„SKRITA BOGATIJA” ZAVIČAJA, JEZIKA I PJESNIKA

 

Objavljivanje prve knjige stihova Rudolfa Ujčića „Staropazinski viersi” bio je čin plahog dolaženja na svijet jednog vrijednog poetskog ostvarenja koje, istini za volju, nije revolucioniralo suvremeno pjesništvo čakavskog idioma, ali je na neki način pomaklo odrednice njegovih istinskih mogućnosti i, naravno, ostvarenih dometa. Nema sumnje da je Ujčić autor koji je ponikao na pjesničkoj tradiciji što su je zacrtali Balota i kasnije Črnja, dakle, na tradiciji koja izvire iz zavičaja i njegovih stoljetnih egzistencijalnih značajki, zasvođenih u samome jeziku. Međutim, sa „Staropazinskim viersima” Ujčić je učinio i stanovit korak dalje, i to prije svega u emancipiranju pjesničkog jezika od već prepoznatljivih zavičajnih tematskih odrednica, usmjeravajući ga na neki način ka svojevrsnom samopropitivanju. Taj je korak, u stvari, bio mali, bojažljiv, nepretenciozan, ali je zakretao iza ugla, skretao je u stranu u potrazi za nečim začudnijim, drugačijim, za nečim što tek treba pronaći u čudesnoj paleti smisaonih segmenata čakavskog dijalekta. I Ujčić je napipao glazbu, primordijalnu melodičnost jednog arhaičnog govora, kroz čiju uzbibanost i gotovo staroslavensku reskost, pjesnik koraca u ambivalentnom smjeru koji – gle! – ide i prema prošlosti i prema budućnosti. Glazba je univerzalni svesadržavajući arhigovor koji je izvor i uvir svega, pa je takvo pjesnikovo zakretanje bilo puni pogodak.

Naravno, nemamo namjeru ustvrditi da je u tom početnom naporu autor došao do kraja, niti pak da je u svim svojim pjesmama dosljedno išao za tom poetskom komponentom. Takva bi tvrdnja u najmanju ruku bila neobjektivna, jer bi zanemarila evidentnu činjenicu da je Rudolf Ujčić pjesnik snažnog antejskog poriva, čvrsto vezan uz istarsko tlo i podneblje, uz njegove složene duhovne, mentalne, etičke, socijalne, psihološke, nacionalne, pa i povijesne sadržaje. U tom smislu on će, čini se, uvijek biti na tragu svojih pjesničkih prethodnika. Ali, opet na ponešto drugačiji način. Ujčićeva Istra nije i ne može biti Balotina Istra. To je Istra suočena s neumitnom suvremenom transformacijom. U svekolikom europskom civilizacijskom previranju Istra nije mogla pronaći ključ intaktilnosti, nije mogla ostati nepronađeni djevičanski kutak. U vrtlog drugačijeg življenja gurale su je snažne ekonomske zakonitosti kojima se više nisu mogli oduprijeti ni stoljetna tradicija, ni običaji, ni gotovo nerazorna kompaktnost seoske obitelji. Taj proces transformacije započeo je, dakako, s revolucionarnim gibanjima neposredno prije i posebno tijekom Drugog svjetskog rata te s društvenim promjenama koje su uslijedile nakon njega, ali Ujčić pripada generaciji koja je ipak mogla vidjeti i doživjeti, makar već pomalo okrnjenu, i sliku stare, iskonske Istre. U tom smislu, Ujčićeva je Istra – Istra uspomena. Pjesnik je kao skrušeni izgnanik iz vlastitog svijeta ponio samo jedan čudesan kovčežić koji se zove jezik i u kojem je zaključano sve stvarno blago njegova zavičaja. Civilizacija može uništiti sve, može stvoriti sasvim novi lik njegovog rodnog sela, obronaka, ali mu nikada neće oduzeti svesadržavajući i otjelotvorujući jezik, bit njegova bića.

Tim i takvim jezikom Ujčić otjelotvoruje ine prostore i ina vremena, ali ne zato da bi pred nama prelistao šaroliku slikovnicu prošlosti s obiljem etnografskih činjenica, već uvijek i samo zato da bi nam prikazao onog pravog, iskonskog čovjeka Istre kako ga on vidi i doživljava, kojeg ni stoljeća, ni ratovi, ni boleštine, ni biblijske gladi nisu učinile drukčijim no što on jeste – postojan u svojoj humanosti i human u svojoj postojanosti. Krajnji izraz toga nastojanja pjesnik je ostvario u svojim dvjema pjesmama „Skrita bogatija” i „Pridi, šlovek muoj” koje, kao prva i posljednja, zaokružuju pjesnički svijet njegove nove knjige stihova „Duša Mažurana”.*

Međutim, izuzmemo li osebujnost suptilog, izrazito ujčićevskog doživljaja, s nizom tananih (s)misaonih nijansi, njegovi čakavski stihovi koji su se našli u funkciji poetske reinkarnacije jednoga gotovo nestalog, ali duboko proživljenog i do u detalje zapamćenog zavičaja, ne bi sami po sebi značili bitniji pomak u prevazilaženju već osvojenih ciljeva unutar suvremenog čakavskog pjesništva da se Ujčić kao pjesnik nije latio složenijeg posla.

Napuštajući polako raniju koncepciju svojevrsnih poetičnih transkripcija zavičaja, kojima je u njegovom slučaju diffrentia specifica bila ona sugestivna igra na relaciji glazba-smisao, autor sada poseže i za ostalim valerima čakavskog idioma, dovodeći istovremeno i vlastiti poetski jezik u jednu sasvim novu poziciju. Odjednom se, kao i u njegovoj pjesmi „Skrita bogatija”, na gotovo bajkovit način, otvara ne samo ljudska i stvaralačka skrita bogatija samoga pjesnika, nego i skrita bogatija čakavskog dijalekta, koji neočekivano, snagom vlastite eufonične upečatljivosti i neslućene komunikativnosti, ali i snagom gotovo zatomljenih semantičkih potencijala, kao da potire granicu između sebe samog i književnog standarda. Zato nam čak i u dominantno čakavskom korpusu njegove nove knjige neće djelovati začudno neočekivani susret sa stihovima napisanim na standardu. Ključ zagonetke nije više u prepoznatljivoj ulozi dijalekta da pomaže u identificiranju zavičaja, već u identificiranju sebe samoga, vlastite slojevitosti i tajanstva.

Mora se, međutim, priznati da je tim putem već ranije pošao znatno mlađi pjesnik Daniel Načinović koji je, uostalom, i sasvim drugačije poetski intoniran. Njegova poezija pisana na čakavskom dijalektu dio je jednog specifičnog poetskog univerzuma koji opstoji prije svega na pravu jezika da stvara nove svjetove, pa u krajnjoj konzekvenci da kreira i vlastiti zavičaj. Ta inverzija nije nikakva stilska figura, nikakva igra riječi. Jer, izvan svake sumnje je činjenica da Načinović nije pjesnik vlastitoga zavičaja u smislu u kojem su to skoro svi ostali istarski čakavski pjesnici. Gotovo je sigurno da bar onoliko koliko zavičaj determinira njega kao pjesnika i njegov čakavski dijalekt kao pjesnički jezik (ipak određenog prostora), isto toliko i on vlastitim poimanjem i uporabom dijalekta determinira zavičaj svoga poetskog jezika, dakle i same poezije. U tome i jest originalnost kreativne igre. Slobodno izmaštati čak i svoj zavičaj, presazdavati ga po mjeri vlastite neomeđene i nesputane misli. Tek na taj način pjesnik nastupa s demijurškom snagom stvoritelja novih čudesnih svjetova. Načinović je, eto, pošao tim putem, a to što je on zaista vrstan pjesnik pomoglo mu je da njime korača s izuzetnom lakoćom i sigurnošću.

Nismo, stoga, o zaokretu koji Ujčić nastavlja i u dijelu pjesama svoje nove knjige stihova „Duša mažurana” govorili zato da bismo istakli nekakav njegov primat u odnosu na druge čakavske pjesnike. Ujčić nije autor koji bi se natjecao s tuđim poetikama. Taj se zaokret tiče prije svega njega samoga. U književnost je ušao u zrelim godinama kada se gotovo svaki sud, svaka odluka donosi s hamletovskom predostrožnošću i upitanošću. I s dozom bojazni i nesigurnosti također. A kada je riječ o pjesnicima oni su i te kako skloni nepovjerenju u vlastiti stvaralački čin. Zato taj zaokret Ujčić i čini oprezno i polako. Započeo ga je još u prvoj knjizi, da bi ga u kvanitativnom smislu sada samo nastavio, ali u kvalitativnom smislu i značajno produbio.

Knjiga je, ako se izuzmu prva i posljednja pjesma koje, kako smo već istakli, imaju objedinjujuću funkciju, podijeljena na pet ciklusa: „Beseda”, „Duša mažurana”, „Semen od življenja i ot smrti”, „Kanat od muke, dela, dešpeta i škierca kmieckega” i „Mrvice”. Preletimo li samo ovlaš pogledom sadržaj ove zbirke, zamijetit ćemo svojevrsnu tematsku heterogenost. Ona i jest uočljiva, ali udubimo li se ozbiljnije, shvatit ćemo da posjeduje i stanovite zakonitosti. Prije svega, podvlačimo, ta je heterogenost tematske prirode, dok je u pogledu izraza evidentna naglašena konzistentnost knjige. Ima tu i tamo drugačijih versifikatorskih pristupa, ali uvijek ćemo prepoznati isti poetski laboratorij i jedinstven autorov kreativni instrumentarij. Promatramo li sada knjigu kao cjelinu, razaznat ćemo i sam privid heterogenosti, jer sve što je u njoj iskazano stihovima pripada jedinstvenom duhovnom svijetu Rudolfa Ujčića, unutar kojega se mijenjaju samo ravnoteža interesa i poetske aktualnosti iskazanog.

Nema sumnje da je uvodni ciklus „Beseda” težište knjige. Njegova suptilna zaokruženost pjesmama „Beseda” i „Rađanje stihova” ukazuje na ono bitno skretanje o kojem smo govorili ranije. Riječ je o stavljanju jezika u samo središte poetskog interesa, ali ne na način koji bi hermetizirao izričaj, već naprotiv na način koji ga još više otvara, podvlačeći smisao komunikacije koja i jest osnovni smisao jezika i govora. Ipak, neobična i sentenciozna pjesma „Di nuovo Slovo ab Ovo”, s blagim programatskim prizvukom, upućuje na Ujčićevo viđenje otuđenog jezika koji treba vratiti ljudima, uskrsnuti ga ili ga sasvim presazdati i iznova utemeljiti. Otuđeni jezik ne samo da nije i ne može biti jezik poezije, već ni jezik elementarne komunikacije, jer svojom otuđenošću i sâm otuđuje. Zato autor i kaže:

Početi nam je

Slovo

di

nuovo

ab

O v o

 

Pjesma „Rađanje stihova” I. i II. fini je prijelaz ka suštini te komunikacije koju zagovara autor.

 

Ljubovanje

s tobom

 

o zemljo moja

starinska

 

nek oplodi me

        bar

                                                                                                                               jednim

                                                                                                                                          stihom

 

                                                                                                                         o čovjeku

                                                                                                                                 mom

                                                                                                                                          i

                                                                                                                                          tihom

 

Tog i takvog svog čovjeka i sebe samoga autor otkriva u ciklusima koji slijede. Tu zaista opet imamo onog Ujčića iz „Staropazinskih viersa”, ali već pomaknutog s razine gotovo pasivne opservacije ka razini jednog kontemplativnog, ali aktivno kontemplativnog odnosa prema stvarnosti o kojoj govori. Nedvojbeno, u autoru se nešto pokrenulo i to se izravno odrazilo na samu dinamiku njegovih stihova. Usporedimo li tu živahnost s godišnjim dobima, mogli bismo reći da je to proljeće njegovih pjesama. Nema više one prijašnje letargije. U stihovima se kao u žilicama probuđenih biljaka nešto zbiva. Sokovi se kreću stablom pjesme koja se otresa starog, jesenjeg lišća. Ako se pokoji suhi list još uvijek tu i tamo nađe, on se utapa u nabujalom zelenilu nove krošnje.

Rudolf Ujčić pjesnik je sasvim osebujnog sentimenta koji njegovim stihovima daje posebnu mekoću i suptilnost što ga čini privlačnim i širem krugu čitatelja. Svojom novom knjigom potvrdio je naše kritičko povjerenje iskazano povodom objavljivanja „Staropazinskih viersa”. Uza sve to, „Duša mažurana” na svojim stranicama donosi i nekoliko izvanrednih pjesama koje će biti nemoguće zaobići pri priređivanju budućih antologija suvremenog čakavskog pjesništva.

 

*Istarska naklada, Pula, 1986.