U TOMIZZINU ZAČARANOM KRUGU

 

Danas je posve jasno da je Tomizza bio značajna i nezaobilazna pojava u suvremenoj talijanskoj književnosti, a nema dvojbe da će tu konstataciju još više osnažiti vrijeme. Stoga je razumljivo što su tijekom desetljeća njegova uistinu plodnoga književnog rada kritike, mahom pozitivne, sustizale jedna drugu, tako da je nastala prilično opsežna bibliografija koja nedvojbeno zavrjeđuje posebna komparativna proučavanja, iako će, ipak, i dalje prva na redu biti Tomizzina djela koja sada, evo, čitamo s bitnim odmakom – i vremenskim, i emotivnim. No, zadržimo li se samo na trenutak na kritici, neće nam promaknuti činjenica da je ona, pa i u ponajboljim svojim primjerima koji su najbliže nekakvoj mogućoj kritičkoj istini, stvorila jednu donekle klišejiziranu sliku o tome što nam govore Tomizzine knjige i na koji način to čine. Književna kritika sama po sebi ima to pretenciozno svojstvo permanentne tendencije da (is)kaže konačne stavove o nekom djelu ili, pak, o čitavom opusu nekog autora, pa takav usud nije mogao mimoići ni Tomizzu, ali evidentno je da je njegova osebujna književna formula proizvela trajno kipuću tvar čija nam eruptivnost neće dopustiti da taj Tomizzin duboki književni kotao olako zaklopimo s nekoliko, možda i posve točnih ali nikako ne i konačnih sudova i stavova. Tomizza je, naime, lagano, gotovo nezamjetno i, uvjeren sam, sasvim sponatno stalno pomicao suštinu uvriježenih značenja pojedinih uobičajenih pojmova, pa stoga i svaki pokušaj davanja konačnog odgovora o njegovom stvaralaštvu i o njemu samom unutar provjerenih i prepoznatljivih nam kritičko-teoretskih ili nekakvih socioloških definicija treba uzeti s dobrom dozom rezerve.

U takvom se kontekstu otvara niz zanimljivih pitanja o kojima bi zasad makar u natuknicama trebalo progovoriti.

Prije svega, sâm pojam iskorijenjenosti, najučestalije rabljen u mnogim kritičkim prosudbama o Tomizzi, u njegovom slučaju ima bitno pomaknuta značenja k nečemu posve drugom. Pojam déraciné/iskorijenjen, primijenjen na Tomizzino djelo u uobičajenom sociološkom ili psihološkom smislu (kao iščupan s korijenom, istrijebljen, lišen osobina neke sredine, istrgnut iz zavičaja) vjerojatno mnogo više odgovara onome što se od Tomizze kao čovjeka i stvaraoca očekivalo u onom dijelu čitateljstva koje je proživjelo paroksizmatičnu dramu eksodusa. No, Tomizza nije bio niti iščupan s korijenom, niti istrijebljen, niti lišen osobina vlastite sredine, niti posve istrgnut iz vlastitoga zavičaja, dakako, ukoliko se zavičajem ne smatra, u nekakvom proširenom volterovskom smislu, samo prag vlastite kuće. A i to, znamo, u Tomizzinu slučaju nije bilo doslovno. Ali ako je ovo o čemu govorimo sa stajališta sociološke znanosti doista iskorijenjenost, onda se pomak mora dogoditi i u razumijevanju mikro-mentalitetâ, usložnjenosti i beskrajne slojevitosti mentalnih različitosti na izrazito malom prostoru, na udaljenostima koje se mjere u kilometrima, od Materade do Trsta. Takve krajnosti, pa čak i kada je u pitanju osebujna razvedenost istarsko-tršćanskog multikulturnog milieu-a, s čime je Tomizza, dakako, odrastao i s time bio posve i emotivno i kulturološki srastao, ipak smatram pretjeranima, utoliko više što idu za tim da njemu i njegovu djelu zapravo samo dodaju na lokalnosti, a oduzmu na univerzalnosti i modernosti. Ako je, međutim, ovdje riječ o iskorijenjenosti iz jednog društvenog sustava i pokušaju usađvanja u drugi, ili, pak, iskorijenjenosti iz ruralne i pokušaju usađivanja u urbanu sredinu, onda je, u Tomizzinu slučaju, od pojma iskorijenjenosti, nedvojbeno, daleko primjereniji pojam otuđenosti, i to, usudio bih se ustvrditi, baš u onom modernom, kamijevskom smislu.

Tomizzin istinski zavijačaj bila je zapravo njegova osebujna, rekao bih: prostrana duhovnost, koja je u vlastitu tihost snažno upila i stalno upijala, ali i iz sebe neprestano sugestivno isijavala sve ono što zavičaj znači. A iz te ga duhovnosti, iz te ga samozatajne nutrine nitko nije mogao iskorijeniti. Bar ne u onom općepoznatom sociološkom smislu. Ali je zato tamo, u toj duhovnosti, mogao biti posve sam, istinski sam, Stranac, Camusov gospodin Mersault. Uvjeren sam da je u psihološkom smislu Tomizza to i bio; u filozofskom, pak, bio je njegova sušta suprotnost. Njega nikad nije shrvalo ateističko beznađe i osjećaj apsurda. Pa čak i onda kada se u svojoj prozi dotiče najtežih trenutaka kada je apsurd bio jedino mjerilo života, Tomizza, kako na jednom mjestu točno tvrdi Cesare De Michelis, „još uvijek vjeruje da nas most nad ponorom može učiniti vedrijima i boljima”.

U nastavku ovih razmišljanja treba reći da je teško otrgnuti se dojmu da je od prvih književno-kritičkih reakcija na „Materadu”, pa do zadnjih Tomizzinih autorskih javljanja, kritika, a onda njome posredovano, i samo čitateljstvo imalo nekakva stalna, gotovo definirana očekivanja što i kako Tomizza treba pisati. Osobito se, kroz književnost, od njega očekivao naglašeniji, najblaže rečeno društveni angažman. Nije stoga slučajno što je još davne 1968. godine Eros Sequi, koji je u svojim jezgrovitim impresionističkim kritikama izrekao možda najviše pravih književnih prosudbi o Tomizzinoj prozi, upozorio na potpunu neutemeljenost tih i takvih očekivanja. „Htjeli bismo”, veli Sequi, „demantirati one što su mislili da u Tomizzinim pripovijetkama pronalaze brašno prikladno da se zamijese ideološke i nacionalističke pozicije. Zaista se može reći da nisu shvatili što je Tomizza htio reći i što kaže.”

Tako je bilo i prilikom našeg zadnjeg, slučajnog susreta u Trstu, – a bilo je to početkom turbulentnih devedesetih godina, u vrijeme kada se Tomizza iznova našao u procjepu posvemašnih nerazumijevanja i opetovanih napada s raznih strana, upravo zbog pokušaja da smiri uzavrele nacionalističke strasti – i tada se borio s tim istim fantomom tuđih očekivanja što bi on i kako trebao misliti i činiti. Sreo sam ga na jednom uglu Corsa Italia. Stajao je s onim tako karakterističnim blagim i uvijek prijateljskim osmijehom. Onako neodređeno zagledan u visoka tršćanska zdanja što su nas okruživala, djelovao mi je kao dječak koji „začuđeno promatra strmu liticu svijeta”. A onda je, nekako klonuvši raspoloženjem, prokomentirao i najnovije napade u novinama. „Ne razumijem što žele reći kad kažu dosta nam je tog tomicizma.” Ne sjećam se baš pojedinosti oko tih napisa, ali znam da je za jedne, s talijanske strane, to trebala biti definicija za vjerojatno previše iskazane tolerancije, a za druge, s hrvatske, nekakav sinonim za prijetvorno prijateljstvo. Treba li odmah naglasiti da je jedini istinski, čak bih se usudio reći, mesijanski „tomicizam”, kojeg je i Fulvio bio svjestan ali ga u svojoj samozatajnosti nikad ne bi ni na koji način istaknuo, bio zapravo onaj njegov nenametljivi, čisti, nepatvoreni, magnetični humanizam koji nas i sada ovdje okuplja.*

Pa i danas, poslije njegova odlaska, kada se više ne raspravlja s Tomizzom, već gotovo jednodušno i u superlativima govori o Tomizzi, previše je, čini se, naglašena upravo ta socijalna (ili socijalizirajuća) dimenzija njegove osobnosti i njegove književnosti. Nemoguće je, dakako, njegovo djelo posve zaštititi od izvanliterarnih razgovora, pa i nesporazuma o kojima je svojedobno pisao Sequi, ali zato je moguće relevantna promišljanja o njegovoj literaturi vratiti na one početne, čisto književne pozicije.

Tomizza je svoju književnu karijeru započeo na način o kakvom pisci samo sanjaju, „Materadom”, lijepim poetičnim romanom, nezatomljive snage i izvornosti. Paolo Milano koji se među prvima oglasio ohrabrujućom i dobrohotnom ocjenom u listu „L’Espresso”, bio je, međutim, ujedno i jedan od prvih koji su u svoju kritiku unijeli i dozu izvanliterarne napetosti, što će Tomizzu, kada je riječ o njegovoj književnosti, nažalost, pratiti do kraja života. Štoviše, Milano se na kraju upitao što će Tomizza nakon „Materade” pisati, i dodao: „Sasvim drukčije knjige, vjerujem”. Ako to pitanje i odgovor nisu bili posve retorički, onda je dobro što Tomizza nije poslušao tu neizravnu sugestiju svoga ranog kritičara, pa je napisao još čitav niz lijepih knjiga koje odišu upravo tim istim poetičnim sentimentom, plodom izvornoga, tipično tomicijanskoga književnog nadahnuća. Tražeći što točniju definiciju za taj i takav sentiment, Sequi ga je sretno nazvao „nostalgičnim realizmom”. Tomizza, naime, nije želio niti mogao zaklopiti stari album bolnih sudbina vlastitoga zavičajnog čovjeka i nipošto nije morao bježati od bolnih tema društvene stvarnosti kako bi se utekao nekakvim drugim, modernijim sadržajima i modernijim formama, e ne bi li bio prihvaćeniji u tzv. ozbiljnoj književnosti. Pa, to je bio taj njegov izdašni, nabujali zdenac na kojem se trajno napajao. On je predano osluškivao svoj stvaralački habitus, govor elemenata od kojih je bio sazdan, i zapravo nam je dao sve svoje najbolje što je imao. A da li je zbog toga bio manje moderan, to je posebno otvoreno pitanje. Vratimo li se pravim knjižvno-kritičkim analizama, postat će nam jasnije što se doista zbivalo s njegovim pripovjedačkim i romanesknim strukturama, što je sve definiralo magičnost njegova stila. To ni u kom slučaju nisu bile samo uzbudljive društvene teme.

U tom smislu, recimo, često mi se nametalo i pitanje da li je Tomizza uistinu bio i pisac povijesnih romana ili je zapravo riječ o, opet posve spontanom, sudjelovanju u jednom krajnje modernom trendu koji je u znatnoj mjeri obilježio prozu osamdesetih godina 20. stoljeća. Atribut povijesni, kada je riječ o Tomizzinoj prozi, oprezno stavljajući ovo „povijesni” u navodnike, prvi je čini se izrekao Cesare De Michelis. Ali svima nam je dobro znana definicija povijesnog romana koji, kada je riječ o klasičnim uzorima poput, recimo, „Rata i mira” ili „Ognjem i mačem”, ni izdaleka ne poznaju toliku dozu dokumentarnosti, toliku mjeru neosporne povijesne preciznosti kao Tomizzine knjige. Dakako, to se u znatno manjoj mjeri odnosi na roman „Mladenci iz Ulice Rossetti”, koji je kritika također svrstala među povijesne, ali kada je riječ o romanima „Zlo dolazi sa sjevera” i „Kad je Bog napustio crkvu”, tu je taj stupanj dokumentarnosti toliko visok da je tek vrhunskim znalcima poput danas neosporno vodećeg hrvatskog povjesničara Miroslava Bertoše, u gotovo stručnim analizama tekstova, moguće prepoznati poneku netočnost ili, pak, anakronizam koji se Tomizzi potkrao. Miješanje vrsta i rodova, kolažiranje čiste proze s dokumentarnim ulomcima, potpuna destrukcija fabule, ili ponovna afirmacija klasičnog pripovijedanja, sve nas je to plávilo osamdesetih godina. Tih i takvih pojava bilo je i u hrvatskoj književnosti, ali kada je riječ o svojevrsnom učitavanju dokumentarne građe u posve literarnu priču, istinski primjer za to bio je i ostao istarski, pa u tom smislu i hrvatski kultni roman „Riva i druži” Milana Rakovca.

No Tomizza je otišao znatno dalje od takvih koncepata i pripovijednom formom mjestimice gotovo dotaknuo znanstveni diskurs. Da je ipak ostao u prostoru lijepe književnosti pokazuje nam posve drugačija metodologija „pripovijedanja” povijesne zbilje koju smo u našim prostorima najbolje upoznali upravo na historiografskim djelima Miroslava Bertoše. No ne možemo ovdje ne reći, s velikom dozom čitateljskog oduševljenja, da je u svom također jedinstvenom djelu „Istra: Doba Venecije” i osobito u poglavlju „I bì kruto veliki rat... Istria bì vsa poplinena”, posvećenom Uskočkome ratu u Istri (1615.-1618.), i Bertoša dodirnuo samu srž vrhunskog pripovjedačkog umijeća. Onoliko, dakle, koliko je Bertoša kao znanstvenik moderan i koliko se, na tragu osebujnih iskustava nove historiografije, približava umjetničkom proznom diskursu, toliko je i Tomizza kao prozaik neosporno moderan u amalgamiranju znanstvene akribije i pripovjedačke mašte. Zato bi u najmanju ruku bila upitna ona Magrisova opaska da je Tomizza „danas jedan od najvećih predstavnika izvornoga tradicionalnog romana u najboljem smislu, to jest romana koji, uime stilske razdrobljenosti ili misaone pustolovine, nije odbacio tradiciju pripovijedanja” da nije izrečena prije pojave romanâ „Zlo dolazi sa sjevera” i „Kad je Bog napustio crkvu” kojom se sada, međutim, retroaktivno nameće potreba utemeljenijeg razgovora o modernosti ili nemodernosti prethodnih Tomizzinih djela, uključujući i „Bolji život”, u povodu kojega je Magris to i napisao.

Osobno ostajem i dalje u Tomizzinu začaranom krugu, književno krajnje znatiželjan, osobito kada je riječ o onom najskrovitijem, unutarnjem metafizičkom kutu iz kojeg je Fulvio tako pomno promatrao čudesnu ajnštajnovsku zakrivljenost osebujnog istarskog prostora i vremena.