ČAROLIJA PRIPOVIJEDANJA

 

Knjigu „Obale, masline i trgovi” Daniela Nači­no­vića, djelo koje je prije dvadesetak godina bilo tek dio snažnog plim­nog vala mlade hrvatske pro­ze, da­nas, evo, čitamo kao ne­zaobilazno klasično ostvare­nje suvremene hrvatske knji­žev­nosti. I, do­ista, drži­mo li se literarnih kriterija, nema­mo se razloga libiti uzvi­šenijeg tona u razgovoru o ovom autoru i njego­voj prozi jer nam za vi­soke ocjene i nije po­trebna ni­kakva druga potpora osim one koju nam daje sá­mo njegovo djelo, jedno­stavno i slo­ženo u isto vri­je­me, ali bez sumnje ori­ginalno i au­to­htono, tako da je još na samom po­četku ocr­talo jedan bitan autorov stvaralački krug.

Načinović je književnik osebujnoga dara, ali raz­govor o njegovom polivalentnom stvaralaštvu (poe­ziji, prozi, književ­nosti za djecu, esejima, prije­vo­di­ma, publicističkim i no­vin­skim tek­stovima, slikar­stvu) ni u kom slučaju ne može­mo svesti sa­mo na tak­vu posve površnu konstataciju koja je mnogima u književno­-kritičkoj praksi neri­jetko i jedini oz­biljniji ar­gument. Stvaralački je dar možda i dan odabrani­ma, ali umijeće gospodarenja njime do­datna je i nezanemar­ljiva zahtjevnost i najčešće suštinski pred­uvjet njegove uspješne realizacije. U Načinovića su talent i eru­dicija u čvrstoj sprezi i upravo tako na naj­bolji mo­gući način osvjet­ljavaju, svaki za se, sve vale­re svojih specifičnosti. Ta više­sloj­nost nje­go­va dara omogućila mu je da za­gos­podari iznimno delikatnim stanjima ljudske duše, čija pre­lamanja, trganja, ispaš­tanja, samo­provje­ravanja, čežnje i žud­nje, uvijek pre­cizno smješta u odgovarajuće vrijeme i ambijent. A Načino­vić je do­ista majstor ambijenta. Teško bi bilo reći koje je istarsko selo ili gradić najviše njegov Ma­condo, jer se zbi­vanja neprestano sele, ali je činjenica da u o­živ­ljavanju tog (ili tih) prostora iz njega progo­va­ra poseban glas, možda glas djeteta u koje se du­boko utisnulo ovo osebujno medite­ran­sko podneb­lje. Čini se da ga najviše pri­vlači njegova tran­s­for­mativna moć, njegova igrivost i bogatstvo nesluće­nih mogućno­sti koje nudi. Snažna je ta antej­ska op­sjed­nutost vlastitim pejzažem, vlastitim nebom i svim onim elemen­tima koji na ose­bujan način tvore onu kat­kad tako neuhvat­ljivu unutarnju ornamen­ti­ku umjetničkog djela. Dakako, bi­lo bi pre­jednostav­no i neprimje­reno svesti svu tu razigra­nost i bogat­stvo, neomeđenost i sa­držajno-izrazna pretapanja u ovoj prozi na razinu pukog trans­po­niranja vla­sti­to­ga podneblja, ali je činjenica da je tu stvoren čitav je­dan sustav skoro likovnih stazica koje vode u neot­kri­vene predjele, koje poništavaju dagerotipsku izrav­nost razglednicâ i putopis­nih reportaža. Na­činović osluškuje tišinu istar­skog krajolika, a kroz nju kao da dopire šum nekog traj­nog uzbuđe­nja, neko otajstvo vreme­na koje se uvija poput zmije, spremne da proguta vlastiti rep.

Napokon, očigledno je da i sam gotovo lirski naslov knji­ge „Obale, masline i trgovi”, posve me­di­te­ran­ske intonacije, predstavlja zapravo jedan pjes­nički zajed­nič­ki na­zivnik za am­bijentna obiljež­ja Istre, tog toliko inspirativ­nog prostora.

Na tako pripremljenu platnu, već naseljenom po­let­nim sadržajem podneblja, Načinović dalje raz­vija svoje ide­je, uvodi likove, preispituje njihov smi­sao, podvrgava ih ži­vot­nim isku­še­njima, dovo­di ih u vezu s duhovnom tradicijom svoga zavi­čaja, su­oča­va ih s enigmama prisutnih le­gen­i, po­spješuje nji­hove sumnje, razotkriva pohlepu, svodi račune, ka­rikira njihove zgode i nezgode, ali uvijek ozbiljno, uvijek čistim jezikom istin­skog umjetnika koji ni za vlas ne napušta jednom već osvo­je­nu vi­soku razinu svoga stila.

Načinović, dakako, nije samonikli autor koji se oslanja samo na svoju ingenioznu kreativnu intui­ciju. Njegova proza na neki način sumira ne­sumnjivo značajna književna po­znava­nja. Sasvim je izvjesno da je njegov književni i književ­nički na­uk bio iznim­no kvalitetan. To izbija iz svake nje­gove reče­ni­ce, iz plodnih sintagmi koje izvodi do senten­ciozne čistote. Rečenica u Na­činovića, koja ponekad raste do čita­vog pasusa, bujna je i neu­taživa u naponu da što pre­ciznije definira odre­đene ideje, stanja, bit nekih stvari ili, pak, da oslika prostor. U tome mu znatno pomaže njegov nesva­ki­dašnji osjećaj za detalj koji je tako važan u gra­đenju dobre kratke priče. Kod Na­čino­vića detalj ima bitnu ulogu i on se njime obilato koristi, uvijek za nj pronalazeći najadek­vatnije mje­sto u širem i užem kon­tekstu priče.

Kada je, pak, riječ o likovima, uočit ćemo da Načinović oslikava i tumači izuzetno širok registar karaktera i osobno­sti. Doista, suvremena svjetska pro­za već se poodavno okrenula unutarnjim svje­to­vi­ma ljudskih jedinki, zalazeći i u naj­zaba­čenije ku­tove složenoga labirinta čovjekove psihe, tako da je u mnogim svojim i najdivnijim primjerima čovjeka svela na neki njegov unutarnji apsolut, bez imena, sko­ro i bez identiteta. To i takvo ljudsko bi­će upravo tra­ga za iden­ti­tetom u jednom otuđe­nom i nehuma­nom svijetu. Ali kao takav, kao neki ap­straktum koji previre u sebi samome, bez i naj­manjih vanjskih na­znaka, odnosno, bez senzora za ko­mu­nikaciju s vanj­skim svijetom iz kojeg je stjecajem ne­po­znatih okol­nosti isključen, on je sveden na svojevrsni mi­sa­oni aparat koji tek pro­du­cira i izražava određena sta­nja/spo­znaje. Stoga su mnogi suvremeni prozni tekstovi izišli iz ok­vi­ra umjetničke proze i nerijetko naginju eseju ili filozof­skoj raspravi.

Načinovićevoj prirodi bliža je nekakva elastič­nija sin­teza jednog takvog modela i nezaobilaznih iskustava klasič­nih pripovjedača kojima su i vanjske determinante likova bile značajan konsti­tu­tivan ele­ment proznog govora. Dakako, tu nije riječ o onoj dav­no prevladanoj deskripciji koja je sa­mo poveća­vala broj stranica nekom tekstu i iritirala strpljenje čitatelja, već o svojevrsnoj restau­raciji književnog he­roja kao jednog od nosećih ele­menata pripovijeda­nja. Nači­nović jasnim i izrav­nim potezima uvodi svoje likove u rad­nju i to je njihov način samodefiniranja. Njihovi su svjetovi, istina, složeni, obre­me­nje­ni kompleksima, fiks-idejama, snovima, strahovima, ali upravo na osno­vi tih svojih grcanja oni us­postavljaju odnos sa sre­dinom, oni su ljudska bića s identitetom koji mo­žda i žele promijeniti, ali i koji prihvaćaju kao dio vlastita usuda. Taj odnos likova s vanjskim svije­tom kod Načinovića se javlja na tri načina: 1. oni su aktivni ili 2. pasivni u radnji ili su, pak, 3. pro­matrači. S obzirom na autorovu vještinu vladanja zbivanji­ma u samoj priči jasno je da, ma kojoj vrsti likova pripadali, Načinovićevi heroji na svaki način probijaju granicu literarne autentičnosti, po­stajući do te mjere neovisni da nam se povre­me­no čini da smo dio njihove stvarnosti i njihova života. Ono što po­seb­no treba istaknuti, to je izuzetna ni­ve­lacija ponašanja (a u tom kontekstu i govora) samih likova, jer oni pripadaju raz­ličitim društve­nim strukturama, slojevima i vremenskim raz­dob­ljima. Autor, naime, u potpunosti vlada dovršenim spo­zna­jama i predodžbama o sredini o kojoj piše. Otuda i prirodan susret jednog izrazito narodnog mi­šljenja i govora (pa i u dija­lektu) s govorom i mi­šlje­njem in­telektualne ur­bane sre­dine. Bit će da je to pri­je re­zultat nego li uzrok sa­me strukture ovih pri­po­vije­daka.

Polazeći od izbora tema i formalnih osobitosti Načino­vi­ćevih kratkih priča, mogli bismo zaklju­čiti da su tekstovi iz „Obala, maslina i trgova” na­sta­jali u dužem razdoblju, premda bi nas u tom smislu mogla zavesti nepobitna koherent­nost sa sta­jališta cjeline same knjige. Ipak, taj spontani raz­voj i pro­vjera autorovih spoznaja vodio ga je i jed­nom bitnom postupku čiji su rezultati evidentni: ova je zbir­ka jedan već zaključani labora­torij u ko­jem su upravo izvedeni razli­čiti književni pokusi. Ali, instrumenata kojima su oni obav­ljeni više nema, ili ih bar nije moguće vidjeti. Ostala je samo ma­terija, još uvijek uskiptjela, puna čudnih vrenja, nekog čudesnog ero­genetskog naboja koji se prazni tek u kontaktu sa či­tateljem. Taj naboj go­vori nam da je autor – pa­rafraziraj­mo tu naslov jedne njegove priče – istinski „po­znavalac ri­ječi”, njihovih vrijednosti, njihove funkcional­nosti, ko­nač­no, njihova rizičnog ruba ko­jim se slobodno kre­će tek onaj tko je jednom za­uvijek potčinio nji­hov razuzdani i te­ško pripitomljivi za­mah.

Varirajući mogućnosti pripovjedačkog izri­čaja, Nači­nović se ogleda u različitim tipovima pri­če: od nešto razvije­nije aneg­dote iz svakodnevnog života, preko poetiziranih legendi, pa sve do iskri­čavog spo­ja realnog i fantastičnog i jedne sasvim njegove varijante toka svijesti. Ne dozvolja­vajući da ga ni u jed­nom trenu povedu osobenosti tih vr­sta kazivanja, autor je uspio svim pričama utis­nuti izra­zito vlastiti pečat koji je uočljiv na svakoj stranici nje­gove knjige. Da to nije bio lak i jedno­stavan zadatak o tome i ne treba govoriti, utoliko više što je daleko jednostavnije po­navljati se na os­novi već osvojene/usvojene for­mu­le negoli po­či­njati uvijek iznova, i uvijek iz­nova osvajati po jedan vrh, istovremeno nu­deći i obilje tih for­mula.

Priče su, također, strukturirane na različite nači­ne što je omogućilo efektna intertekstualna nijansira­nja. „Jadre Rukac i Leo Porpiegha i grozo­moran njihov fatum” temelji se na pretpostavci koja se upli­će u glavni događaj. „Zuane Marinich ditto Namota­naz”, „Ljubavna zgoda”, „Prvi pre­po­rod Jakova Ce­lića” i „Snaga volje”, usprkos svojim literar­nim spe­cfičnos­tima, nose u sebi klicu anegdote, negdje više negdje manje razvijene, ali se događaji odvijaju, u odnosu na vrijeme i logiku pripovijedanja, linearno. Dakle, tu je zadržan prin­cip temporal­nosti koji do­nekle ublažava inače pri­sutnu nijansu groteske. Sa­ma groteska, pak, sa svim svo­jim pratećim elementi­ma: neumitnim klimaksom i sve žeš­ćim usijanjem čitave situacije do konačnog izobličenja i de­grada­cije, najvještije je ostvarena u priči „Prvi bal Marije Martinčićeve”. „Poznavalac gljiva” zbunjuje svojom reskom po­djelom na stvarno i imaginarno s ko­nač­nim, go­tovo poetskim zaključkom da je zbilja samo igrivi privid fantastičnog. Odluka o ishodu same priče donijeta je, zacijelo, već na sa­mom početku, ali iz vješto vođenih događaja – kojima je pri­je svega cilj da pojačavaju predodžbu o atmosferi koja oba­vija sav dekor i zbivanja – proizlazi spoznaja o od­sustvu svakoga smisla ispred i iza smrtnih vratiju. „Pobjednik” je jedna žestoka crtica o moćima unu­tarnjeg ljudskog otpora, dok nam „Košulja sa lipanjskih sajmova” predočava na je­dan dosta kon­denzi­ran način, Načinovićeva poetska na­čela in­terpoli­rana u prozi. Svaka je, dakle, priča svijet za se­be, a objedinjuje ih ambijent o kojem smo već ranije go­vorili. Na­ravno, bili bismo ne­pravedni ka­da makar jednom ovakvom umetnutom rečeni­com ne bismo izdvojili dvije najljepše i možda najoriginalnije priče iz ove knjige koje pli­jene svojim puninom, svojom erup­tivnom snagom koja nas uz­diže, postavlja na noge i sasvim is­ključuje iz ostale zbilje, zbilje kojoj mi sami pripadamo. To su „Misal od Bar­bana ka mi prihodi” i „Vlažni prsti zabora­va”. Ma koliko bili suprotni svjetovi ovih dviju pri­ča, ma koliko se razli­ko­vali likovi i vremena ko­ji­ma pripadaju, ma koliko ih au­tor odmicao svo­jim pripovjedačkim postupci­ma, njih ujedi­njuje ljepo­ta ne­omeđenog i neomeđe­nost ljepote kojoj se di­vimo bez suzdržavanja. „Misal od Barbana ka mi prihodi” i „Vlaž­ni prsti zaborava” sačinjeni su od same srži pripovjedačke materije.

Prva je apologija nepatvorene ljepote pred laž­nim sja­jem slave. „Gustim tkanjem”, kako bi to rekao Andrićev Goya, Načinović čvrsto vezuje na­šu po­zornost. Situirajući opisivani do­gađaj na kraj sedam­naes­tog stoljeća, on samo priprema sliko­vitu podlo­gu za svoj čipkasti izraz iz kojega se po­put sjajnog biserja rasipaju omamljujuće sličice koje se utapaju i izlijevaju iz usijanog barbanskog lipanjskog am­bijenta.

Na poziv bar­banskog veleposjednika Frances­ca Lore­da­na, na dan Trke na prstenac i poduhov­skog sajma, u Bar­banu se sakupio sam cvijet poe­zije ne bi li se prepustio duhovnim i tjelesnim uži­va­njima. Za te krupne i uvjerljive sce­ne, Načinović je pronašao najbolju moguću mjeru. Osli­kava­jući sve to uzbud­ljivo sajamsko vrenje uz pjesme, svirku, cilik djece, dobro vino i jelo, autor postupno po­diže na­petost sa­moga tek­sta čiji se dah skraćuje mnogo­brojnim krat­kim, vješto montira­nim sek­ven­cama, nabrajanji­ma imena, postupaka, riječi... istrgnutim dijalozima koji kao da pra­te dinamičnu filmsku kameru od detalja do detalja te uza­vrele kas­norenesansne ili ba­rokne mizanscene... I čitav taj uvodni dio, ta inte­lektualno-hedonistič­ka eks­kla­ma­cija života čini nam se nepobitnom i je­dino važnom sve do tre­nut­ka kada, nakon ne­za­dr­živog cres­cenda, je­dan ne­od­re­đeni glas iz svje­tine ne­oče­kivano vik­ne: Ide! Ideeeeeeee! – čime se sva na­ša pozor­nost odjednom pre­bacuje na sa­svim drugu stranu, pa­rajući sav doskorašnji pripovjedački vez. Taj uzvik, zapravo, naglo mijenja teži­šte priče či­ji smisao od­jednom ispunjava slučajna ali kristalno čista po­java unu­ke punterskog bačvara. 

Pročitajmo zajedno još jednom taj prelijepi ulo­mak:

A onda strka.

Ponijet u znatiželji vrvoljem mnoštva, pohitah do grad­skih vrata gdje se onostran portalnog luka ljudstvo posložilo u dvije vrste na ivi­cama puta, kao da ima neki zakašnjeli konjanik opet potrčati trku.

Tu sam je ugledao.

Kako opisati nevinost ljepote koja kao da iz­rasta iz zemlje kojoj pripada, tih sedamnaest pro­ljeća nogu uma­ljanih crvenicom? Nebesa, po­mislih u sebi, koliko li su skrom­ne sanje majstora bojâ pred viđenjem lika koji je iz­nova začuđen, vodeći pi­tomo magare, snebivo gledao uznemi­rene oči ra­doznalaca.

Noge oko kojih je lepršalo skromno pokrivalo od se­o­s­ka sukna, vitke i punoćom nabite, samo ih slučajnost slu­čaja može takvima iz­djeljati; nešto duži razmak od pete do koljena kao da i nije mario za odebljalost čestu u me­diteranskih ženâ; vitkost, vitkost nadasve i glat­ka mramor­na put preljevâ ko­že u igri skrivalice s rubovima tka­nine. Bokovi u skladnoj naizmjeni pomaka čas su pri­zivali re­fren dav­no ču­vene pjesme a onda opet prisje­ćali na sklad ribarske barke koja ritmom oblina ne remeti bonacu vode. Struk, sve te na to navodi, kao da bi ga mogao zahvatiti rasponom šake, zahvatiti i omjeriti sve širu nadutost ko­sina koša do onog mjesta gdje su se kao u jednom trenu iskoka, vi­soko put brade usmjerile dvije cvatom prerana do­zora zrele, pune zdrava tkiva koje svaki čas može prs­nuti, tvrde pa i, odovud gle­da­ne, pretvrde velike breskve, neuobiča­jeno velike, poput onih koje lađama s juga dopre­maju trgovci. Je­sam li ikad vidio divotnijeg stvorenja, strpljivi čitatelju? Vrat vitke i vješte zvjerke, prpošne i de­belo nadute usne koje su plijenile omamom zrelih treša­nja, tu, po­dno nosa koji nije bio isuviše prćast da bi davao dojam dokrajnje bez­brige, već u točnom skladu s jedrinom čistine pametna čela kojim su se pre­me­tali gusti čuperci zlat­nih valova.

Slikari, književnici, majstori pjevači nikad se neće domoći bi­strine zjenica, čistih poput plavet­nila za kolovoš­kih dana podno br­sečkih kli­sura; očiju iz kojih kao da vreba djevojče nezasito igre i u kojima, u su­tonje kada crveni kolo­bar sunca po­skakuje vršcima krošanja dalekih hrastova na za­padu, izniče sjetna svirka pastirskih dvojnica a čo­vje­ka pritegne želja da se uvije mirisom ženske kose.

Takva je bila Lucija, punterskog bačvara unu­ka.

Okrenuh se načas prema dvorištu pred žup­nom crkvom – sve se što je još hodati moglo iskra­lo pred gradska vrata. S očiju že­nâ ci­je­dila se mit­s­ka zavist a muške su oči teleće zjapile u usre­ćenju pred slikom.

Opustio se suton, zamirisalo mlado lišće i pro­nio se vonj staj­skih prostora.

Zvonar se latio užadi.

 

Tu, istina, nije kraj priče, ali sve što dalje slijedi samo je dopuna toj žestokoj, nesvakidašnjoj sen­zaciji, tom naglom pro­doru zračne ljepote u samu jezgru lažnoga sjaja.

Pripovijetka „Vlažni prsti zaborava”, među­tim, pred­stav­lja neku vrstu izdrobljenog i obnov­ljenog mozaika svi­jesti koja se nikako ne može do­moći ne­kog trajnijeg mira jer je iznutra uvijek iz­nova razara poremećeni ritam vreme­na. Kao na film­skoj traci, na osnovi svojevrsne opetovane re­tardacije, autor ob­nav­lja sliku ulaska autobusa u maslinik čime se, pak, raz­graničava niz složenih asocijacija. Ovako postav­ljena priča omogućila je Načinoviću da primijeni naj­suvre­menija izražajna sredstva koja su za sobom povukla i je­dan na­gla­šeno intelek­tualni jezik. Jedna­ko siguran, jed­nako uvjerljiv, autor i ovdje detaljem postiže maksi­mal­ne umjetničke rezul­tate.

Zaključimo ova razmišljanja o Načinovićevim pri­povi­jet­kama konstatacijom da je u propitivanju mogućnosti kratke forme autor došao do samih gra­nica svojih formalnih htijenja. Vjerojatno su ga osob­ni tematski afiniteti i njegovo uvjerenje da priču za­pravo treba i ispričati sačuvali od emfa­tič­nog intelek­tu­aliz­ma i iscrpljujuće hermetizacije teksta. Okvir za formu kojoj se priklonio mogao bi biti sam pojam lje­pote, harmoničnosti i prijamčivosti. U tom ga je, dakle, smislu teško svrstati u neku školu, književno usmje­renje ili tendenciju. Ali, kako autentična litera­tu­ra ionako živi mimo svega toga, to ističemo samo zato kako bismo na­glasili da je Načinović vratio di­gnitet pripovije­da­nju, lijepom i za­bav­nom pričanju, li­teraturi koja se uzdiže i živi na enigmi vlas­tite energije i nekak­vog nespoznatljivog flu­ida. To je zato što je nesumnjivo napipao apsolut vlastitoga pripo­vje­dač­kog habitusa. Na taj način možemo objasniti to što se u ovaj njegov istarski Dekameron sasvim jed­nostav­no i prirodno uklapaju i pripovijetke nasta­le znatno kasnije od naj­većeg dijela knjige, ali i to što je gotovo nezamjetan njegov tematski prijelaz od, uvjetno rečeno, renesansnih, odnosno barok­nih do sasvim suvreme­nih tema. Apsolut njegove, nači­no­vićev­ske, bajkovite forme potpuno je zača­rao i ovio vrijeme i zbi­vanja i važna je jedino priča koju nam on pripovijeda, a mi je slušamo i u njoj uživamo.

ČAROLIJA PRIPOVIJEDANJA

Prva inačica ogleda o Načinovićevoj knjizi pripovijedaka „Obale, masline i trgovi” („Istarska naklada”, Pula, 1980.) objavljena je u časopisu „Istra”, Pula, 1983., br. 1-2, str. 117-131, pod naslovom „Prvi krug Daniela Načinovića”, a zatim je, u autorovu prijevodu na makedonski jezik („Првиот круг на Даниел Начиновиќ“), tiskana u časopisu „Стремеж“, Prilep, 1983., br. 5, str. 490-500. Stilistički pročišćen, tekst je ponovno objavljen kao pogovor drugom, dopunjenom izdanju „Obala, maslina i trgova” (Zavičajna naklada „Žakan Juri”, Pula, 1999., str. 227-238), a u toj je konačnoj inačici tiskan i u Biletićevu izboru studija, ogleda i kritika „Glasi književne Istre” (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2002., str. 185-190), te u knjizi „Književni portret: Daniel Načinović” (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2018., str. 65-72).