TAMO NEMA NIČEG

 

Nije to bila samo ideja moga liječnika, to s pješačenjem i dugim šetnjama u prirodi. Možda me spominjanje te potrebe samo odjednom prosvijetlilo, probudilo u meni mnoge neobične, već zapretane slike iz najranije mladosti i zapravo definiralo razloge što sam godinama, jureći kolima glavnom cestom, tako ljubomorno poglédao na ratare po okolnim njivama i zavidio im na tome kako, osvrćući se za traktorom, gotovo metafizički zagledani u brazdu koja se razgrtala za njihovim plugom, i ne primjećuju besmislenu žustru i bučnu jurnjavu brzih sofisticiranih automobila niti u njima „leteće” nas za koje su zemlja, voda, zrak i vatra imali drugačija, posve literarna značenja. Sve se moglo dogoditi na cesti, na tom na silu prokrčenom i asfaltom poniženom dijelu prirode, ali to nije mijenjalo opću ravnotežu vinogradara koji su, šutljivi kao na Valvasorovim gravurama, s venkama zadjenutim u pojas, svaki u svom redu, išli od trsa do trsa i tepajući svojim lozama čekali da ih u podne dozove objed, ili u suton večernja. Onda bi samo s nešto sitnog alata, praznom bocom i snopićem preostalih vrbovih grančica, slijedeći susjeda pastira koji je između svakog trećeg-četvrtog „din-don” dovikivao „šti!”, „trr!”, „ćo!”, „vari, na!”, ovisno o tome što je gonio, došli do tog tamnog ruba − do ceste po kojoj su, kao na nekim ponoćnim razglednicama dalekih metropola, bili ucrtani brzojureći šareni svjetlosni tragovi farova. Tu bi začas prestajala pastorala, ali samo na tren, dok se, kao Božjom rukom stvorena u tom blještavom fijuku ne bi otvorila kratkotrajna sekvenca praznine, nekakav tunel-most paralelnog svijeta koji se samo tu na cesti prožimao s ovostranim, ali je već nekoliko koraka dalje, na njenom suprotnom rubu, prelazio u vlastitu onostranost, u tajanstvo razvedenih seoskih puteljaka što su naglo ponirali u prve tamne šumarke.

No, što se zapravo nalazilo tamo, iza tih šumaraka − bilo je teško reći. Iz moje dinamične automobilske vizure, znaci koji su upozoravali na raskrižja s putovima sporedne važnosti i oni s nazivima sela ili stancija djelovali su nevjerojatno, kao da zapravo i ne vode nikamo, jer iza tih raskrižja i šumaraka kao da i nije bilo ničega drugog osim ponekog pustog brežuljka ili ledine prošarane lišajem obraslim stijenjem. Istina, jureći svojim paralelnim svijetom, ponekad ovijenim neprozirnom maglom, ponekad beskrajno prozračnim, slutio sam da onaj paralelni svijet i nije tako nemoguć. Tu i tamo bi − gle! − kroz šiblje i između obronaka, u suprotnom smjeru projurila poneka kućica, ili bi se poput vitke iglice praćaknula plavičasta tračnica nestvarne pruge. Ti skromni, katkad jedva zamjetni putokazi bijahu nemarno razbacani tu i tamo kao nužan dio nekakvog otkvačenog prometnog dizajna čiju je svrhu zasigurno bilo nemoguće dokučiti, osim što su još mogli upozoravati na zgodna mjesta gdje bi strastveni sakupljači gljiva ili šparoga mogli na brzinu ostaviti svoja vozila ne bi li se, prije svih, lukavo raspršili poljima prepunim čudesnih gljiva i šumarcima obraslim u svilastu šparužinu.

Možda bih se u nekim drugim okolnostima i prepustio uobičajenim spoznajama o fizičkim značajkama zemljovida, o tome da iza jednog pejzaža slijedi drugi i da se tako nižu u nepregledan šarolik zemaljski akvarel, a da su moja neobična opažanja tek optički učinci što ih kod vozača koncentriranog na žestinu dvosmjernog prometnog strujanja, sustizanja i mimoilaženja može izazvati cesta koja je katkad slična beskonačnoj krivudavoj svjetloprovodnoj staklenoj niti izvan čijih se rubova prostire samo duboka praznina ispunjena zastrašujućom tamom i tišinom − da se nije zbio događaj koji me definitivno uvjerio u to da ono nemoćno plutanje na četiri kotača beskrajnom ravnicom magle kao na brzim bijelim sanjkama ponekad može do krajnjih granica zagospodariti vašim osjetilima, i to ne u smislu opasnog umora i neproduktivne sanjivosti, već u posve metafizičkom smislu kada mišlju gotovo sablažnjivo možete dotaknuti onu tananu nevidljivu opnu, onaj tajanstven kozmički himen što ovostrano razdvaja od nespoznatljivog i apsolutnog.

Da nije bilo ugodno proljeće i topla prozračna večer već prošarana prvim zvijezdama, sve bi vjerojatno izgledalo nestvarnije. Ali sve bijaše tako opipljivo: glatka cesta koja vam nešto šapuće svojim beskrajnim Morseovim pismom isprekidanih i punih crta, sjajan automobil što se skoro bešumno provlači između slikovitih zelenih šumaraka po čijim je oblinama prvi mrak već prosuo sve valere zelenog, i mi − prijatelj i ja − šutljivi, licā uronjenih u čudesnu fluorescentnu rasvjetu ploče s instrumentima.

A opet, mimoilazili smo tajanstvena raskrižja gdje su, u gotovo ajnštajnovskoj zakrivljenosti prostora, čudesnu ravnotežu realnosti i misterija uspostavljale majušne autobusne postaje lokalnog prometa i tihim čempresima obrubljena seoska groblja. Zacijelo biste, kada bi ste se u ovakav suton prikrali takvom začaranom mjestu i samo se malo pritajili, vidjeli neobičnu montaža-atrakciju: fijučni blijesak brzojurećeg šlepera što poput kakvog letećeg lunaparka šarenim svjetlosnim snopom za tren proždire sve sjene i obrise...  i neku čudnu spodobu kraj ceste, lagano pognutu, zakrabuljenu i tko zna zašto okrenutu prema sjeveru.

Možda je ono što je uslijedilo bilo tek posljedicom naše duge šutnje, ali iz tog nas je stanja opčinjenosti razbudio iznenadni osjećaj da smo, skrenuvši s glavne ceste, u svom automobilu-kapsuli odjednom zaplutali onim drugim, nama nepoznatim paralelnim svijetom. A možda je ta cesta, zapravo taj neravni put, sve uži i sve krivudaviji, bokova obgrljenih asketski čistim suhozidom i mjestimice obrastao neobuzdanim raslinjem, bio samo ona tanka granična nit što sve razdvaja.

Već poodmakla večer i lagana proljetna vrtoglavica, kretanje u smjeru nečega nejasnog − sve to stvaralo je dojam kao da smo upali u svojevrstan vrtlog-tunel i da nas jedva primjetno usporava centripetalna sila neke čudne spirale što se u daljini sužava.

„Sanjivost”, mišljah. „Sanjivost...”

No kola naglo zastadoše. Prijatelj je otvorio prozor i s nekim razgovarao. Svježi me zrak trgnu. Ne znam jesam li odavao dojam ma kakve koncentracije, ali čovjek na kojeg smo naišli i koji nam je objašnjavao u kom smjeru trebamo ići saginjao se i pogledavao me kao da se obraća upravo meni. To je bilo sasvim stvarno, to je bilo kao u mom paralelnom svije­tu. Čak je i mrak koji je okivao krajolik propuštao obrise seoskih kuća pred nama.

Tu nedaleko bijaše i stolareva kuća. Zastali smo pod uličnom lampom raspršene i zamorno treperave svjet­osti. Kad smo ušli u dvorište, kroz otvorena vrata štale ugledasmo ženu kako muze kozu.

„Gospodar je u radionici”, doviknu. „Idite okolo, okolo”.

Obišavši kuću, ušli smo u prostranu, jarko osvijetljenu, piljevinom i drvenom prašinom zasutu prostoriju. Intenzivan miris suhog drveta i ljepila i buka jedinoga stroja koji je još bio u pogonu raspršiše i posljednji tračak obamrlosti. Tu si gotovo mogao opipati stvarni život.

Stolar odloži komad drveta koji je obrađivao, isključi stroj i pozva nas u kuću. Kratkim hodnikom iz radionice prijeđosmo u neveliku, prilično tamnu prostoriju, možda blagovaonicu. Na masivnom drvenom stolu bijahu crno vino, kruh i nož, na zidu „Posljednja večera”.

Ne znam što se trebalo dogoditi, čak i ne znam zašto smo uopće bili tamo. Nisam mogao posložiti sve te nagle promjene u suvislu sliku. Opsjednuli su me znakovi. U ušima mi je još brujalo od stroja i snažnog usisavača koji je piljevinom punio golemu mješinu, a onda se još nije ustalila ni tišina, a stolar je već reskim glasom raspredao neobičnu priču.

„A ne, ne”, reče odjednom, „mi smo ubili televi­zor. Smrt, krv, nasilje, laži − to nema veze s nama. Pa, valjda vidite gdje ste došli”.

Gledao nas je prodornim tamnoplavim očima kao da i sam iščitava neobično znakovlje, kao da su se i njemu pomiješali svjetovi. I doista, što je pisalo u našim pogledima? Nismo li još maločas brodili nekim drugim koridorom, s nekim drugim, posve općim nakanama?

Prekinuvši kratak tajac, stolar zazva ženu, a kad se na vratima pojavila krupna domaćica, reče joj:

“Marija, donesi nam nešto za večeru. I pošalji djecu da pozdrave gospodu”.

U tom škrtom obraćanju bijaše nečeg elementarnog, nečeg krutog ali jedrog, nečeg što je stoljećima tu. Pa i to kako su, slijedeći majku koja je donijela fritaju od šparoga i komad sira, u prostoriju ušle tri djevojke, jedna ljepša od druge, tamnoplavih očiju i ista očeva prodornog pogleda, rekle nam „dobra večer” i odmah se povukle − sve to bijaše do krajnje mjere literarno i nestvarno.

No kad smo na odlasku izišli u dvorište, prohladna je proljetna noć već gospodarila krajolikom i činilo se na tren da nas opet neka sveopća libela polagano vraća u ravnotežu. Prostrano nebo bijaše posuto zvijezdama do krajnjih rubova obzorja.

„Eno tamo na raskrižju krenite lijevo”, reče naš domaćin, „i za pet minuta bit ćete na glavnoj cesti”.

„Zaboga!” − pomislih. − „Zar smo tako blizu?”

Ali, blizu čega? Zar nismo u stvarnom životu? Zar nismo samo tu, u nekom nedalekom seocu? Zar smo zalutali u prostoru i vremenu?

Doista, sve kao da bijaše podložno nekim drugim mjerilima. Govorim, dakako, o osjećaju vremena koje je ionako sve činilo mimo nas i usprkos nama. Eto, i sada, sâm taj trenutak rastanka traje predugo kao da smo upali u sanjivost beskrajne polarne noći.

„A što je na onoj strani?” − upitah, pokazujući u suprotnom smjeru od onoga u kojem nas je upućivao stolar.

„Tamo vam je pruga, i rampa”, reče on.

„A iza pruge? Kamo vodi taj put?”

„Tamo nema ničeg” − reče stolar, odjednom snizivši glas i odmahnuvši ravnodušno rukom. Zatim, kao da ga je naglo shrvala neka neodoljiva bezvoljnost, pozdravi se s nama i ode.

Ostali smo još časak tako zamišljeni, zagledani ni u što, a onda sjedosmo u kola i uputismo se prema pruzi. Bila je to možda neobična odluka, ali zbivanja su se očigledno ispisivala sama i postali smo dio priče na koju doista nismo mogli utjecati.

Zastavši malo podalje od pruge, hodali smo gotovo bešumno. Bilo je neobično doba noći, ali onaj poznati zvuk spuštanja rampe: „klik, klik, klik” upozorio nas je da bi svakog časa, uz ritmičnu tutnjavu, ovim dijelom kozmosa trebao proletjeti čudesan, snažan, blještavi komet vlaka.

Stali smo kraj rampe i iščekivali, dječački začuđenim očima upijajući nebeski mir nad nama. Bilo je uzbudljivo i gotovo nevjerojatno i to što smo tako blizu moćne ekliptike onoga drugog paralelnog svijeta kojim jure začarani vlakovi. Sjetih se kako smo u djetinjstvu s nestrpljenjem očekivali pomračenja Sunca i Mjeseca, Halleyev komet i sunčeve protuberance, ali sada se čudo mehaničkog kozmosa imalo dogoditi tu pred nama, za koji tren.

I doista, nagli je prasak najavio dramatično pojavljivanje vlaka. Ali, ne znam zbog čega, možda zbog naše opčinjenosti prizorom, možda zbog sanjivosti kojoj se nismo mogli othrvati, a možda je naprosto tako i bilo, sve se odvijalo po nekim drugim zakonitostima kretanja. Ulazeći vjerojatno u nekakav svoj apogej, vlak se kretao protuprirodno sporo, kao da zatomljuje svu svoju unutarnju moć ne bi li nam podario neodoljivu ljepotu i sjaj. Naslonjeni na rampu, promatrali smo kao s komandnog mosta nekog drugog broda kako nas lagano mimoilazi ovaj čudesni zemaljski „Titanic”, kako, rasipajući blještavilo svojih kupea odnosi nekamo te ljude što se, onako sanjivi, zagledani u mrkli mrak, pitaju kako je zapravo tamo vani, tamo gdje bijasmo mi, u tom uspavanom, njima paralelnom svijetu.

Završavajući svoj fascinantni slow motion, vlak je lagano uronio u gustu plazmu tame i ona se poput mora zaklopila za njim.

Zavladala je potpuna tišina. Začudo, i podizanje rampe bijaše sasvim tiho, kao da je netko ručnikom prigušio ono „klik, klik, klik”.

Prešli smo prugu i tek se malo udaljili od rampe kad osjetismo da nas obuzima neko novo čudno stanje. Tišina bijaše apsolutna. Bijaše to zapravo crna rupa u tišini. Riječ koju biste pomislili naprosto bi se izbrisala, nestala kao kad nestane struje.

Bilo je opasno ići dalje. Taj zastrašujući rub Ničega bio je tu, sasvim blizu. Kad biste se bolje zagledali, mogli ste vidjeti kako po rubovima obzora nestaju detalji i kako su u nižim dijelovima neba zvijezde razmazane, kao utrljane prstom na nekom akademskom crtežu.

Čarobno stakleno zvono svemira sklapalo se baš tu, kraj nas. Na sreću, mi bijasmo pod njim, pomalo uplašeni, ali još uvijek sposobni raspoznavati oblike i imenovati ih.