INTIMNA ŠIFRA SNA

 

Kada bismo kratkom sintagmom željeli izraziti suštinu poezije u najnovijoj knjizi Borisa Biletića „Primorski nokturno”*, mogli bismo reći – intimna šifra sna. Dakako, to je samo mogući sažetak izuzetno kompleksnog i poetski snažno saopćenog doživljaja stvarnosti koji je upravo zato i nemoguće jednostavno razlagati. Ali, pojam „intimna šifra sna” već sadrži u sebi mnogostruko znakovlje Biletićeva pjesničkog svijeta. Istkana na komornim intonacijama, njegova poezija nesumnjivo jeste intimna, iako ne i intimistička. Upravo se zato njezin stupanj komunikacije uzdiže do razine šifriranog govora u kojemu riječi i poetske definicije dobijaju polivalentne vrijednosti i značenja. Same po sebi to su karakteristike sna. Ali Biletić nije pjesnik oneirističkih ugođaja. On, jednostavno, kao da snom imenuje razdrobljeni mozaik stvarnosti koji se neprestano i neumitno presazdaje pred iskonskim naporom osjetila da ga obuhvate i spoznaju. Takav postupak poetske opservacije omogućava mu da mnogostruko umnoži ionako eruptivnu snagu evokativnih sekvenci u kojima se isprepliću elementi bajke i konkretne stvarnosti prepune naglih i upečatljivih senzacija i fascinacija.

Biletić pripada generaciji pjesnika koja je na književnu scenu stupila početkom osamdesetih godina, unoseći u aktualne tokove suvremene hrvatske književnosti nove pristupe i shvaćanja poezije i poetskoga čina. Radi se o širem krugu istraživanja, kako na planu funkcioniranja jezika, stavljenog u jednu formalno posve novu poziciju koja često razara ne samo normiranu sintaksu, već se poigrava i prihvaćenim semantičkim težištima, tako i na planu afirmacije, slobodno možemo reći efemernih sadržaja građenih na učinkovitosti naglih obrata i apsurda. Ipak, mnogi od tih postupaka dio su prihvaćene mode i ne temelje se na vlastitim uvjerenjima, pa je crta šava između istinskog poriva i neprirodno prihvaćenih koncepata sasvim očigledna.

Kloneći se upravo takvih postupaka čija su izvorišta izvan njegova vlastitoga poetskoga bića, dakle imputirana i patvorena, Biletić se drži provjerenog traga suptilne transkripcije „zbivanja” na liniji doticaja svjesnog i nesvjesnog što upravo njegovom, pomalo introvertnom svjetonazoru daje posebnu autentičnost i sugestivnost. „Ne ubija samo velika glasna riječ”, kaže pjesnik, podvlačeći time svoju averziju prema eksklamacijama, jezičnom ekshibicionizmu i poeziji neprimjerenoj teatralnosti. Tako se, eto, i u naslovu ove zbirke pjesama, kao u sante leda, sedam osmina krije ispod površine. Riječ je samo o blagom mediteranskom fonu na kojem se odvijaju pjesnikova „iznenađenja duše”, kako bi to rekao Friedrich Schiller.

 

* Boris Biletić: „Primorski nokturno”, Istarska naklada, Pula, 1986.