JEZIK KAO MJERA SVIJETA
Boris Biletić kompleksna je i nesvakidašnja poetska ličnost. Njegovo pjesništvo također. Ta srodnost po iznimnosti pjesnika i njegovog djela naglašava i njihovo mjesto u novijoj hrvatskoj poeziji u koju je ušao početkom osamdesetih godina. Nije to bilo ni tako davno, ali je u tom razdoblju, oslanjajući se – dakako, u najboljem smislu te riječi – na iskustva modernog europskog pjesništva, pred nama stasavao i stasao vrstan autor čije djelo svjedoči ne samo o visokoj razini književne i jezične kulture već i o nesumnjivo osebujnom pjesničkom talentu i čvrstini zagovorenih umjetničkih kriterija.
Biletić pripada istarskom književnom krugu, ali to je tek prostorna naznaka, gotovo irelevantna s aspekta značenja ovog autora i njegove stvarne pripadnosti jednom širem kulturnom kontekstu iz kojeg je iznikao i kojem se sada vraća kao oformljeni pjesnik. Istina, on je predstavnik generacije koja će sredinom osamdesetih godina označiti definitivno kvantitativno posustajanje onoga snažnog pjesničkog vala koji je od početka sedamdesetih naovamo zapljuskivao ondašnje jugoslavenske književnosti, ali koji je i u tom produženom nadolaženju potvrdio svu svoju autentičnost i kreativnu izdašnost. Danas je, naravno, mnogo toga jasnije: ovo je dvadesetgodišnje razdoblje ostalo u nas bez poetskih škola, ali su strujanja bila živa i osebujna; nije bilo karizmatskih poetskih imena, ali je bilo puno dobrih pjesnika. U kvantitativnom smislu bilo je to možda najbujnije poslijeratno pjesničko razdoblje koje je, baš zbog toga što je obilovalo strujanjima i tendencijama, jednako stavilo na probu čitateljsku publiku i književnu kritiku, ali i pjesnike same, njihove autorske koncepte i uvjerenja. Pokazalo se da su mnogi pokušaji zalutali u slijepu ulicu kvazi-avangardizma, onog avangardizma koji se oslanja na sjaj politure, na ekscentričnost i atrakciju, pokadšto na dnevnu aforističnost i brze estradne učinke kod publike. To je dio općeg pjesničkog usuda. Pomodnost i modernitet uvijek su u opreci, u stalnom i beskonačnom razilaženju. Taj paralelizam i razlaz potvrđuje i pjesništvo sedamdesetih/osamdesetih, s tim što se na drugoj strani, sasvim razumljivo, našlo ono pjesništvo koje se drži najsuptilnije, ali ujedno i najotpornije poetske niti koju ravnomjerno pletu i održavaju iskonska težnja za slobodom i ljepotom forme i gotovo utopijsko traganje za nekakvom rupom u nepreglednom metafizičkom ledu kako bi se jednom definitivno i stvarno, poput kakvog tuljana, skliznulo i zaronilo u dubine neznanog i nespoznatljivog. Dakako, ukoliko neznano i nespoznatljivo ne shvaćamo samo kao sinonime za onostrano. Jer, pomaknutost i iščašenost suvremene civilizacije pokazala je i svu fantazmagoričnost i metafizičnost ovostranog svijeta koju, na sebi svojstven način, dekodira tek umjetnost, u svom trajnom opipavanju i osluškivanju.
Na tom je tragu, sasvim izvjesno, i Boris Biletić ocrtao svoja dva metafizička kruga koji se koncentrično šire iz vlastite poetske jezgre ka dalekim naslućajima trajnog i nespoznatljivog. Jedan, uži krug, u svom valnom otvaranju razotkriva nam složenu nutrinu Biletićeva poetskog bića, dok je drugi, čini se, za pjesnika istinska mjera svijeta. To je jezik, svesadržavajući labirint suštine, fosil i živa tvar prabiti, fosil i živa tvar duha.
Senzibilitetom znatno bliži nekim ranijim pjesničkim razdobljima i školama no suvremenim tendencijama i pokušajima, Biletić će nas svojom mladalčkom zbirkom „Zublja šutnje” vratiti nekoliko poglavlja unatrag, sve do ekspresionizma, zasvođenog suptilnim Traklovim pjesništvom koje je, nema sumnje, itekako poticajno za pjesnika tamnih strana svijeta, pjesnika melankolije i usamljenosti. Govorimo, dakle, o poticaju a ne o utjecaju koji će, pak, biti nešto evidentniji u Biletićevoj narednoj knjizi stihova „Primorski nokturno”. „Zublja šutnje” zapravo je otisak autorova unutarnjeg nemira koji se tek blâži odjecima jedne sebi srodne duše. Ovo je djelo krajnje osobno, a kao iskustvo za Biletića gotovo presudno. Tim svojim ranim stihovima on je pronašao vlastiti autentičan pjesnički tembr, ali je, čini se, spoznao i da glavom bez obzira treba bježati od dviju krajnosti pogubnih za poeziju: od elementarnog spontaniteta i od emotivne patvorine. I jednoj i drugoj krajnosti klone mnoge pjesme u ovoj knjizi, već naslovljenoj dosta patetično, ali ih, na sreću, preplavljuje obilje lijepih stihova te nekoliko pjesama antologijske vrijednosti iz kojih će uskoro proklijati i izniknuti sve ono osebujno Biletićevo stihovlje kakvog je danas malo u našem pjesništvu.
„Zublja šutnje” nedorečena je pjesnička zagonetka, ali je ipak zagonetka. Ona je svojevrsno predvorje složenog poetskog labirinta koji se proteže od „Primorskog nokturna” do “Pjene brzih oblaka” i do kasnijih Biletićevih stihova, labirinta koji na čudesan način pregrađuju i čine vrludavi i tajanstveni obrisi jednoga tamnog svijeta i zavodljivi putovi jezika, riječi. Sama sintagma „zublja šutnje” zapravo je antitetička. Jer zublja jest jezik koji osvjetljava, koji otkriva šutnju tajnog, tamnog, unutarnjeg, nespoznatljivog. Pjesnikova se zublja šutnje zrcali u tamnom ogledalu duše po čijim zakutcima u polumraku raspoznajemo simbolična obličja i znakove koji teže jasnoći. „Tengono a la chiarità le cose oscure”, kaže Montale. Uistinu, ni poezija se ne može odhrvati tom iskonskom porivu. Ali za moderno je pjesništvo, čini se, presudno upravo to u kojoj će mjeri ova težnja biti suspregnuta, u kojoj će se mjeri očuvati njezin napon i intenzitet a da se pritom ne dokine komunikativnost.
Gledano iz tog kuta, slobodno možemo ustvrditi da se poetsko dekodiranje vlastitih svjetova u Biletića odvija s naglašenom zadrškom. Taj proces čini složenijim i kompleksnost doživljaja u koji se, poput srebrnih niti, upliće mnoštvo asocijacija literarne, povijesne ili mitološke provenijencije. Biletić je pjesnik-erudit koji je, krećući se od podosta razlivenih asocijacija u prvoj pjesničkoj knjizi, došao do same poetske kvintesencije u najnovijim pjesmama. To podrazumijeva krajnju kondenzaciju stihova, ali i sve naglašenije umnožavanje smislova i značenja. Takvo mora biti i njihovo iščitavanje.
Izraziti lirik po prirodi, Biletić i u najnježnijim i najlahorastijim stihovima hoda tamnom, osjenčanom stranom. Dah crnoga, mističnog doživljaja plâvi stihove laganom jezom spoznaje o oslobođenom zlu. Pandorina kutija je i dalje otvorena. Kovčeg, sanduk od ebanovine, kutija – svojevrsni simboli nade, ali i tame, sumnje i straha, odškrinu se tu i tamo u Biletićevoj poeziji, tek toliko e ne bi li sjajem ponekog zaboravljenog sitnog dragulja prizvali nadu sa dna. Kada to danas ne bi bilo pretjerano reći, mogli bismo, sudeći po onome što iz Biletićeve poezije zrai, nazvati ga ukletim pjesnikom. On to, dakako, nije u Baudelaireovom i Rimbaudovom smislu, ali u svom vlastitom svakako jest. Zakrivljenost svijeta, odsustvo sklada i ravnoteže, narušenost proporcija i inverzija perspektive koja se u daljini širi i razlijeva u ništavilo – osuđuju pjesnika na osamu i solilokvij. U zbirci „Primorski nokturno” na jednom mjestu kaže:
Svakoga jutra obredno
usmrtim se temeljito
pogledom u zrcalo
i hobotnici sličan
krakove i ticala
spuštam među ljude
čije sluzave oči
površno čitaju moju
varljivu prazninu
izvan sebe a potpun
kao cvijet u polju
zadnji sklopim latice
i u se primam noć
koju suncokreti neće
(„Status praesens”)
Biletićeva poezije i jest jedan dugi, isprekidani solilokvij upitnosti i upitanosti; solilokvij koji bi došao do paroksizma kad se ne bi oslobađao u zračnom prostoru jezika. Tako se koncentrični krugovi o kojima smo govorili lagano sustižu i dotiču. Njegov će jezik iz ranih stihova, hladan... kao metal helebarde, leden kao ocjelni njezin brid – parafrazirajmo pjesnika – sve više dobijati na toplini i intenzitetu, ali će, poput preslikača, zadržati svu neprozirnost svoga izvora – duha i duše. Tu sada više nema slučajnosti. Pjesma ne vlada pjesnikom, već obrnuto. Ali pjesnik nije tu da je zauzdava, već samo da je kroti. Jezik je pritom odlučujući.
Načas opet prizovimo Montalea:
Ako svijet ima strukturu jezika
a jezik oblik uma
um je sa svojom punoćom i prazninom
gotovo ništa i ne daje nam sigurnost.*
Ova kitica iz pjesme znakovitog naslova („Oblik svijeta”/La forma del mondo), koja je svojevrsni pandan drugoj jednoj Montaleovoj pjesmi koja počinje: „Ako bog jest jezik...” („Jezik Boga”/La lingua di Dio), donekle nam objašnjava i Biletićev odnos prema jeziku kao mjeri svijeta. Istina, za njega je to odnos svjetla i tame, ali istovremeno i odnos koji omogućava osjetilima da kako-tako korespondiraju sa stvarnošću. Gramatika zaposjeda svijet. Ona je okvir i suština. Ona je mogućnost da se kaos privede smislu. Terminološki, ali i semantički, jezik gramatike ovdje sve više ovladava Biletićevim stihovima: „Kopači mladih/ bisernica/ kratko žive, kao/ fonemi, tijelom/ režući sintagmu / teške i guste/ vode...” (Kopači bisernica); „lavež je stilem do sunca” (Veduta trga); „...kovčeg mraka/ s prozora bačen/ u tekst govornika” (Lektira, zavjetni kovčeg); “uvijek iza priče/ smije se kastiljski/ fosil značenja” (Izabela); „Jezik ostaje u korijenu/ u zadnjoj riječi/ vojskovođe” (Veslači); „onkraj pisma/ seansa” (Anatomija, anatom i ja); „u snijegu vrištim/ jezikotvoran” (Dublin); „Do granice/ znamena i znaka” (Orao); „vjetar šeta nečije vokale” (U crnom); „Mahagonij/ i školjke žive/ oko krivih/ pridjeva...” „iz sintakse/ strašna milenija” (Fotografije djetinjstva); „...Slova/ vrtlože pijavicu./ Semantička pijavica/ siše, usisava nebo” (Brodimo)... (podvukao A. K.).
To Biletićevo koncentriranje na jezik kao strukturu svijeta pogodovalo je sve većoj hermetizaciji njegove poezije, ali hermetizaciji koja to nije sama po sebi zbog egzotičnosti ili oneirističnosti poetskog sadržaja, kako to primjerice biva u Trakla. U pitanju je sada nešto sasvim drugo. Jezik je poredak. Pjesnički jezik, pak, jest fascinantan poredak. Poredati riječi u pjesmu znači stvoriti fascinaciju. U „tehnološkom” smislu to je već sasvim suprotan postupak Traklovom u kojem fascinacija proistječe iz bujanja i uzajamnog pretapanja i prelijevanja gotovo alogičnih vizija i snova. U „Primorskom nokturnu”, istina sve „budniji”, Biletić još uvijek pjeva san kao svojevrsnu poetsku šifru. No taj pjev nije puko prepisivanje sna. Uza svu svoju fascinantnost, on dobija naglašenu puninu, osmišljava se poretkom riječi koji elementarnom smislu i značenju nesputanih i gotovo nehotičnih vizija sada naglašava hotimičnost i pridodaje mu nova značenja. Pjesma postaje logična, bez suvišnih i nepotrebnih elemenata. Ona je čista kreacija, jer je napravljena po mjeri pjesnika. Ta mjera, pak, kako to biva u dobrih pjesnika, asketska je i zahtjevna. Ona potiskuje svaku izlišnost. Sve svoje literarne konotacije i prizivanja sabija između redaka, ili u same retke do krajnje pregnantne polivalentnosti. Pjesma se ponovno čini neprohodnom, ali ona je samo složeni labitint, a ne i kaotično razbacano smisaono šiblje.
No, zašli smo na neki način u terminoloki prostor artizma Gottfrieda Benna. To nije slučajno, jer Biletić je, križajući vlastitu vrludavu pjesničku stazu s tragovima najizvrsnijih pjesnika, morao stići i do Bennove apsolutne pjesme. Ali, recimo to odmah, ako je apsolutna pjesma, nakon što ju je Benn formulirao, postala osvještenim idealom mnogih suvremenih pjesnika, ona je ipak bila i ostala izvanvremenskom kategorijom. Sama teoretska formulacija nije mogla utjecati na njeno pojavljivanje. Apsolutna pjesma tumačena je i ranije na različite načine, ali stvar je bila u tome da se ona napiše. Benn ju je imenovao, ali je nikada nije napisao, a napisali su je drugi i prije njega. Jer, ključ pisanja apsolutne pjesme, očigledno, nije samo u svjesnosti, kritičkoj kontroli i artistici – poslužimo se Bennovim terminima – već nesumnjivo i u nečem sasvim drugom, što je on sam u „Problemima lirike” tek ovlaš izrekao: „...reči poseduju jednu latentnu egzistenciju koja na one koji su na odgovarajući način postavljeni deluje kao čarolija i osposobljava ih da tu čaroliju prenose dalje. Čini mi se da je to poslednja misterija pred kojom naša uvek bedna, izanalizirana, samo povremenim opijenostima probijena svest oseća svoju granicu”.*
Rekli bismo, stoga, vraćajući se opet Biletićevoj poeziji, da je on, stavljajui jezik u središte svoje poetske pažnje, artizam ipak podredio čaroliji riječi, ali ga nije i odbacio. Dapače. Tako dobijamo poeziju koja poznaje zakonomjernost, poeziju zvonku i čistu, ali nesputanu u svom nadolaženju. Tu su Biletiću bliži Ungaretti i Montale, dakle, pjesnici čiji hermetizam nije zatomio poetsku čaroliju, dajući joj, naprotiv, svježinu i opojnost mediteranskog lahora.
Jezik je pamćenje. Zato pjesma, i kad je napravljena u Bennovom smislu, nije i ne može biti lišena vlastite autonomnosti i gotovo nepokornosti. To se odlično vidi na Biletićevu primjeru. Svjestan uloge i značenja fascinacije u poetskom dekodiranju svijeta, on traga za poretkom, ali za poretkom u dubljim, starijim slojevima riječi. Na taj način zaziva paralelne svjetove u čijim se suodnosima i krije neka univerzalnija tajna. Pjesnik, dakle, vlada, formom. Apsolutna pjesma jest apsolutna forma, ali kako je jezik pamćenje ona je i apsolutni sadržaj koji, međutim, uvijek i nezadrživo ipak izmiče formi, prelijeva njezine rubove. Jer, određena forma jezika, pa dakle i pjesme, jest tek fiksirani trenutak, dok je sadržaj jezika, zapravo, trajanje. Zato apsolut pjesme nije ništa drugo do li ona neuhvatljiva transcedentna čarolija, dok je pjesnik neka vrst medija. To, odista, zvuči nekako spiritistički, ali povijest književnosti, pa i povijest umjetnosti uopće naučila nas je da – parafrazirajmo ovdje J. Aćina – djelo ipak može više znati od svoga autora. Da nije tako, i Bennovo bi zazivanje Juga zvučalo uvjerljivije i toplije, iako vjerojatno nikada ne bi doseglo onaj autentični mediteranizam Ungarettija i Montalea koji smo maločas spomenuli i koji oni nisu morali hiniti niti zazivati. Praveći pjesmu o Jugu, Benn je pravio formu u kojoj je Jug ostao tek riječ kojoj se ovjereno značenje i forma pokalpaju, ali iz koje ne kipi njezin čudesni, šareni sadržaj. Benn nije bio medij za Jug.
Pjesnik anahoretske osobnosti, Boris Biletić, dakako, ima svojstva poetskog medija, svojstva kojima se znalački i koristi. U svojim najboljim pjesmama postigao je žuđeni identitet pjesnika i jezika, dakle, duše i duha, dakle, identitet dvaju svojih metafizičkih krugova. Pjesnik u njemu sustigao je pjesmu. Neka tako i bude. Samo je ne smije prestići.
JEZIK KAO MJERA SVIJETA
Pogovor Biletićevoj knjizi „Pjena brzih oblaka”, Libar od Grozda, Pula, 1990., str. 72-80. Ogled je, istovremeno, u autorovu prijevodu na makedonski jezik (Јазикот како мера на светот), tiskan u makedonskom časopisu „Стремеж”, Prilep, 1990., br. 7-8, str. 391-397. Ponovno je objavljen u antologiji studija, ogleda i kritika „Glasi književne Istre”, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2020., str. 74-78, te u knjizi „U znaku Kairosa, književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića” (priredila Jelena Lužina), Naklada Ceres, Zagreb, 2015., str. 68-74.
Prijevode ovog ogleda na talijanski, engleski i njemački jezik moguće je pogledati na međumrežnim službenim stranicama pjesnika Borisa Domagoja Biletića:
http://www.boris-biletic.iz.hr/it/kliman.htm