MINOTAUR U LABIRINTU STAKLENIH ZIDOVA

 

To se, dakako, moralo dogoditi prije ili kasnije, morao se pojaviti jedan takav originalan, pravi, veliki, samonikli talent poput mladoga hrvatskog pjesnika Marka Pavlovskog, čije pjesme istoga časa zavolite i želite ih stvarno čitati i govoriti naglas, i uvijek im se iznova vraćati kao pjesmama i stihovima ponajboljih svjetskih autora. To su oni pjesnici koji donose promjenu, iza čega u književnosti stvari više nisu iste. „Zagrebačka anatomija samoće” zbirka je stihova kojom je Pavlovski naglo i visoko podigao letvicu i nedvojbeno za dulje vrijeme pomaknuo postojeće pjesničke standarde u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ostavljajući daleko iza sebe umorni, akademski, dekadentni intelektualizam, s jedne, i stvarnosna pjesnička prekapanja i prenemaganja, s druge strane, koji su, osobito u zadnjih dvadesetak godina, preplavili hrvatsko pjesništvo.

Poezija je to velikog nadahnuća i emotivne i intelektualne svježine, ali i apsolutno naglašene samosvijesti o suvremenom, pametnom mladom čovjeku danas, u ovom uzbibanom svijetu koji je u mnogočemu izgubio kompas, jer ga je nemilice poharao sveproždirući tsunami nepodnošljivih virtualnih šarenih laža, besmislica i izlišnosti. Nepatvorena, posve prožeta i srasla s vremenom u kojem nastaje, ta je začudna poezija istovremeno i izrazito urbana i duboko romantična. I naglasimo odmah: Marko Pavlovski stavio je po strani sve svoje znanje o pjesništvu prošlome i sadašnjemu i svojim nam prelijepim stihovima poručio – „evo, ja to radim drukčije, na svoj način”.

Dakako, krije li se iza svega onoga čudesnog što ćemo, gutajući ih žedno, na tim pjesničkim stranicama – koje, kako veli pjesnik, „bujaju životom tinte i riječi” („Sobe od pepela”) – pronaći neki njegov unutarnji autorski manifest, i koliko se zapravo esejističkog, filozofskog i psihološkog „sunca” sakupilo i proželo u tim visokim plodovima e da bi ta poezija bila upravo takva – zrela, nabujala i životna, uopće i nije važno, jer autor nam ne želi promovirati svoju erudiciju, u čemu se suvremeni pjesnici rado natječu, već osloboditi svu dobru i plodnu energiju svoga jedinstvenog dara koji ne mari za pravila, još manje za mudrovanje. A je li zbog toga manje mudra? Ne, nipošto. I je li zbog toga manje zakonomjerna? Nipošto. Jer, što su ako ne mudrost sama po sebi sve te žive i životne slike, prepune snažnih, novih, dosad neviđenih, pregnantnih, višeslojnih i dojmljivih pjesničkih sintagmi, koje samo nadolaze i nadolaze iz stiha u stih, iz pjesme u pjesmu, a govore nam o suvremenom pojedincu i suvremenoj civilizaciji u njihovoj dubokoj unutarnjoj podvojenosti, s jedne, i trajnoj nepomirljivosti i suprotstavljenosti posve različitih vrijednosti, s druge strane, a da se pritom ništa od toga uopće ne spominje? Mudrost je tiha metafizička poruka koja nam širom otvara oči i srce prema onome što stvarno živimo a najčešće uopće ne vidimo niti razumijemo. A upravo je tim začaravajućim i opojnim metafizičkim sokovima natopljena poezija Pavlovskog. Istina, iz pozicije spokojnog čitatelja, zavaljenog u fotelju uz verlainovski prigušenu lampu s abažurom to je lako reći, kao da je pjesnik s lakoćom došao do tih pjesničkih dragulja; možda ih je, doduše, lako napisao, ali, znajmo, on nije postao takvim osebujnim medijem tek držeći kažiprst na sljepoočnici i zdravorazumski razmišljajući. O tim nepojmljivo složenim kreativnim misaonim procesima, o novom, iskonski snažnom doživljaju sebe i promišljanju svoga bića u ovom gotovo matematički zadanom, svim i svačim kontaminiranom, dekadentnom svijetu govore njegove tmurne proustovske sobe, sobe bez prozora, sobe od pepela, sobe s ogledalima/crnim rupama, dok je pjesnik u sebe „primao tjelesne zvijezde mladosti” („Sobe blijede svjetlosti”). Neka vas, stoga, ne zavara taj privid lakoće i ležernosti, čemu zasigurno nije mogao težiti niti se na takve učinke oslanjati pjesnik koji veli da sanja „o jednom savršenom stihu čija će te oštrica porezati” („Balada o utamničenju”), na drugom mjestu, pak, ističući svoju duboku pjesničku intuiciju kojoj se prepušta:

 

„Ja ne upravljam stihom.

Ne razumijem njegovu snagu,

ali slijedim ga poput slijepca”.

                               („Ocean”)

 

A onda opet, i dalje tematizirajući i propitujući smisao i učinke svoga pjesničkog métiera, u „Baladi o Golijatu” kaže:

 

„Golijate, stani i razmisli

o palačama što ih gradiš

umornim prstima,

jesi li koristio pravi kamen?”

. . .

„Golijate, kamo idu tvoje pjesme,

kamo vode?”

i

“...ima li zlata

u mutnim vodama

tvoje nepresušne bujice?”

 

Govorimo li, pak, o pravilima pjesničkoga umijeća, o onim standardima o kojima se učenjem stječu tradicionalna akademska znanja – Pavlovski je sve to naprosto zanemario. I ne zato što je kanio destruirati poznate versifikatorske principe, igrati se nekim novim pjesničkim tehnologijama ili eksperimentirati... Ne. Snaga i erupcija njegova nadahnuća tolika je da se uopće i ne može baviti uređivanjem koritâ kojima nabujala lava teče. Svaki put kada se ona skrutne u stihove i pjesme, svaki put donese nove, posve definirane forme koje, opet, u svojoj neponovljivosti nose onaj isti, prepoznatljiv zakonomjerni kôd koji potvrđuje jedinstvenu poetološku paradigmu, koju se ne libim nazvati Markovom paradigmom: osjećaji, misli, stanja, sadržaji, dijalozi – stalno i nezadrživo bujaju i nadolaze kao dobri kruh, i slažu se prema dubokoj emotivnoj i smisaonoj potrebi, ne mareći, bar ne primarno, za prozodijske ili diskurzivne okvire koji uvijek zahtjevaju stanovitu žrtvu, ili estetsku ili sadržajnu, pa nerijetko i najboljim pjesnicima stvaraju nelagodu hoda po rubu s kojega se lako otklizi u trivijalno. Druga je stvar to što je ta paradigma toliko cjelovita, zaokružena i prepoznatljiva da pripada samo Marku Pavlovskom i ima smisla samo u njegovoj poeziji; ostali bi je pjesnici mogli tek oponašati, što bi bilo drugorazredno i besmisleno. U tome i jeste jedna od novina i posebnosti koje Pavlovskog visoko izdvajaju i izdižu, ali će ga zasigurno učiniti i poprilično usamljenim u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ovakvom kakvo ono danas jeste.

Toliko suptilno intimistička, ali i toliko općeljudska, ovijena i prožeta samoćom, i to ne onom poetski davno istrošenom, zamagljenom i tugaljivom samoćom, velegradskim spleenom i uvelom apatijom, već samoćom kao odabirom, kao svojevrsnom ozonskom intelektualnom barokomorom u koju se ulazi kada se naglo izroni iz dubina neprihvatljivog, patvorenog svijeta u kojem se nevoljko prebiva – poezija Marka Pavlovskog je onaj mali ovalni kristalni prozorčić na dalekom shuttleu kroz koji se bistra pogleda promatra ta čudna kaotična pojava – svijet. Vjerojatno ćemo još bezbroj puta trebati pročitati njegove pjesme ne bismo li dokučili otkud ta lakoća miješanja onog najdiskretnijeg, gotovo osobnog, intimnog, sa stvarima iz svakodnevnog životnog okruženja, a da se ni u jednom trenutku i nigdje ne osjeti ili uoči šav i mjesto doticaja i prijelaza gdje se te isključive suprotnosti čak počinju prožimati i utjecati jedna na drugu. A to se stalno perpetuira, iz pjesme u pjesmu, neprestano podcrtavajući neizbježni sraz i odbijanje ali i prožimanje unutarnjeg i vanjskog. 

No, usprkos pjesnikovim sobama bez vrata i prozora, on nipošto nije izbjeglica ili prognanik iz svijeta, niti je njime ustrašen; on je tihi promatrač koji samo jasno, jasnije od ostalih, razaznaje suprotnosti i razlike: vanjske definira, unutarnje propituje. „Odmotavam se mislima”, veli Pavlovski – kako lijepo i sugestivno! – a to neprestano odmotavanje mislima, otvaranje i izlaženje iznutra prema vani započinje s početnim stihovima svake nove pjesme i odvija se do zadnje riječi. Kao da opčinjeni gledamo ponavljanje kratkih, usporenih sekvenci fascinantnog prirodnog čuda „odmotavanja”, probijanja leptira iz njegove kukuljice, njegovo stvarno rađanje i izlazak u neki drugi svijet, dramatično suprotan njegovoj ljepoti i krhkosti. I upravo tu negdje, baš u tom fluidnom međuprostoru doticanja i naglog sučeljavanja različitih svjetova, još snažnije i još evidentnije iskri taj autorov modernitet, to bočato pjesničko stanje gdje se nježni, gotovo sentimentalni poetski pasaži smjenjuju s tvrdim govorom i rječnikom svakodnevice, i to izrazito suvremene, urbane.

Pjesma antologijskog domašaja „Astronautova smrt” isijava mitološku moć civilizacijske paukove mreže u koju smo se zapleli i koja je dio našeg podvojenog sna, koji nas iz jednog virtualnog, morfejskog svijeta, nakon kratkog trenutka buđenja s realnim uspomenama, preusmjerava drugom i posve drugačijem virtualnom svijetu, tražilicama na internetu, statusima na facebooku, gdje su osobna stanja i emocije kao na dlanu, intimne a javne, a k tomu istovremeno sve to zapljuskuje more medijskih informacija s konkretnim podacima i imenima poznatih ljudi i događaja. Ali u tom kaosu posvemašnjeg šarenila i različitosti koje treba posložiti po suvislosti i prioritetu, pjesnik u središte pjesme ipak stavlja ljubav, istina ljubav koja je okončana, koju je raskomadalo vrijeme, ali koja ostaje snažnim parametrom zanosne mladosti.

I tu sada slijedi kontrapunkt. Za najsuptilnijom, nježnom i do jednostavnosti romantičnom slikom u pjesmi: „bilo mi je lijepo praviti ti društvo pod mostovima” dolazi resko, medijski efektno otrježnjenje:

 

„Dok ovo pišem

američki robot laserom raznosi

kamenje po Marsu, traži dokaze života izvan Zemlje,

i u ovoj budućnosti iz snova

kojoj se iz dana u dan sve više približavamo

premda ju nikad nećemo osvojiti

i na nju zabosti zastavu,

prilično neobično zvuči vijest

da je danas preminuo njen začetnik,

astronaut Neil Armstrong,

prvi čovjek na Mjesecu”.

 

Otkud sada takvo začudno razrješenje pjesme? Je li ta pjesnikova nedostižna „budućnost iz snova” istovremeno i ljubav koja se nije domogla budućnosti i nije je u konačnici moguće obilježiti triumfalnom zastavicom? Tragamo li i mi za nepoznatim životom u nama samima, i osjećamo li se u ljubavi divno i zbunjeno kao prvi čovjek na Mjesecu? Dakako, sve to čak i ne moramo utvrditi, jer taj stalni kontrapunkt, stalno unutarnje propitivanje i simbolično uspoređivanje sa suvremenim vanjskim označiteljima, sve to nova je stvarnost koju danas živimo, a Marko Pavlovski to s nevjerojatnom lakoćom i poetskom uvjerljivošću uvodi u svoje pjesme, upozoravajući nas na nove pjesničke alate koji na posve drugačiji način oblikuju poetski govor, istovremeno dajući jeziku i riječima i nove, zanimljive semantičke vrijednosti. Pritom mu uopće nije stran ni gotovo tehnicistički jezik kojem ovdje, kao istinski majstor konteksta, dodjeljuje sugestivne pjesničke ekstenzije. To nas snažno podsjeća na svojedobno radikalno važnu pojavu Spenderove pjesme „The Express”, samo sada u drugom vremenu i s drugim predznacima, ali s jednako izvornim i nepobitnim modernitetom. I prekrasna pjesma „Labirint staklenih zidova” koja počiva na jednostavnosti uobičajene lapidarne mejl poruke zapravo je sva omađijana i opoetizirana, ne samo enigmom subjekta o kojem govori, već i nekom nadsvakodnevnom diskurzivnom heroičnošću kakvu ćete naći samo u ponajboljih antičkih pjesnika, poput Marcijala, recimo („Kordubo, koja si rodnija od uljevitog Venafra” / preveo Mate Križman). Ti kulturološki i vremenski rasponi unutar kojih, tek slikovitosti radi, navodim ove usporedbe, jer stvarno nisu ni u kakvoj vezi s poezijom Pavlovskog, samo podcrtavaju izvornu snagu njegova talenta koji se, poput širenja albatrosovih krila u uzburkanome zraku, proteže na sve strane i dotiče svega što ga pjesnički zanima i, dakako, sve pretvara u lijepu i neobičnu poeziju.

Kada bismo se držali samo naslovâ njegovih pjesama među kojima apsolutno dominira riječ balada, uz ostale riječi koje definiraju pjesnikova emotivna stanja, poput riječî bijes, bliskost, sreća, tuga, radost – otišli bismo u posve krivom smjeru. Jer, ma koliko te pjesme sugestivno odražavale pjesnikova osobna turobna unutarnja stanja – njegovo duboko uznemireno ja – ne možemo se otrgnuti dojmu da u podlozi svega leži i snažan ironijski odmak i pjesnikov prigušeni cinični smješak čovječanstvu koje bezizgledno i bezglavo luta suvremenim bespućima, labirintom staklenih zidova iz kojeg nema izlaza, ako je to mogući simbol modernoga megalopolisa, ili čak svijeta. Pjesnikov minotaur, prepun ožiljaka, na vrhu je crnih vinograda i ispušta krik „kojim želi preplašiti kolovođe / tajnih mreža koje će uporpastiti svijet” („Minotaur i apsint”). Ustrijeljenom feniksu, pak, govori:

 

„Mirno spavaj, vječna vatro!

U svijetu prema kojem

kreću tvoja braća

neće više biti lovaca ni smrti”

                   („Balada o ustrijeljenom feniksu”)

 

I sve se to odvija na zastrašujućem mitološkom rubu između izvjesnog poraza i neizvjesne nade, ali Pavlovski kao da svojim stihovima kreira neku vrstu pjesničkoga „zvjezdanog štita”, inkapsulira dobro i izdvaja ga od zla, vjerujući da ima dovoljno svježe krvi i produktivne energije za stvarni prevrat, kada u „Baladi o zakonitostima svemira” kaže:

 

„Suputnici moji, mi smo nova generacija!

Nas bezdan ne plaši”.

 

Dakako, svjesni smo da su ovo samo moguća kritička promišljanja koja u obilju pjesama i stihova traže odgovarajuće uvjerljive argumente na koje bismo se mogli pozvati. Ali, znamo, pjesme ne funkcioniraju na taj način. One su cjelina i treba ih čitati upravo tako – u jednom dahu ispijati njihov svesadržavajući eliksir. Samo ćemo na taj način doživjeti snagu njihove opojnosti, njihove zavodljivosti i prepustiti se pozivu u nepoznato i neizrečeno. I treba li uopće tumačiti čudesne pjesme poput „Onoga dana kad popijem ocean” ili „Baladu o Emilijani” koja kao da donosi dašak fin de siècla iz nekog ljupkog starinskog romana, i još niza drugih jedinstvenih pjesama, ili se samo prepustiti i uživati, uživati u njihovoj neshvatljivoj nadnaravnoj ljepoti.

Ipak, htio bih na kraju izreći misao da je ovom knjigom autor stvorio jasno vidljiv kreativni i filozofski okvir za jedan mogući i toliko potreban novohumanistički svjetonazor i angažman koji bi mogao privući i okupiti i druge stvaraoce, svjetonazor u čijem su središtu opet čovjek i njegova očaravajuća ingeniozna osobnost i neograničeni intelektualni i duhovni potencijal, nasuprot bezbrojnim plastičnim kumirima jarkih, kontrastnih boja kojima nas je do grla zatrpala ova današnja (is)prazna shopping civilizacija.

Imponira kako je Pavlovski odrješito i suvereno zdravu, jedru, netaknutu pjesničku tvar izdvojio iz te poplave osrednjosti i beznačajnosti i učinio je jasno vidljivom i nadahnjujuće provokativnom, i to tematizirajući upravo ono najosobnije, neangažirano, nepragmatično, posve suprotno očekivanjima i zahtjevima ovoga vremena i suvremene društvene stvarnosti i sredine koja je gotovo sve stavila na sigurnu kartu medijske i ostale ekstrovertnosti, pomodnosti i lakoće, čitkosti, pitkosti, eufemizama i zavodljivih tuđica. Topao nutarnji svijet našega pjesnika, potican i nošen ljubavlju i ljubavnim osjećajima, s jedne, i dubokom upitanošću nad vlastitom egzistencijom nasuprot besmislenom i nepojmljivo ubrzanom reality showu vanjskoga svijeta, s druge strane, iznjedrio nam je u njegovoj poeziji jedinstvene filozofske i psiho-poetske amalgame emotivnih stanja suvremenoga čovjeka, bar onoga iz dobroga paralelnog svijeta koji taj šareni, prolazni karneval tek promatra, (jer nisu svi pjesnici!) – ali također snažno proživljava i dobro razumije njegovu necelishodnost i izlišnost.

Onima koji ne vjeruju ili sumnjaju u nadahnuće preporučam ovu iznimno lijepu i nadasve zanimljivu knjigu pjesama. Gusto je i bogato istkana nesputanom maštom, zastrašujuće dubokim snovima i plavetno čistom sviješću, a tkalački stol nikako ne prestaje s radom... Puna je prelijepih pjesama koje se samo sustižu sa stranice na stranicu... i svakako zaslužuju najvidljivija mjesta u poetskim antologijama.