao što to čini magarac ili vol dok se silazi s kola. Iz crkve je već dopirala i pjesma „Silaziš sa zvijezda, o kra-lju-u ne-e-beski”.

Spopade me ista ona drhtavica koju sam osjetio pri otvaranju tavanskog prozorčića prema goloj noći. Bijah svjestan da nisam želio pucati u zvijezde ili u Božić koji nam je silazio ravno s njih.

1968.