ATELIJER

 

Ne znam je li nekakav razbuđujući amaro koji nam donesoše trebao označiti kraj, ali odjednom se onako u skupini nađosmo na zavojitim stubama prema garaži, pa u nekolikim kolima koja se gotovo nijemo zaputiše blještavim, tek opranim bulevarom. Tko bi se još sjetio jesmo li bili u Sofiji ili Solunu, ili možda čak u Istanbulu, jer sanjivost pozna samo svoj zemljopis, ali krajnje odredište bijaše nečiji polumračan no posve ugodan slikarski atelijer. Mala domaćica Eli iznosila je čaše različitih oblika i porijekla, neke čak s grbovima otmjenih hotela, i one začas bijahu pune aromatična pjenušca. Bademi, slatki sezam i indijski oraščići... Brbljanje.

Bilo je tu nekoliko slikara i svi rado zaviriše u najprostraniji dio atelijera u kojem posvuda bijahu gotovo nemarno odložena brojna platna, štafelaji i palete s bojama intenzivna mirisa. Tamo negdje, iza krivudavih, izlomljenih prolaza, u dubini atelijera odakle nas je ovamo odvukla znatiželja, Eli i još neke djevojke zapališe drvca od sandalovine i do daske odvrnuše Équinoxe. Odjednom sve crveno postade crvenije, sve žuto žuće, sve zeleno zelenije, sve fluorescentno fluorescentnije.

Domaćin se raspričao o svojim slijepim bizantskim ratnicima, temi koja ga je opsjedala na nekakav njegov posve lud šagalovsko-ešerovski način. Njegovi bizantski ratnici bijahu letači što se poput Escherovih crno-bijelih divljih gusaka prožimaju u letu. Sa zanosom je govorio o ljupkim zemljanim tonovima; i doista u osnovi bijaše ulovio onu prepoznatljivu patinu starih fresaka, memlu izblijedjelih bojâ koje se mijenjaju i postaju neodredljivijima i ljepšima. Ali križevi mačeva! Ah, križevi mačeva bijahu mu posve otkvačeni, psihodelični. Činilo se da lebdeći nad gradovima i selima neprestano mašu na sve strane, da se, štoviše, otimaju iz ruku slijepih bizantskih ratnika i lebde po atelijeru, šarolikim neonskim tragovima bojeći gustu emulziju dima od sandalovine, duhana i sparine.

U dubini atelijera postajalo je tiše. Slikari, koji se postupno raspršiše ne čuvši do kraja priču o slijepim bizantskim ratnicima, bijahu već pozaspali po starim foteljama, u čudnim pozama, baš poput njihovih modela koje se upravo spremaju skicirati. Jedan od gostiju naglo ode, a onda se naglo vrati. Drugi je, pak, samo zurio u prazno. Ovijene oblakom dima, djevojke lagano plesahu utroje.

„Ma, nema nade da to kritičari shvate”, reče domaćin nekako svisoka, prezrivo odmahujući rukom. Bijahu to zapravo njegove posljednje važne riječi jer se nakon toga uputi po još pića, ali začudo, tamo i ostade, kao da se izgubio negdje u dnu obamrla labirinta.

Ne sjećam se jesam li ga dugo čekao pred tom bizarnom cik-cak paravan-slikom s bizantskim ratnicima, ali odjednom i mene kao da shrva kriza pospanosti. Zapravo, možda sam već i spavao, onako na nogama, proširenih zjenica, s bolom u očima zagledan u već pomalo ošamućen ambijent koji se postupno uspavljivao. Ne bih rekao da sam se uopće pomaknuo, ali sve mi se vrijeme činilo da hodam po polumračnom atelijeru i gasim nekakve okrugle svijeće što su još lagano svjetlucale na dnu svojih voštanih tijela.

Razveden u svim smjerovima i na način koji mu je davao neki posve nestvaran smisao, atelijer kao da se odjednom svom snagom zavrtložio oko nas, zapravo, oko sebe samoga, naglo se izdužujući u duboku, šarenu, ljevkastu trubu koja je, poput kakve neobuzdane pijavice, energično usisavala cijelu tu atmosferu, pomahnitali prostor i predmete, u prizmatične čestice drobila zakrivljenu, treptavu svjetlost, žedno ispijala uljane boje iz umrljanih slikarskih tuba i kutija, lizala sasušene palete i kistove, grizla krede i pastele neopisivih tonova i nijansi, i onda sve to u nezasitnu zanosu, polokovski izdašno u pastuoznim nanosima špricala po zaobljenim stjenkama, pripremljenima da a fresco upiju taj jedinstven orogenetski komar.

Ali sve se to odvijalo u nekoj četvrtoj, neodredivoj dimenziji koja je poput dvojne ekspozicije s duhovima koji napuštaju tijela umrlih u starim filmovima prožimala egzaktni prostor atelijera i sve nâs u njemu. Jer, dok se to zbivalo, dok se sve izobličavalo, talilo i razlijevalo u vrtoglavom centrifugalnom pokretu i razbacivanju na sve strane, ja sam mirno, u čistom crno-bijelom negativu finih obrisa i prijelaza, onako u dvostrukoj ekspoziciji, kao na kompjutorskom zaslonu najviše razlučivosti, u tri dimenzije posve jasno gledao cijeli uspavani atelijer, njegov puni, suptilno dorađeni arhitektonski crtež, orise skladno posloženih volumena prozračnih kvadara prostorija, široke plohe zidova, njihove rubove i razigrane otvore, vrata, svodove, stropove i podove u više razina, neujednačeni namještaj različitih stilova, naslonjače i stolove, vitke boce i čaše, čak i lelujavi dim cigareta i, dakako, majušne raskalašne makete pozaspalih slikara-hedonista. Sve je bilo tu. A svjetovi se ipak uopće ne doticahu.

„Što je to iskočilo iz tih hibernirajućih glava?”– pomislih, prolazeći atelijerom i sâm sav ispresijecan i izboden fluorescentnim hologramima složenih geometrijskih struktura i prošaran titrajućim odbljescima živih boja s tumbajućeg kaleidoskopa u kojem smo se nekamo zakotrljali. Jesu li se to otrgle nadzoru njihove krhke poluideje i nedovršene misli? Ili bijahu to tek udrobljene bizarne slike viđene nutarnjim očima ovih beznadno bezbrižnih spavača?

Atelijer bijaše prezasićen omamljujućim morfejskim znakovljem i činilo se da je samo pitanje trenutka kad ćemo svi skupa početi vrtoglavo hiperventilirati i utonuti u duboku i nepovratnu nesvjesticu.

Potražih malo zraka na majušnom, nakrivljenom, hipsofobičnom balkonu mansarde iz koje kao da bijaše izvučen poput kakve ladice koja samo što nije ispala iz ležišta. I doista, tek što lagano stupih na uzak ispust, iz krupnih se obojenih narova na vanjskoj strani kičaste ograde od kovana željeza naglo prosu nešto poput šake purpurnog zrnja i daleko u dubini sitno zazveketa na pločniku.

Ne znam je li to što se dogodilo bio nekakav znak, ali tamo dolje prizor odjednom postade nevjerojatan. Iz svih haustora, polako i bešumno, prozračni poput plavičastih meduza koje lebde prorijeđenim zrakom, počeše izlaziti uzburkani snovi, polusnovi i nesanice, strahovi i noćne more i slijevahu se u začarano nadrealno mnoštvo na bulevaru. U polutami visokih dijelova fasada, nad mračnim krošnjama drvoreda, obezglavljene sumnje, strepnje i boli, ovješene o mramorne prozorske klupčice, balkonske ograde i nadstrešnice, strpljivo čekahu svoj red za silazak pred strmoglavim vertikalama olukâ i gromobranâ. Mnoge se pak primisli i naglo iza sna trgnute nade, opijene dalekim ponoćnim dozivanjima zvonâ i nejasno zagledane u obrnutu perspektivu ponora, poput slobodnih penjača koji idu u suprotnom smjeru, odvažno, naglavačke spuštahu utorima iskosa osjenčenih pročelja zgrada. Samo se sânje, krajnje bezrazložno i posve beznadno, poput sumanutih paraglajdera zalijetavahu s ravnih krovova u dubinu noći nad obamrlim gradom.

Bešumno komešanje nesanicâ valjalo se orijaškom maketom pločnikâ i bulevarâ, poniralo u tamna usta pothodnika i iz njih kuljalo iz raznih smjerova. Nepodešeni za takve iluminacije ludila, semafori se neobuzdano poigravahu plazmatično-prizmatičnim strukturama te onostrane brojgelovske svjetine koja se u svim smjerovima mimoilazila i prožimala bez ikakva gurkanja i sudaranja.

Vjerojatno su negdje u daljini, tamo na rubovima parka i ribnjaka, neobuzdani ponoćni automobili čak i nasmrt gazili te usporene snove mjesečare i sanjive nesanice što su, u zao čas, poput šumskih ježeva neoprezno prelazili cestu na pogrešnu mjestu, ali vidio sam, i to posve jasno, kako na obližnjem raskrižju, plaho iskoračujući iz polutame, snovi prilaze vozilima što su zastajala kraj njih i odmjerenim slow-motion gestama pokazuju vozačima u kojem smjeru trebaju ići.

Možda to bijaše tek trenutak nekakva drukčijeg ukazanja, ali me svetost toga bestjelesnog hodočašća obuze naglo i svom snagom, a možda i samo zato što tamo, iza mene, u atelijeru, odjednom začuh neobično snažan lepet poput lepeta stotinu krila. „Otkud sad šišmiši?” – pomislih i utrčah u introvertni polumrak mansarde. Slikari i djevojke još uvijek spavahu posvuda poput pijanih adolescenata na tulumu. Boce i čaše bijahu isprevrtane, prolivena aromatična vina razlijevahu se po podu poput kakva ljupkog akvarela... A nebom raskomadana stropa letjeli su na sve strane golemi šišmiši-slike. Atelijer zapravo bijaše duboka špilja prepuna tih divnih šarenih letača što se podizahu sa štafelajâ i zidova i razletavahu maštu u široka nestašna jata. Kružili su uza sam strop i spuštali se naglo do glava slikarâ-spavačâ, zapličući svoje pandže u njihove rasute kose, otimljući još poneki zaboravljen detalj, još poneki nanos kista za slikovite plohe svojih krila, koja onako u letu, puna zraka, dobijahu gotovo apsidalnu dubinu. Slijepi bizantski ratnici konačno bijahu na svojim mjestima, na freskama letećih manastirskih kupolâ što se uzdizahu i spuštahu, dolažahu iz sno­va i sanjivo, kao animacijski nedorađenim, isprekidanim pokretima, zamahivahu svojim fluorescentnim mačevima, odižući moćne oslikane štitove do visine izduženih, bradatih lica, do blještavih kaciga obrubljenih draguljima.

Šišmiši-slike letjeli su sve niže i ravnomjernije, postupno se u valovima kružno koncentrirajući oko moje glave. Bio sam jedina živa vertikala, jedini parametar izvan sna za njihova čudna morfejska dozivanja, jedini tko se pred naletima njihovih oslikanih krila prestrašeno trzao s mračnom jezom u zatiljku. Bilo ih je sve više i više. Iz svih ladica i crtaćih blokova izlijetali su mali šišmiši-listovi sa skicama i zapisima, pa šišmiši-gvaševi, šišmiši-grafike i gravure, šišmiši-litografije i šišmiši-akvatinte, šišmiši-eksperimenti, šišmiši-bijeli-kvadrati-na-crnom-kvadratu i šišmiši-crni-kvadrati-na-bijelom-kvadratu... Podigoše se i mnogobrojna platna koja tek bijahu pripremljena za slikanje: širokih bijelih krila, lebdjeli su ti ljupki šišmiši-nevjeste nad atelijerom poput albatrosâ, gotovo nečujno, uza sam strop, uz rubove zidova i stvari.

A onda odjednom, kao poneseni nekom svojom tajanstvenom unutarnjom igrom, odlučnim zamasima krila šišmiši-slike poletješe prema balkonskim vratima. Premda ih bijaše prepun atelijer, u tamno nebo nad gradom izlijetavahu skladno i u razigranim valovima. Atelijer-špilja ispraznio se brzo i samo je još golema cik-cak paravan-slika s bizantskim ratnicima poput kakve arheopteriks-mame kratko oblijetala duboki, isisani, i posve ošamućeni prostor ne bi li pronašla još kojeg zaostalog šišmišića-skicu; a zatim i ona ode.