CRNOBORIJEV JUČERAŠNJI SVIJET. PRONAĐENO VRIJEME.
Premantursko-pulski Amarcord ili reloj u digitalno doba
Albino Crnobori osebujan je hrvatski prozaik i pjesnik, čovjek iznimno originalne i kompleksne osobnosti i nesumnjivo nesvakidašnjeg, neponovljivog stvaralačkog nadahnuća. Kao autor, podario nam je odlične, – na najprisniji, i na onaj dobar starinski način rečeno, – doista prave knjige, koje se, nažalost, (i osobito ne danas) zasigurno neće munjevito uspinjati na ljestvicama najčitanijih ostvarenja u Hrvatskoj, premda svojim nezaobilaznim literarnim, umjetničkim ali i suptilnim, pritajenim filozofskim vrijednostima, kao i snažnim etičkim ozračjem koje iz sebe emaniraju, zapravo zaslužuju najviše mjesto među njima. Ali, istini za volju, u tom slučaju to i ne bi bio onaj posebni, onaj drugačiji od drugih, onaj pravi Albino Crnobori koji se samozatajno ali autorski posve uvjereno dulje od dugih šest decenija, nepokolebljivo držao vlastitih najstrožih misaonih, književno-estetskih i etičkih kriterija, i, jednostavno, kao svaki pravi umjetnik – radio po svome. Otuda i ta njegova atipična ali hvalevrijedna književna djela koja su s razlogom zaslužila ovaj naglašeni cvajgovsko-prustovski naslov gore, a k tomu i felinijevski podnaslov niže.
Zato, da bi stvari postale konkretnije i razvidnije, a kanimo li povesti iole ozbiljniji razgovor o Crnoborijevu stvaralaštvu, trebamo najprije, odlučno, kao spužvom na školskoj ploči, prebrisati onu nenamjerno stvorenu, u najmanju ruku nepotpunu predodžbu o njemu i njegovim knjigama koja se spontano, a gotovo i s razlogom, postupno slagala i uobličavala tijekom dugih decenija njegova javnog života i rada, i, paradoksalno, osobito uvriježila u posljednjih dvadesetak godina, baš u vrijeme kada se jedno za drugim zaredalo objavljivanje nekolicine njegovih najizvrsnih proznih ostvarenja, – dakle, o njemu kao o prvenstveno zavičajnom autoru, gotovo usko regionalnom, koji se nakon duge stvaralačke pauze, u poznijoj životnoj dobi, ponovno vratio/latio književnosti. Ali ne! – kada govorimo o Albinu Crnoboriju i njegovom stvaralaštvu, onda mora biti jasno da je riječ o vhunskom književniku i o njegovim vrhunskim književnim ostvarenjima, koja svojom izvornošću, slojevitošću i ekspanzivnim, plodnim širenjem i prostiranjem u bezbroj različitih idejnih, sadržinskih i nadasve smislovnih smjerova i, dakako, svojom umjetničkom ljepotom i preraskošnim, u punom zamahu razigranim hrvatskim jezikom, izbijaju u sam prvi plan suvremene nam književnosti! A kada je, pak, riječ o hrvatskim književnicima iz Istre, i tu se Albino Crnobori svojim djelima suvereno svrstao u onu nezaobilaznu plejadu ponajboljih i najznačajnijih autora, uz Balotu, Črnju, Rakovca, Načinovića i Biletića. Eto, upravo tako treba pojmiti Crnoborija i upravo tako treba čitati njegova izvrsna djela od kojih svako predstavlja poseban datum u našoj književnosti.
Naime, prema gore spomenutim uobičajenim, iako nipošto dezavuirajućim predodžbama, a pritom uvijek i uz krajnje afirmativne tonove i ocjene, Albino Crnobori onaj je pulski i istarski enfant terrible koji se još kao srednjoškolac „proslavio” nevelikom zbirkom crtica „Losture” (1957.), prvom objavljenom knjigom kratkih proza na hrvatskom jeziku u Istri poslije Drugoga svjetskog rata, koji je zatim uredno odradio i zaokružio i svoj curriculum studiorum i, posve očekivano, postao jednim od onda rijetkih (na prste ih se moglo nabrojati) istarskih intelektualaca na koje je pao sav teret intenzivnog javnog i društvenog života u Puli i Istri šezdesetih, sedamdesetih (i, dakako, kasnijih) godina, prepunih svakovrsnih izazova, života koji se u znatnoj mjeri odvijao i po nekoj katkad nedefiniranoj crti samorazvitka, a, odvijajući se tako, postupno se i oblikovao i preoblikovao prema novim formama i standardima koji su se nametali kao potreba, pri čemu je te standarde, nerijetko, trebalo i u cijelosti osmišljavati, i za vlastitu ih društvenu sredinu uspostavljati kao kriterije. Albino Crnobori postao je tako jednim od nekolicine onodobnih viđenijih i traženih mladih istarskih „društvenih radnika”, kako se to onda zvalo, rastrgnut na mnogim poljima djelovanja, od novinarstva, do sudjelovanja u raznim odborima i tijelima društvenih organizacija (kao – kako veli na jednom mjestu – svojevrsni „lokalni aparatčik”), pa sve do odgovornih funkcija ravnatelja javnih ustanova... Dodajmo tome, i njegove intenzivne i predane aktivnosti na polju kulture, osobito u tada netom utemeljenom Čakavskom saboru – i slika tipičnog onodobnog istarskog „društvenog radnika” bit će cjelovita.
Iz tog razdoblja datiraju njegovi raznoliki tekstovi sabrani u knjizi „Protiv kulturnih feuda” (1981.) koju danas komentatori uglavnom potiho pretrčavaju, ali ta je knjiga zapravo vrlo važna, jer nam nedvosmisleno i sugestivno govori o tome što se u vrijeme njezina nastanka i objavljivanja zbivalo s našim „društvenim radnikom” Crnoborijem, ali i s našim književnikom Crnoborijem koji to nikad nije ni prestao biti, – mada se to tada nije moglo znati, niti se pak moglo zaključiti, – i, naposljetku, o Crnoboriju kakvoga danas poznajemo i u čijim djelima uživamo.
Vratit ću se „Kulturnim feudima” u kontekstu daljih razmatranja, ali na ovom mjestu treba reći da ga je ta knjiga u kulturnoj i široj javnosti čvrsto „stabilizirala” na poziciji „društvenog radnika”, jer zapravo veći dio članaka u njoj i jest posvećen upravo pulskim i istarskim kulturnim/kulturološkim i društvenim temama, što je od jednoga onodobnog „društvenog radnika” i bilo za očekivati. Osim toga, ako iz svoga vidnog polja uklonimo sve Crnoborijeve knjige objavljene od početka dvijetisućitih do danas, stječe se dojam da je u tom razdoblju i on sâm bio na nekom vlastitom raskrižju punom upitnika, između uloge „društevnog radnika”, s jedne, i obećavajućeg književnika, s druge strane. A onda je, nakon velikih društvenih preokreta devedesetih godina i njegovog odlaska iz Pule u Zagreb, uslijedila još duža autorska tišina do prvih narednih knjiga, ispunjena njegovim novim, još intenzivnijim, profesionalnim društvenim angažmanom, sada već kao „javnoga djelatnika” s nedvosmislenim naznakama „političara”. Možda sam bio u krivu, ali ja osobno nisam previše vjerovao u dubinu nekakva njegova iskonskog političkog habitusa, ali evidentno je da su to ipak činjenice koje treba prihvatiti i koje ćete naći u svim njegovim biografijama. Meni je puno važnija bila ona snaga i bistrina njegova duha i intelekta, i osobito njegove nevjerojatne erudicije najviše razine i najšireg raspona kojima me je, kolikogod ih on skromno zatomljivao i uvijek djelovao povučeno i nepretenciozno, zapravo plávio prigodom svakog našeg susreta i razgovora. O profinjenosti, o ljepoti njegovog govora, o sjajnim retoričkim figurama, o briljantnim brzim, duhovitim dosjetkama da i ne govorimo. Skrivalo se iza toga „društvenog radnika/djelatnika” i tog „političara” nešto mnogo više, nešto mnogo dublje i puno značajnije. Istina, znao sam u ono vrijeme, a i drugi su znali za njegov „Popokatepetl”, opsežan, doista impresivan rukopis raznih zapisa, vlastitih misli i citata, gotovo bih ga slikovito mogao nazvati „kodeksom”, iz kojeg je svakoga časa mogla snažno ekspandirati ona tamo pohranjena, uzburkana, uzavrela životna, dokumentaristička i književna materija. Ali tada je za to još bilo prerano, trebalo je odraditi i preživjeti još neke vrlo složene, kako one javne, tako i one osobne egzistencijalne dionice, i ne baš uvijek na sunčanoj strani toga puta. Crnoborijev sada već znameniti „Popokatepetl”, od kojih mi je nekoliko debelih fascikala u nekim njemu delikatnim životnim trenucima bio povjerio na čuvanje, postajao je s godinama sve opsežniji, a građa sadržana u njemu sve uskiptjelija i sve eksplozivnija. Danas je posve jasno da je taj Crnoborijev „kodeks” bio neiscrpno izvorište, hranilište i pojilište njegove fascinantne imaginacije i bujanja njegove doista najtananije prustovske memorije.
Zato, poslije svega rečenog, doista ne bi trebalo zamjeriti nikome koga je iznenadio i gotovo u nevjerici zatekao Crnoborijev snažni autorski plimni val krajnje originalnih književnih ostvarenja u njegovim lijepim visokim godinama, nakon uspješno privedene kraju „karijere” „društvenog radnika/djelatnika” i „političara”. Ali u svjetlu onoga što nam danas retroaktivno govore sama njegova djela i složeni životni i stvaralački uvjeti u kojima su nastajala, jasno je da je on od najranijih svojih radova do danas, uvijek bio istinski književnik od formata koji je, – dok su mnogi drugi bili aktivni i hipeaktivni dnevni sudionici književnog života, objavljivali knjigu za knjigom, neki ih neobuzdano gotovo i „štancali”, – onako sa strane, potiho, za sebe, reklo bi se de montenjevski sponatno i neambiciozno, gradio svoj jedinstveni misaoni i književni svijet. Uopće nije lako, dapače vrlo je teško, u jednoj maloj književnosti poput hrvatske, koja nije ni irska ni engleska, i koja nema svoju Virginiju Woolf da o tome makar i ironično svjedoči, odvažiti se na džojsovski pothvat višedecenijskog književnog rada na svom djelu izvan žive književne scene na kojoj je sve gotovo dnevno naočigled i nadohvat, pa se očekuje da tako bude i s književnim i građanskim uspjehom, a o slavi da i ne govorimo.
No, toliko o tim nizbježnim nesretnim izvanliterarnim stvarima, inače dobro poznatima iz života mnogih vrsnih književnika, od onih izgubljenih po mračnim kafkijanskim činovničkim hodnicima i uredima, do aljaških ili ratnih avanturista i berača pamuka na američkim plantažama u dalekim godinama očaja. Vraćam se zato puno važnijoj strani ove naše priče – Crnoborijevim lijepim knjigama koje nam govore i tumače sve.
Uz već spomenuta djela „Losture” i „Protiv kulturnih feuda”, središnji dio njegova literarnog opusa, ali i svojevrsnu tematsku i stilističku cjelinu, gotovo neku vrst nenamjerne trilogije, sačinjavaju knjige „Pedeset pulastri /O naravima i sudbinama Istrana” (2006.), „Naši ljudski resursi od ‘edanpút” (2015.), „Fildešpànja, ili mladost, zrela dob i zalaz mnogih premanturskih izraza i fraza” (2017., prvo izdanje), i „Fildešpànja, ili mladost, zrela dob i zalaz mnogih premanturskih izraza i fraza” (2020., drugo, prošireno izdanje), kojima ravnopravno uz bok stoji i knjiga eseja i zapisa „U snu” (2019.).
Ali, pročitavši s velikim guštom sve te krasne Crnoborijeve knjige, pravo pitanje s kojim sam se odjednom suočio, bilo je odakle početi u svojoj kritičkoj prosudbi svih tih iznimno slojevitih djela, koja se, k tomu, još i temeljito i višestruko uzajamno prožimaju, povezujući se, štoviše, u jedinstvenu čudesnu cjelinu? Pa to je čitav jedan fascinantan imaginarij koji je, slikovito rečeno, nemoguće obuhvatiti jednim pogledom, ma koliko čovjek bio fokusiran i na svaki način pripravan na susret s djelom takvih, osobito unutarnjih golemih dimenzija. Priznajem, puno je lakše bilo uvaliti se u fotelju i satima i danima uživati u toj divnoj, nadahnutoj i nadahnjujućoj prozi, nego tumačiti je. Da, vjerojatno je moguće, i vjerojatno će to netko jednom i uraditi, bar za potrebe nekakva studijskog seminara, ili nekih specijalističkih proučavanja Crnoborijeve proze, dakle, moguće je sistematizirati svaki sloj po sloj od kojih je ona sačinjena, pa će se pred vama posložiti (opet, višestruko slojevita) pripovjedna materija, pitanja fabule ili njezina odsustva u priči, suptilne esejističke digresije, koje su čvrsto usađene u samu srž i u osnovni tijek priče ali posve funkcioniraju i kao cjeline same za sebe, pa onda fragmentarnost i cjelovitost teksta/tekstova, likovi muškaraca, žena i djece, imena ljudi i nazivi lokaliteta, snovi i realnost, osobne uspomene i interpretacije tuđih uspomena, jezik i govor/govori likova, zanati i zanimanja i socijalni stratumi unutar male lokalne zajednice i izvan nje... Ali sve to i još puno toga međusobno je nerazmrsivo prožeto i čvrsto povezano u tom bujnom književnom tkivu koje, želite li ga interpretirati i ozbiljno protumačiti, jednostavno ne možete tako komadati i razvrstavati na taj način a da pritom ne uništite cjelinu. Ovo su, pomislih tada, možda oni ekstremni trenuci kada kritika doista pokazuje svoju potpunu nemoć naspram snage i neukrotivosti primarne književnosti.
Zainteresiranim čitateljima odmah ću reći: držite se ingenioznih Crnoborijevih naslova knjiga, jer oni iz prve kazuju mnogo. Polivalentni su i sugestivni i izravno vas uvode u zavodljivi labirint njegove proze iz kojeg nećete htjeti izići. Dok se samo snađete s prvim stranicama teksta, već vas odasvud okruži i zaokupi čitav jedan živ i živahan, pitoreksni felinijevski svijet, i to ne samo onako imaginarno, filmski, već gotovo opipljivo (govorim o osjećaju autentičnosti) – toliko je uverljiv i neprinuđen autorov pripovjedački diskurs, s divnim, nepatvorenim dijalozima likova koji malo govore a puno kazuju.
Ta njegova gusta proza kreće se između ljupke evokativne pripovijetke i gotovo preuzetne etnografije, između razigranih memoarskih zapisa i eseja, između čistih senzacije Robgrijeova (Alain Robbe-Grillet) tipa i ponesenog pripovijedanja punog najsitnijih pojedinosti, slika, okusa, mirisa, zvukova, predmeta kakve nalazimo na naboljim stranicama Bruna Shulza.
Crnobori je majstorski ulovio agregatno stanje one uzburkane nutarnje tvari koja se negdje duboko dolje kovitlala u jednom mnogo dužem procesu stvarnih, dinamičnih društvenih tranzicija od ove naše, usporene, razvučene tranzicije kroz koju prolazimo punih nekoliko desetljeća. Te su tranzicije u Istri zapravo trajale gotovo cijelo stoljeće, od trenutka onog Nazorova proročanskog: „I jednom ćemo imati svoj grad” do trenutka kada autor u škrinji svoga djeda umjesto stare pjesmarice Kačića-Miošića pronalazi pripovijetke Edgara Allana Poea i neke znakove koji već onda upućuju na tek u budućnosti nadolazeću globalizaciju. Kroz što je sve trebao proći istarski čovjek u tim naglim i brzim, učestalim smjenama državnih i političkih sustava i promjenama identiteta. A svaki je ponešto ostavio. Navade, sjećanja, nove predmete i znanja: katkad relevantna, katkad posve izlišna. Jedan osebujni svijet nepovratno nestaje. U svemu tome trebalo se snaći. Upravo u Crnoborijevom djetinjstvu i ranoj mladosti, tih pedesetih godina prošloga stoljeća, započenje novi obrat, pun revolucionarnog elana i osjećaja samodovoljnosti. Stiže novi vrli svijet. A onaj osebujni tradicionalni svijet i život istarskoga sela i njegove Premanture zauvijek iščezavaju. Na ovim stranicama vidimo Crnoborija kako strasno i brižljivo sakuplja puzzle koje vrijeme i nekontrolirana, histerična, ubrzana modernizacija rasturaju na sve strane. U pomahnitaloj igri iscrtavanja novorazvojnih grafikona s lica zavičaja nestaju lijepi i dragi toponimi, izvorni ambijenti i ljupki ugođaji, pjesma i govor, stare knjige.
Crnoborijeva nam proza na svojim najboljim i najupečatljivijim mjestima govori upravo o toj tjeskobi uspostavljanja novih ravnoteža. I uvijek mudro, s odmakom, i uvijek s dovoljnom dozom ironije, ali i ljupke samoironije, neustrašeno, bez kompleksa.
Ove knjige otkrivaju nam Albina Crnoborija kao umjetnika osebujna senzibiliteta, dapače, kao istinskog emotivca, izrazito naglašene moći zapažanja i neograničenoga multipliciranja svih vrijednosti zapaženoga i doživljenoga. Događaji koje on od najranijeg djetinjstva prati, rekao bih, s „pet kamera” i „pet mikrofona”, i iz svih kutova, tek su dio slojevite stvarnosti koju su na sigurnu memorijsku karticu pohranili njegovi sveupijajući senzori. Upečatljive slike koje nam prenosi iz dalekih godina, snagom holograma pred nama virtualno oživljavaju davno iščezli svijet. Njegov jezik sav bliješti od ljepote stila i posloženosti pripovjedne materije. Sve je na svome mjestu, sve je dovedeno do savršenih dimenzija i odnosa. Nije zaboravio ništa. Zapamćeno, ili zapisano, svejedno, on nam donosi stare razgovore, izreke, pisma i mudrosti svojih pređa i sumještana. Ali te krhotine, ti komadićci prvorazrednih muzejskih vrijednosti, govore nam zapravo o jednoj pripovjedačkim umijećem nadahnutoj Premanturi. Više nemamo cjelinu, ali zahvaljujući tim čudesnim ulomcima, u Crnoborija posloženima na pravi način, mi naziremo njezine goleme obrise. Tako uščuvana i pomno restaurirana slika Premanture postaje paradigmom predodžbe i o drugim istarskim mjestima, koja možda i nisu imala tako jedinstvenu i tako neponovljivu zavičajnu priču, ali nisu imala ni svoga neponovljivog pripovjedača poput Crnoborija da ih ovjekoveči na sličan način.
Albino Crnobori najplemeniti je izdanak te samozatajne, ali nedvojbeno duge i snažne, temperamentne pripovjedne tradicije. Ali izdanak koji je na najbolji mogući način uhvatio priključak na modernu europsku i svjetsku prozu o čemu svjedoče njegove knjige koje zasigurno nećemo pročitati samo jednom, jer nas i nakon ponovljenog čitanja ne ostavljaju nimalo ravnodušnima.
Kada je riječ o modernitetu i stilističkoj posebnosti Crnoborijeve proze, zadržao bih se na trenutak na knjigama „Pedeset pulastri”, „Naši ljudski resursi od ‘edanpút” i „Fildešpànja”, jer osobno sam ove tri knjige doživio kao jednu cjelinu, doslovno kao jedan njegov autobiografski roman; neka zazvuči pretenciozno, ali reći ću: nešto poput Proustove potrage za izgubljenim vremenom i svijetom, ali ovoga puta Albinovim, premanturskim i pulskim vremenom i svijetom njegova djetinjstva i mladosti. Oslobodimo li samo malo svoje misli u tom smjeru, lako ćemo uočiti da je tu zapravo riječ o posve romanesknom scenariju, o svojevrsnoj premantursko-pulskoj sagi koju autor, dakako, pripovijeda u prvom licu. Sve karakteristike romana su tu, krajnje modernog, specifično fragmentarno strukturiranog, ali u kojem se svi fragmenti postupno intertekstualno neprestano sustižu, preklapaju i uklapaju jedni u druge, kao uostalom i likovi koje sve vrijeme susrećemo u različitim situacijama, ali uvijek u istom prepoznatljivom prostoru i vremenu. Štoviše, znamo i pamtimo i njihova imena, karaktere i način govora. Kadrovi „filma” koji se tako odvija pred nama neprestano se smjenjuju, ali vode nas ka jedinstvenom raspletu priče o Premanturi „od ‘edanpút”. S druge pak strane, svi su ti likovi zapravo stvarni, reklo bi se čak „povijesno stvarni”. Njih autor nije morao izmišljati i dovoditi ih na scenu umjetno kreirajući njihove osobnosti i odnose, jer svi su oni zapravo bili članovi konkretnih premanturskih obitelji, autorove i drugih, susjednih, pripadnici nevelike ali vitalne premanturske zajednice, i bile neraskidiv dio autentične autorove dječačke i mladićke zbilje.
Ovom kontekstu Crnoborijeve „trilogije” svakako pripada i onih nekoliko vrlo lijepih, nadahnutih, ranih fragmenata, objavljenih u knjizi „Protiv kulturnih feuda” u poglavlju „U povodu Premanture”, što sada, eto, post festum, jasno pokazuje da njegov premanturski ciklus nije rođen ad hoc tek dvijetisućitih, već da se tematski osmišljava i razvija u neprekinutom kontinuitetu od samih početaka njegova stvaralaštva, uključujući tu, na marginama, čak i njegove najranije srednjoškolske crtice iz „Lostura”.
Crnoborijevo traganje za izgubljenim vremenom i prostorom, za tim njegovim i našim „jučerašnjim svijetom”, započelo je, dakle, davno, dok su to njegovo i njegovih pređa „vrijeme” i „prostor” još uvijek postojali, istina, sve rudimentarniji, u sve bljeđim naznakama i fragmentima, ali još uvijek dovoljno uščuvani i razgovjetnih obrisa i sadržaja da njihov dramatični krik nestajanja i konačnog potonuća u prošlost i grubog istiskivanja nadolazećom budućnošću tada čuje i duboko doživi jedan mladi čovjek, plemeniti baštinik jedinstvenih premanturskih i istarskih zavičajnih tradicija, i posveti im nešto najljepše što je mogao – vlastiti prvorazredni književni spomenik.
Dakako, vrijeme i promjene koje ono neumitno donosi i bezobzirno nameće nije moguće zaustaviti. Te promjene koje su se u autorovom djetinstvu sve intenzivnije događale u Premanturi na svim razinama: socijalnoj, kulturnoj, jezičnoj, ambijentalnoj... odvijale su se nesmiljenom brzinom, ali ono što suptilno provijava svim stranicama ovih Crnoborijevih knjiga, natopljenih više nekom nježnom no bolnom nostalgijom, jest pitanje: zar je bilo nužno sve ono što je bilo doista tako dobro i plemenito, i što se na čvrstim temeljima gradilo kroz stoljeća stjecanja zajedničkog iskustva i iskustva zajedništva te originalne, do najsitnijih pojedinsti suvislo organizirane društvene zajednice, zamijeniti nečim toliko neizmjerno slabijim, pragmatičnijim, apsolutno kratkotrajnijim, ispražnjenim od blagorodnog i blagotvornog osjećaja duboke povezanosti i zajedništva, koje će se tek morati iznova graditi na nekim drugačijim, „modernim”, zapravo pomodnim i posve otuđenim odnosima grupa i pojedinaca šarolikih kulturoloških provenijencija.
Balota je dalekih tridestih godina prošloga stoljeća pisao seriju feljtona pod naslovom „Istra se mijenja”. Albinova Istra, pak, u njegovo i naše vrijeme već se stubokom promijenila.
Dakako, ovim razmišljanjima o Crnoborijevoj „trilogiji” ne želim reći da je autor doista i kanio pisati roman. To ne znam. Ali ako i jeste, ako mu se u pozadini ove ovako lijepo realizirane književne ideje nekada, u nekom trenu, negdje u pozadini ukazala i neka takva primisao, više je nego sigurno da bi on, poznavajući njegov osjećaj za lijepo i ukusno, njegov perfekcionizam, s jedne, i njegovo široko i duboko znanje i razumijevanje suvremenih književnih pojava i tokova, s druge strane, išao upravo u ovom, posve nekonvencionalnom pripovjedačkom smjeru, apsolutno suprotnom onome tako trivijalnom pisanju „tiražnih” samozaljubljenih „ličnih” romana s pričom „od rođenja pa do smrti” kakvih je, nažalost, sve više na našim knjižarskim policama. Upravo tu se Albino Crnobori iskazao kao velik umjetnik. Držeći svoj ozbiljan umjetnički književni projekt čvrsto pod kontrolom najstrožih spisateljskih i umjetničkih kriterija, on se virtuozno izdigao iznad rizika da otklizi u blijedi sentimentalizam, dostojanstveno promatrajući svoj jučerašnji svijet s one najprofinjenije intelektualne ali i najodmjerenije emotivne distance.
Ali evo, još se držim ove Crnoborijeve premanturske sage, jer ima se reći još nešto iznimno važno, zasigurno i najvažnije: jedinstvena zlatna nit koja se nigdje ne prekida i koja povezuje i na okupu drži čvrsto „ušivenu” tako složenu, na premanturski način „skrojenu” pripovjednu građu – jest Jezik, s velikom slovom. Time nam Crnobori jasno poručuje: Jezik to sam Ja; Jezik to smo Mi. Ako sam Jezik Ja, Albino Crnobori, glavni lik te čudesne proze, onda je zapravo Jezik njezin glavni lik. Tu autor hrabro razbija sve prepoznatljive kanone, tematizirajući jezik/govor na do sada u književnosti neviđen način. Da je u pitanju osmišljeni sustav, tu uopće nema dvojbe, jer svaki ulomak, svaka riječ, svaki pojam, svaki izraz, fraza – posloženi su gotovo po mjeri znanstvenih principa. Razliku od tih principa čini to što su svi ti elementi zapravo osnova i motiv one razbarušene, nepregledne, i ponovit ću, romaneskne priče o Premanturi. Bez tih u prostoru i vremenu zagubljenih ili raznim umjetno induciranim novotarijama prebrisanih starinskih pojmova i riječi, bez tog govora i jezika koji vode do primordijalnog civilizacijskog, ali, dakako i do užeg, hrvatskog, i naravno najužeg, lokalnog zavičajnog praizvora, ne bi bilo ni tih priča koje ih tumače kroz memorijsku prizmu, kroz šarmantne crno-bijele slike i događaje, a pak same priče bez tih slatkih, plodnih sjemenki i koštica u svojoj sočnoj pulpi, koliko god bile i lijepe i nadahnute, ostale bi ipak lebdjeti nekako nepovezane i usamljene, svaka za sebe, poput plutajućeg sjemena maslačka nošenog vjetrom za koje se ne zna gdje će pasti. Ovako je palo na pravo mjesto, na stranice Crnoborijevih knjiga, odakle ga nikakav vjetar više neće moći otpuhati.
U književnim i općenito u kulturnim krugovima Albina Crnoborija smatra se nadasve esejistom. Ne može se poreći da je ta odrednica sama po sebi, posve točna, premda, vidjeli smo, nije nipošto i jedino moguća. Prostor i okolnosti mi ne dopuštaju da se ovom prigodom opširnije raspišem o njegovim prelijepim, modernim, k tomu – urbanim, metropolitanskim, i po mnogo čemu krajnje inovativnim načinom napisanim pripovijetkama iz zasad neobjavljene zbirke „Znakovi posred puta” koju mi je prijateljski povjerio na čitanje i koja će, kad bude objavljena, predstavljati istinski književni i kulturni događaj; jednako je tako i sa zamašnim, zasad autorski još uvijek ljubomorno čuvanim pjesničkim opusom koji sadrži nekoliko stotina izvrsnih haiku pjesama. Zato je, držim, pretenciozno i apsolutno prerano za kategorične žanrovske klasifikacije njegova književnog stvaralaštva. No istina je da, ma što i ma o čemu pisao, od samih početaka do danas, Crnobori nikad nije sasvim izlazio iz nadahnjujućeg kruga esejističkog promišljanja stvari i pojava. Opsežan blok članaka iz njegove rane knjige „Protiv kultunih feuda”, objavljenih pod poglavljem „Međutim”, najavio nam je tada (1981.) mladog čovjeka koji je u ono složeno, izrazito konformističko, pa i opasno vrijeme (sedamdesetih, osamdesetih godina prošloga stoljeća) imao snage i hrabrosti misliti i pisati nekonformistički. Bili su to angažirani članci s elementima eseja, koji su propitivali stanje i položaj kulture, i potrebu izgradnje čvrstih društvenih kriterija koji kulturu i umjetnost neće držati taocima udruženoga rada koji „proizvodi višak vrijednosti”, dok ga kultura samo „troši”. Te su smione prve laste davno odletjele. Od tada do danas nije se, osim u formama, puno toga promijenilo. A da nije bio sazdan od takve mislilačke tvari od kakve jeste sazdan, možda bi se i Crnobori odavno otkazao od svojih slobodnomislećih uzleta. Ali, nasreću, nije bilo tako.
Esej je prelijepa književna forma koja dopušta neograničenu misaonu i svakovrsnu književnu igru. Nove društvene slobode u postkomunističkom razdoblju dale su Crnoboriju puno čistoga zraka i punoga daha da se esejistički zaigrava u raznim smjerovima. Kao što nikad nijedan prozni tekst nije napisao a da makar u nekom odlomku, makar daškom, nije nevino „odlutao” u esej, tako su i njegovi eseji neprestano na rubu čiste pripovjedne proze. Ali, nije li to obilježje moderne književnosti gdje se žanrovi s lakoćom funkcionalno prepliću i utapaju jedni u drugima, čineći zanimljive književne amalgame? Albino Crnobori koji je jedan od naših najobrazovanijih i najnačitanijih intelektualaca i upućen i odličan poznavatelj raznih umjetničkih oblasti zna, dakako, da se na taj način kreće sferom najmodernijih stilsko-izraznih izazova, mogućnosti i rješenja, i on ih u svojim djelima obilato koristi.
Napisao je on puno duljih i kraćih eseja, koje, ponovit ću, s užitkom čitamo i kao čistu prozu pripovijednoga tipa, ali za ovu prigodu, posve svjestan da ne izgovaram najoriginalniji stav, jer svi Crnoborijevi čitatelji i kritičari to dobro znaju, moram reći da se kao esejist uzdigao do samog vrha toga žanra briljantnim esejom svjetske klase „Kafkina jazbina: sigurnost, dokolica, prijetnja” koji s pravom i s razlogom može ući u svaku antologiju svjetskoga eseja. Tim je esejom Crnobori snažno pomaknuo literarnu, misaonu i estetsku letvicu i u hrvatskoj književnosti na mnogo višu razinu, i sada je na drugima da je osobno dosegnu.
* * *
Ovdje zastajem. Ne stajem. Jer, znajte, čitanje Crnoborijeve proze i pisanje o njoj nije stvar od jednog daha i od jednog teksta. Govorio sam već bliskima, dakako, pola u šali pola u zbilji, da nas je autor zakinuo za mogućnost da ga, u ilustrativnom smislu, u svojim tekstovima citiramo, jer trebalo bi gotovo prepisati njegove knjige. Toliko je ta njegova proza gusta i naseljena snažnim slikama, ganutljivim sjećanjima, dubokim osjećajima i originalnim mislima. Neka su stanja i opisi toliko snažni da im je suvišan svaki kritički komentar. Znam, neću odoljeti, i prvom sljedećom prigodom, jer kao što rekoh: nisam stao, pokušat ću sebi i drugima približiti najčarobnije stranice Crnoborijevih premantursko-pulskih priča. A tada i poneki jedinstven citat neće moći izostati. Crnobori i Pula – ah, to je važan dio tog velikog memoarističkog „romana” o kojem ovdje nisam uspio ništa reći. Velika emotivna priča koja zaslužuje svoje posebno poglavlje!
* * *
Na ovom mjestu se odjavljujem, svjestan da je pisac u istinskom smislu riječi posve nadrastao i nadigrao kritičara. Ali ne žalim se. Tekma je bila časna, plemenita i uzbudljiva, zato što mi je sve u njegovoj fascinantnoj prozi bilo toliko blisko i prisno, jer sam i sâm, generacijski ne predaleko od našeg autora, svjedočio tome kako nam se kazališni zastor života, prostora i vremena nezadrživo spušta pred vlastitim očima, a tamo, na negdašnjoj živoj sceni ostaju tek drage sjeni.
I, eto, otkucavajući nezadrživo cvajgovsko, prustovsko i naše vrijeme, Albinov pripovjedački reloj (ta ljupka starinska ura na navijanje kakvu je i sâm imao u mladosti) dugoročno se, osobito u ovo blijedo, bezdušno, otuđeno digitalno doba, pokazao savršeno korisnim, jer je, kako veli autor, u životu bio prinuđen više se ravnati „po zvijezdajma” i zapitkujući prolaznike. Tako je, na koncu, pronašao Vrijeme i sačuvao nam ga za vijeke.