NA BRAZDI TVRDOG ČAKAVSKOG STIHA
Mnoge će se pjesničke knjige napisane na čakavskom dijalektu teško odhrvati oštrim ocjenama, ali, na sreću, ima i takvih autora čiji čakavski stihovi s razlogom privlače i zaokupljaju našu kritičku pozornost.
Tu nedavno izišla je iz tiska jedna veoma zanimljiva zbirka stihova Rudolfa Ujčića, „Staropazinski viersi”*, kroz čiji bismo presjek mogli sagledati neke najbitnije osobitosti novije čakavske poezije. Da bismo preduhitrili svaku daljnju zdvojnost reći ćemo da je to svakako knjiga koja zaslužuje pozornost čitatelja, jer se nameće kvalitetom određenih svojih komponenata koje i nisu baš tako česte i ne tako izbrušene u suvremenoj čakavskoj lirici.
Rudolf Ujčić je u književnost ušao u zreloj dobi, pa je razumljivo što je već prevladao sve početničke slabosti. Njegovi stihovi konzistentni su, jezgroviti i precizno definirani. Upadljiva je čistota stila, jarkost misli i sistematičnost u odabiru tema. „Staropazinske vierse” prožima jedinstveni dah težačkoga, ali ne i patetičnog sentimenta, pa ćemo i podjelu na cikluse stoga shvatiti prije kao neophodne, čitateljima namijenjene cezure, nego kao suštinsku potrebu cjelokupnog poetskog organizma.
Poput mnogih čakavskih pjesnika i Ujčić odabire male teme za svoje stihove, nastojeći njima podcrtati dublji smisao koji je, dakako, zakriven prvom, zavodljivom ravni komunikacije. Moramo priznati da je u tome vješt i da je, sukladno naporu koji je očigledno investirao u radu na ovoj knjizi, postigao nepobitne rezultate.
Ako krenemo od jezika, nesumnjivo ćemo poći najbitnijim tragom. Staropazinski dijalekt jedan je od najstarijih čakavskih dijalekata, već u poodmaklom uzmicanju, pa ga ova poezija priziva i oživljava na primjeren i njegove ljepote dostojan način. Ujčić je pronašao pravu mjeru njegove poetske funkcionalnosti i, ne dovodeći ga ni u jednom času na rub nekakve svedenosti na razinu uobičajene mu praktične uporabnosti, uspio stvoriti originalne jezične cjeline koje izrastaju na čvrstim poetskim postamentima. A to je upravo zato što je pošao od njegove muzikalnosti. Dugi, srasli vokali, uklješteni u škrte konsonantske alke, omogućili su ovom pjesniku sitnica, pjesniku tradicijskog života i običaja da otkrije svoju najtananiju žicu. Koristeći određena iskustva modernoga pjesništva, ali ovoga puta primijenjena na brazdi tvrdog, tradicionalnog čakavskog stiha, Ujčić ostvaruje originalne poetske ugođaje kroz koje se na jedan sasvim novi način definira ovaj naš puno puta opjevani zavičajni ambijent. Njegov „Žrnof” je u isto vrijeme izraz i odraz konkretnog življenja i u tom smislu svojevrstan i razumljiv odjek najvrijednijeg što je čakavsko pjesništvo dalo od Balote i Črnje i do najnovijih pjesnika, ali i nepobitno uspješan pokušaj da se taj element konkretnog i, dakako, sudbinskog, ojača, podcrta, istakne samom strukturom stiha i njegovom glazbom škrguta i težine.
Ruoka
ruoko
pelje,
žrnof
žito
melje.
Jena ruoka
žrnof vrti,
druga ruoka
vrećo prti.
Vrti
prti
se
do smrti.
Koliko je neslućenog ritma i surove životne glazbe pjesnik otkrio u tom činu okretanja žrvnja! Riječi gotovo da škripe u sudbinskom okretanju koje u sebi nosi ključnu parabolu života. Kolike li krhkosti općeg smisla postojanja!
Dakako, ta muzikalnost nije Ujčićevo otkriće u čakavskoj poeziji, ali nema sumnje da je on pronašao put da je izrazi na jedan osebujan i nesvakidašnji način. Ne bismo rekli da je čista slučajnost to što se njezin smisao zatekao baš u glazbenom apsolutu sudbinskoga ritma kretanja u krug, i to upravo žrvnja, kamena života i smrti, ali već taj metafizički dodir bio je dovoljan da ustvrdimo kako je u našu književnost ušlo jedno novo i dragocjeno djelo. Ipak, šteta je što autor nije stavio točku nakon treće strofe. Opći je ritam sačuvan i u stihovima koji slijede, ali se smisao nekako razlaže, simplificira u daljnjem toku pjesme. Ona postaje mudra, bezgrešna i tu kao da počinje njezino saplitanje.
Žrnof zrno
a smrt
ljude
melje.
Ruoka ruoku
va grop
pelje.
Muoka muko
pieže,
žalos srce
stieže.
Doista, staviti točku na pravo mjesto bio je problem mnogih, pa i najvrsnijih pjesnika, ali podvukli smo to samo da bismo jasnije razlučili novo od tradicionalnoga i uobičajenoga u Ujčićevim viersima. Jer, nove i moderne poetike zapravo malo mare za velike i mudre riječi. Ali da se nije našao pred tim iskušenjem autor vjerojatno ne bi napisao ni svoju iznimno lijepu pjesmu „Propas kmešćine”, pa ni prvih šest stihova koje navodimo, a koji zasigurno već pripadaju svakoj budućoj antologiji poetskoga zvuka i smisla:
Zemljo mi
krti
oruo
Na lozah
suze
zreluo
Ujčić umije zgusnuti jezičnu tkaninu, zna usijati riječi, izoštriti smisao. Ponekad ga takva traganja dovode do sentencioznih stihova i strofa. I, iako to nije ono najbitnije i najljepše u njegovoj knjizi, nesumnjivo govori o izuzetnoj nadarenosti da zaokružuje određene pjesničke cjeline i dovodi ih do njihovih krajnjih mogućnosti. Ponekad to nastojanje nije sasvim adekvatno postavljenoj materiji što stvara stanovitu napetost u samoj pjesmi. S druge pak strane, prisutno je i puno već poznatih tema iz čakavskog pjesništva – doista uvijek uz prepoznatljiv ujčićevski pečat – pa nas sve to navodi na niz razmišljanja o genezi ove knjige. Ona je, vjerojatno, nastajala ili se razvijala u raznim fazama Ujčićeva poetskog stasavanja, te stoga u sebi nosi i neizbježne biljege eksperimentiranja. Pjesnik je, možda ponegdje i ne sluteći, napravio značajan korak naprijed ka univerzaliziranju same forme čakavskog pjesničkog izraza, ali je za njim još dosta vidljiv trag tradicionalnih poetskih rješenja. Ipak, našu je pozornost ovoga puta zadržalo to novo zrnje koje već snažno buja na stranicama njegove prve knjige. Hoće li ono imati snage i proklijati i razviti se u nešto sasvim novo – pokazat će vrijeme. Ali upravo naše povjerenje u osebujnost književnog talenta Rudolfa Ujčića izmamilo nam je ove prve ocjene koje, u to duboko vjerujemo, neće biti i posljednje.
*Istarska naklada, Pula, 1983.