ČRNJIN LIRSKI SIGNUM TEMPORIS

 

Črnjine su pjesme napokon same, potpuno sljubljene s tišinom samozatajna duha što ih je iznjedrio, u askezi koja se tek sada pokazala krajnje produktivnom. Već dugo je, već predugo, sve oko Črnje tiho. Blagi istarski ruj, iz kojeg opet kao naglo rasanjeni izviruju ljupki suhozidi – nije li to jedini istinski vijenac kojim je pjesnika okrunilo vrijeme?

Ali ne, na policama su ipak njegove knjige, njegove lijepe, čiste misli. Mist i epopt iskonske nostalgije, on kao da je s prvom pričesti primio i to bolno nadahnuće i prihvatio taj prometejski usud. Nažalost, ovo naše vrijeme, sklono novim kumirima i bešćutno poput kakva Kerbera, nedoraslo je dubini i značaju Črnjine ljudske i stvaralačke žrtve. Otuda i ta neprozirna, potpuna tišina.

No, ma koliko to paradoksalno zvučalo, Črnjinoj je poeziji, poslije svega, možda to i bilo potrebno. Desetljećima ju je, i kada smo je čitali, i kada smo je slušali, i kad smo je tumačili, pratio, kako bi to rekao Nietzsche, „šum tuđih misli”. Sva je bila ovijena drugim, sporednim znakovljem i značenjima. Teško ju je bilo osloboditi onih određenja i konotacija koje joj je nerijetko nametao već i sam kontekst Črnjina velikog društvenog i kulturološkog angažmana.

Za pjesnikova života, naime, postoji kontinuitet nerazmrsive interakcije pjesnik–pjesma–društvena sredina, koja, volens-nolens, oblikuje sud i stav o autoru i njegovu stvaralaštvu. Pritom su nanosi izvanliterarnog, kao u Črnjinu slučaju, katkad toliko veliki i slojeviti da gotovo zakrivaju izvornu pjesničku supstancu. Črnjin angažman da probudi, pobudi i pokrene zapretane zavičajne duhovne izvore bio je toliko iskonski snažan i originalan da je proizveo stvarnu dubinsku promjenu poimanja i doživljaja zavičajnosti čime je, i ne samo u vlastitome vremenu već i za nekoliko desetljeća unaprijed, utjecao na kulturnu događajnicu u Istri. Ali budući da je svojstvo površnosti lijenost duha, a duhovne lijenosti površnost, za mnoge je impresivni Črnjin kulturološki angažman zapravo bio najmanji nazivnik za njegovu osebujnu kreativnu nutrinu, dok je njegova književnost, i osobito njegova poezija, po njima, bila tek u funkciji toga istrijanskog kulturološkog pregnuća. A zapravo je posve suprotno. Črnja je prije svega i iznad svega bio prvorazredni književnik, onaj koji snažno sluti i koji vidi i dublje i dalje.

Temperamentni žagor razdraganog, pokrenutog „istrijanskog puka”, pomiješan s duhom ponajboljih hrvatskih književnika koji su zahvaljujući Črnji puna dva desetljeća gotovo hodočastili u Žminj, lagano se, nakon njegova odlaska, raspršio sa žminjskih uličica i trgova, „pod ladonjon” i „zad Kaštelon”. Tezulja vremena vratila se u ravnotežu. Nešto je drugo ljudima postalo važno.

Ali, eto, sada, kada je sve utihnulo, čujemo opet samo njih – čiste Črnjine pjesme. Zasipa nas puni sjaj tih zlatnih pjesničkih odljevaka. Ništa im više ne možemo ni dodati, niti oduzeti.

Uvijek svoj i autentičan, Črnja je, razumije se, bio i ostao pjesnik koji je duboko ukorijenjen u istarsko egzistencijalno, duhovno i emotivno tlo, ali, ne zaboravimo, on je nadasve autor čiji misaoni i poetski obzori daleko nadilaze uži zavičajni diskurs, i na svoj osebujan način obuhvaćaju sva krucijalna egzistencijalna filozofska pitanja modenoga čovjeka. Stoga Črnju ne smijemo čitati samo kao pjesnika na nekakvom sudbinskom i uvijek pomalo zdvojnom raskrižju zavičajnoga i nacionalnoga, ili pak nacionalnoga i univerzalnoga. Črnju moramo osluškivati kao pjesnika profinjena krležijanskog, ali zašto ne i snažna hegedušićevskog sentimenta, dakako –„na istarski način”. On, doista, nije svoje stihove uobličio u nekakve istarske „podravske motive” ili u jednu jedinstvenu zamašniju poetsku cjelinu poput „Balada Petrice Kerempuha”; nije tome ni težio. Pa ipak, što su zapravo sve one pomalo gorke, pomalo bolne, pomalo ironične, pomalo vesele, pomalo satirične, ali uvijek iznutra duboko ljudske i duboko nježne Črnjine balade i romance ako ne istinski, imanentan i nezaobilazan dio toga velikog nacionalnog, ali i kozmopolitskog ciklusa, te impresivne freske patnje i pobune? „Taj gotovo iskonski osjećaj za ljudsko, za općeljudsko i humano”, parafrazirajmo ovdje na trenutak jedan Črnjin ulomak o Krleži e ne bismo li ga bolje objasnili njim samim, „ta imaginacija sklona razmatranju totaliteta stvari inaugurirana mladenačkim mesijanizmom... da bi izašavši iz svijeta simbola postala trajnim i bitnim elementom Črnjinske misaone strukture, taj nepogrešivi osjećaj da se sudbinske silnice pojedinačnog sjedinjavaju u općem raspletu sudbine čovjekove na cijelom globusu, ostao je ne samo jednim od inspirativnih temelja ovog načina raspoznavanja i razabiranja u literarnoj klavijaturi, nego i izazovom prema drugoj, suprotnoj strani klavijature koja će globalne raspukline materije, morala i duha velikim lancem društvenih, društveno-historijskih i ljudskih uzročnosti povezati uz endemično ishodište bitka, uz dubinu tragedije svoga čovjeka i svoje zemlje”.

Stoga ovdje treba jasno naglasiti: Črnja doista nikad nije pjevao samo o Istri. Istra je bila tek njegovo sudbinsko „endemično ishodište bitka”, ona je bila ono fatalno „mjesto radnje” velikog i vječitog civilizacijskog poprišta, svojevrsni „bermudski trokut” Vremena u kojem se nezaustavljivo vrtlože Patnja, Bol i Smrt. I, dakako, Nada – to metafizičko i posve krhko, ali ujedno i jedino istinsko i svima dostupno uporište.

Te dubine prostora i vremena zazivao je Črnja. Svaka njegova pjesma brojgelovski je dorađena gravura s koje u nas zuri ono mudro, podsmješljivo lice prošlosti, prošlosti koja se, evo, proteže do jučer, do danas. A ono što one uistinu najviše propituju, to je ta „globalna raspuklina materije, morala i duha”, ta velika egzistencijalistička i izrazito krležijanska tema. Cijeli je svoj život, čini se, i sam Črnja tražio načina kako tu raspuklinu, pa i po cijenu osobne žrtve, premostiti zajedno s drugima, no uvijek je, uz potresna iskustva, i u životu i u poeziji, dobijao isti mučan odgovor da to, nažalost, možemo postići jedino sami, u dubini vlastite nutrine. Zato Črnjine pjesme-gravure i zvuče tako ozbiljno čak i onda kada nam iznude osmijeh, jer taj črnjinski (o)smijeh, taj njegov ironijski signum temporis, zapravo je u vremenu zagubljena produžena jeka onog tako gorkog smijeha Vincenta od Kastva, to je bolni smijeh prkosa i dišpeta Balda Lupetine, taj smijeh-jecaj surdinirani je škrgut kamena i jauk zemlje.

Iščitavajući ovako Črnjine pjesme u jednom sasvim novom smisao­nom kontekstu, „prestruktu­ri­rane”, stav­ljene u po­sve druk­čiju po­ziciju izvan ko­rica izvornih pjes­ničkih knjiga ili ciklusa kamo ih je smjestio sam autor, konačno, i s ove strane „gra­nice događanja”, izvan vreme­na u kojem ih je ne­dvojbe­no sjen­čila i sama Črnjina osobna aura, mi spoznaje­mo svu snagu i konzistentnost pjesni­kova filo­zof­skog na­zora na svijet, s lagano tem­pe­ri­ra­nim volterovskim ironijskim otklonom ka sen­ten­ci­oz­nim pjes­ničkim elipsama kojima je uvi­jek u sre­dištu, poput asketski jednostav­nog križa, sam čo­vjek, o­kružen nepregled­nim i ne­spoznatlji­vim, i­za­zovnim ali katkad i neizmjerno škrtim kra­jo­likom koji zo­ve­mo Život.