SCRIPTA MANENT

 

1. Zanos i znanost

Sakupljanje i publiciranje narodnih umotvorina danas je više no mukotrpan i nezahvalan posao. Prije svega zato što je naše digitalno, kompjutersko doba svojim neodoljivim civilizacijskim izazovima u potpunosti razorilo ili bitno ugrozilo neke lijepe, tradicionalne oblike duhovnog komuniciranja, pa i tradiciju usmenog interpretiranja narodnih umotvorina kojima se tako, i s pravom, ponosilo preporodno 19. stoljeće. Zahtjevi ondašnjeg vremena, s jedne, i ustreptala klima nacionalnih buđenja, s druge strane, te način i uvjeti obiteljskog života, kako u ruralnim, tako i u urbanim sredinama, omogućavali su i, štoviše, nametali ne samo pojavu velikog broja sakupljača – znanstvenika i amatera – već i pojavu značajnog broja briljantnih interpretatora, ali i ništa manje vrijednih mistifikatora narodnog stvaralaštva. Stoga je, recmo, jedan Jovan Gologanov, koji je, iskoristivši Verkovićev sakupljački zanos, izazvao pravu buru u onodobnoj europskoj slavističkoj znanosti, lansirajući glasovitu mistifikaciju „Veda Slavena”, danas nezamisliv; ponajprije zato što bi, jednostavno, bio u prilici svoju genijalnu imaginaciju iskoristiti na izravniji način, ali i zbog toga što se eruptivna žeđ 19. stoljeća za nacionalnim samopotvrđivanjem ponajviše tažila inspirativnim izvorima kulturnoga nasljeđa, za razliku od današnje kojoj se vješto podmeću ideološki, politički i marketinški surogati duhovnih zdenaca.

Drugi krupan razlog jest u iznuđenoj kontinuiranoj recepciji informacija kojima nas svakodnevno preplavljuju suvremena civilizacijska općila. Samo se po sebi razumije da je riječ o fenomenima, sasvim suprotnim narodnom kazivanju, čija se moć nezadrživo multiplicira, radikalno transformirajući receptivne potrebe i porive čovjeka modernog vremena.

Konačno, ipak je činjenica da je najveći dio onoga najboljeg i najvrijednijeg iz narodne riznice već sakupljeno, obrađeno i publicirano: riječju, istraženo i poznato. Zato se i objavljivanjem novosakupljenih narodnih umotvorina bave uglavnom specijalizirane institucije i stručni časopisi, dok se ostali nakladnici drže gotovo isključivo onoga dosad potpuno valoriziranog iz oblasti narodnog stvaralaštva.

Moderni narodni umotovrac, istovremeno, nema nikakvih izgleda da konkurira tzv. umjetničkoj, pisanoj književnosti. S druge strane, u najvećem broju slučajeva njegovo je ime poznato već na samom početku, a nema ni vremenske distance koja bi omogućila da njegovo djelo „stvaralački profermentira” i oplemeni se prenošenjem s koljena na koljeno i tako postane uistinu narodno. Na kraju, inflacija „novokomponirane” narodne književnosti srušila je već davno sve nužne standarde, pa ono što neki jednostavno zovu fejklor (od eng. fake = lažan, patvoren) odbija ne samo nove nadahnute tvorce, već i sakupljače i izdavače izvornog folklora.

Iznimci su, na sreću, mogući i događaju se, noseći, ipak, u sebi sva obilježja trenutka u tom segmentu narodne kulture.

Tako nas je, eto, obradovala izuzetna knjižica* narodnih umotvorina i kazivanja o štrigama i štrigunima koju je za „Istarsku nakladu” priredio Drago Orlić. Na svoj način, ova je knjiga priređena još 1983. godine kada je u časopisu „Istra” (br. 6-7) publiciran nevelik izbor nadahnutih narodnih štorica koje je Orlić sakupljao po Istri. Još tada je bilo jasno da je on sakupio bar tri vrste umotvorina: izvorne štorice i pjesme koje su nasumnjivo imale svoju dužu prethistoriju nastajanja, te narodna kazivanja novije provenijencije. Ta se činjenica potvrdila i u tekstovima prezentiranim između korica ove knjige, otvarajući niz zanimljivih pitanja na koje bi vrijedilo pokušati dati odgovore.

Već je na prvi pogled jasno da Orlićev pristup štoricama nije znanstvene prirode. Sam autor tome nije težio i, kako kaže u Uvodu, „ova je knjižica nastala sa željom da bude skroman doprinos očuvanju zavičajnih vrijednosti”, te da pričice budu prihvaćene kao literarne minijature, kao slika narodske duše jednoga podneblja, jer ih je i sam tako doživljavao. Taj i takav pristup, dakako, ne oduzima ništa od ljepote ovih izuzetnih narodnih proznih ostvarenja, ali će odsustvo znanstvene metodologije stvoriti mnoge probleme onima koji će ih pokušati stručno obraditi i klasificirati po prostornoj, vremenskoj i vrednosnoj skali. U tom kontekstu, ističući da se sakupljačkog posla nije prihvatio iz nekih stručno-znanstvenih pobuda, nego iz oduševljenja za tu vrstu narodnog kazivanja, Orlić podvlači neophodnost da se češće zaviruje u „taj čudesni ćup narodnog umotvornog blaga, koji kao da sve više tone u mulju nemara i zaborava”.

Nešto nas tu ipak podsjeća na 19. stoljeće: da nije bilo Schliemanovog laičkog zanosa, veliko je pitanje kada bismo ugledali ostatke drevne Troje. Taj i takav zanos bio je svojstven i svim poznatim sakupljačima narodnih umotvorina, među kojima je bilo i mnogo istaknutih znanstvenika. Ali tog zanosa danas više nema. Neke smo razloge naveli na početku ovoga teksta, međutim slika ne bi bila potpuna kada ne bismo konstatirali da su iznenađenja uvijek moguća tamo gdje se imaginacija i stvarnost dodiruju. Odlika je znanosti između ostalog i istrajnost i upornost. Ona se često isplati. Ali, ne može se poreći da većinu današnjih sakupljača narodnih umotvorina čine upravo ovakvi literarni zanesenjaci, bez znanstvene podloge, ili studenti koji pripremaju seminarske radove za fakultete. Pa, kada je u pitanju Istra i njeno narodno stvaralaštvo, možemo reći da Orlićeve opaske u tom smislu imaju veću težinu no što se to na prvi pogled može činiti. Ne želimo, naravno, reći da je on ovom knjigom došao do senzacionalnog otkrića, jer su štorice o štrigama i štrigunima i ranije sakupljane i publicirane, ali je svojim sakupljačkim činom pokazao i dokazao nešto sasvim suprotno tezi koju i sam iznosi u Uvodu da su te praznovjerice nestale iz svijesti Istrana naglo, gotovo preko noći. Da je tome tako, ne bismo danas, na koncu dvadesetog stoljeća, dobili jedan zbornik od stotinjak izuzetno upečatljivih svježih štorica, toliko sugestivnih kao da ih je netko zapisao, recimo, prije stotinu i pedeset godina. Upravo činjenica da su, kako kaže Orlić, „neka sela Istre doslovce iz Srednjeg vijeka uletjela u sadašnjost”, upućuje na psiho-socijalnu transformaciju istarskoga sela koja se zapravo dogodila samo na površini, dok su oni dublji, imanentniji slojevi istarskoga duhovnog bića ostali gotovo netaknuti. Nije li, uostalom, Istra ostala istinska oaza i u segmentu folklornog muzičkog nasljeđa, zadržavši neke izrazito arhaične komponente koje svojom izvornošću komuniciraju s dubinom proteklih stoljeća. Ako nisu doista radikalne, društveno-povijesne i gospodarske preobrazbe mogu naglo mijenjati samo vanjski vid življenja, ali pojedini procesi transformacije kulturnog bića i tradicijskog življenja određenog prostora i naroda zahtijevaju stanovito razdoblje u kojem će se to postupno dogoditi. Istra danas, recimo, ima daleko više vode za piće no što je imala u još ne tako davnoj prošlosti. Danas nema žedne obitelji, ali voda je i dalje svetinja i njome se (posebno na selu) nitko ne razbacuje. Tako će zasigurno biti još desetljećima, pa čak i kada se problem vode u Istri i definitivno skine s dnevnog reda, jer povijesni je strah od žeđi postao gotovo imanentnim istarskom čovjeku.

Treba, dakle, Istru izdvojiti kao specifičan kulturni prostor na kojem istraživači narodnih umotvorina imaju još dosta posla, posebno na planu kratkih proza koje, kao što nam i Orlićeve štorice pokazuju, još uvijek nisu „inficirane” novocivilizacijskim elementima ili suvremenom terminologijom, osim u dva-tri slučaja gdje se spominju vitura („Svaki mu frma”, str. 127) ili bičikleta („Pumpa od bičiklete”, str. 111).

Ne bismo smjeli načiniti istu pogrešku i bez znanstvene metodologije ulaziti u pretpostavke o tome koje su od ovih štorica uistinu plod narodnog genija, a koje su samo oblik narodnog kazivanja, ili kazivanja nadahnutih pojedinaca, ali je evidentno da postoji bar jedna komponenta koja priče razvrstava na dvije strane: jedne su ispričane u izravnom, a druge u neizravnom govoru. To je odrednica koju ne treba zanemariti, jer izravni je govor karakterističniji za umjetničko nego za narodno stvaralaštvo, a kako se u nekim štoricama navode čak i godine kada se događaj zbio, možemo slobodno konstatirati da tu negdje treba povući granicu između izvornih narodnih priča i kazivanja. Za ovu priliku ta će nas distinkcija zadovoljiti, iako bi učinkovitijem razvrstavanju pripomoglo preciznije navođenje podataka o tome koji je informator koju štoricu ispričao. Orlić je naveo imena tridesetak pripovjedača čiji se raspon godišta rođenja kreće od 1896. do 1961., pa bi te dopunske informacije bile od velike koristi istraživačima.

Dalje, izostao je još jedan važan podatak. Priređivač nam ne navodi na koji je način zapisivao (bilježio) ove štorice: da li ih je snimao na magnetofonu, ili su mu ih informatori diktirali u pero, ili ih je, pak, zapisivao po sjećanju. Svi su ovi oblici registriranja mogući, a svi mogu imati i različite posljedice. Prvi način ne dopušta gotovo nikakav „retuš”, pa je nesumnjivo i najsigurniji, a omogućio bi lakšu dijalektološku analizu, te eventualno kasnije naglašavanje tekstova. Drugi način je još uvijek pouzdan i osigurava visok stupanj autentičnosti, dok bi treći bio dosta rizična improvizacija u koju se, vjerujem, Drago Orlić – prozaik, pjesnik i novinar – ne bi upustio. Jedino što se iz tekstova u smislu njegovih intervencija, dade zaključiti, to je da je nesumnjivo odredio većinu naslova, što i nije tako neuobičajeno u sakupljačkom poslu.

Konačno, njegovo razvrstavanje štorica po ciklusima („Urečljivac”, „Mora”, „Štrige i štriguni”, „Krsnik”, „Orko”, „...i druga zlamenja”, „Mrtvi”, „Perojski pop”, „Kljuka” i „Versi od štrig i štriguni”) za koje je Orlić unaprijed spreman predbaciti sebi „nestručnost” vis-à-vis poznavalaca, zapravo je odlično urađen i dobro osmišljen posao koji ovaj bogati folklorni materijal čini preglednijim i dostupnijim.

 

2. Ustrahu su velike oči 

Knjiga „Štorice od štrig i štriguni”, nema dvojbe, proza je nesvakidašnjih literarnih karakteristika čiju originalnost posvjedočuje i činjenica da se svih stotinjak štorica, iako na sličan način govore o istim temama, čita u jednom dahu, s velikim interesom i istinskim užitkom. Stilističke nijanse, dakako, ukazuju na različite izvore, ali je umjetnost izričaja uvijek na istoj, visokoj razini. Od štorice do štorice, pred nama se razgrće nesputani talent narodnog pripovjedača, kako u pogledu fascinantne sposobnosti da do beskonačnosti varira slične ili iste motive, ubacujući tek poneki novi detalj koji mijenja čitav ugođaj, tako i u pogledu stvaranja originalnih situacija koje su toliko upečatljive kao da su se upravo  nama ili našim bližnjima netom dogodile na nekoj od prašnjavih istarskih kružera.

Snažni ekspresionistički pasaži ne traže puno prostora. U jednom dahu ispričana priča, pokatkad gotovo kroz stisnute zube, otjelovljuje pred nama čudna, zastrašujuća bića inoga svijeta koji kao da su za tren sišli s neke nejasne poganske freske da bi samo unijeli nemir među smjerne kršćane i ponovo nestali na isti, neobjašnjiv način.

Tumačeći genezu ovih štorica, Orlić je u svom ranije objavljenom tekstu u „Istri” (1983., br. 6-7, str. 98) konstatirao da su njihovi tvorci bili strah, mašta i zaostalost. „Bilo je dovoljno”, kaže on, „noću proći od sela do sela i, zahvaljujući mraku, strahu i već preopterećenoj mašti vilama i vukodlacima, redovito su se ‘sretali’ bili bak, bila žena, bili brek, svaki žbun postajao je čudovište. (U strahu su velike oči).

Drugi od mogućih razloga kazivanja tih priča i vjerovanja u njih bilo je svojevrsno opravdanje za umiranje dojenčadi i male djece. Nitko nije krivio bolesti, neishranjenost, teške socijalne uvjete življenja, nehigijenu, zaraze. Za često umiranje djece jednostavnije je bilo objašnjenje ‘dite je niki ureka’ ili, pak, ‘tako je bilo suđeno’”.

Orlićevo je tumačenje, dakako, samo dio slike koju je moguće o ovoj vrsti narodne proze stvoriti na osnovi dubljih folklorističkih, socioloških, etnoloških, pa i čisto literarnih, ili filozofsko-literarnih istraživanja. Nema sumnje da je povijest njihova nastanka dosta duga, jer ih karakterizira niz simbola koji pripadaju raznim razdobljima razvoja ljudske civilizacije. Zato bi se svakako moglo ustvrditi da je osnova preuzeta još od starijih naroda koji su nastanjivali ovo područje pa su im tijekom vremena dodavani novi elementi i značenja, sukladno društvenim oblicima života.

Ovisno o mašti nepoznatih davnih teurga i njihovih kasnijih nasljednika, u ovim štoricama pojavljuje se više ili manje simbola, ponajviše onih koji su i inače jasno definirani u raznim mitologijama. Drevni dijalektički princip borbe dobra i zla podcrtan je u konstantnoj pojavi crne i bijele boje; tu su, zatim, bik, magarac, mačka i pas, svaki sa svojim suštinskim značenjem tradicionalnog simbola. Uz ambivalentni muški princip bika koji simbolizira solarnu generativnu snagu, nepogode, grmljavinu, kišu, ali i plodnost, tu je magarac koji je drevni amblem mračnih, satanskih sila, s gotovo istim konotacijama u svim mitologijama od drevnih egipatskih i grčkih, preko hinduskih i hebrejskih do kršćanskih. Mačka je po kršćanskoj tradiciji simbol sotone, tame, požude, lijenosti, ali se njena simbolika uglavnom određuje između dobra i zla, u duhu karaktera ove prevrtljive, i umiljate i opake životinje. U našim pričama javljaju se bijele i crne mačke, od kojih je jedna uvijek štriga, a druga krsnik. Napokon, tu je i pas, čuvar međâ ovoga i onoga svijeta, vrlo složen simbol koji je u gotovo svim mitologijama vezan za smrt i pakao. Nezaobilazan je, dakako, još i simbol soli po koju štrige često dolaze drugoga dana kod svoje žrtve. Osnovno pravilo je – nikako ne dati sol. Ona je, međutim, tradicionalni simbol života, besmrtnosti, simbol duše. Dakle, ne dati sol – znači ne dati svoju dušu. Konačno, tu je i broj dvanaest – jedan od najvažnijih simbola općenito, jer predstavlja Univerzum u njegovoj dovršenosti i savršenstvu, a u nas je mogao dobiti i sve one komponente i značenja koja mu pripisuje kršćanska tradicija. Krsnik je u ovim pričama jak „za 12 štrig” što će reći dvanaest puta jači od jedne štrige i nije nikakvo čudo što je upravo on središnji lik koji simbolizira pozitivne principe savršenog Univerzuma.

U „Štoricama od štrig i štriguni” vrvi od takvih simbola kojima se još pridružuju muha, dlaka, srp itd. To svakako treba imati u vidu, ali i činjenicu da je takav pristup tek jedno od mogućih približavanja i otkrivanja suštine i smisla ovih nadasve lijepih kratkih priča koje u meni uvijek iznova bude sliku jedne druge, gotovo arkadijske Istre kakvu sam upoznao u djetinjstvu i mladosti. Bilo je tada puno više prašnjavih kružera.

 

*Drago Orlić: „Štorice od štrig i štriguni”, Istarska naklada, Pula, 1986.